Sjedila sam tako sama,dok me svježi povjetarac lagano gladio po vratu puhajući. Oko mene prekrasno zelenilo,i posebno isticajuće plavilo. Nebo je bilo tako savršeno bistro,kao da više nikada neće kišiti. Glasa nisam niti čula od ljepote koja se oko mene rađala. Zapravo zadnje što bih mogla reći jest da sam bila sama. Pa ipak se kraj mene nalazilo najmanje dvadesetak ljudi. Neki od njih su mramurno pili svoju prvu jutranju kavu nakon dugonoćnog tulumarenja,a neki su jednostavno odmarali čitajući novine kako se to i radi zapravo na odmoru. A ja sam tamo tako sama sjedila sa svojom kavom i cigaretom koja je lagano gorila. Od silne ljepote oko sebe već sam polako i zaboravila da se žar lagano gasi. Točnije gasio ga je povjetarac koji je puhao. Ili ga je palio. Nisam sigurna. Prekinula sam se u tom besmislenom razmišljanju. Zapravo nisam se sama prekinula. Prekinula me ona. Onako sva krasna,razbuđena i vrckava sjela je na stolac nasuprot preko mene kojeg sam do tada smatrala savršenim društvom. Pružao je tako krasnu tišinu. Niti zvuka nije ispustio. I sad je došla ona,probudila me i vratila u stvarnost svojim glasom.
"Hei! Sama si?" -Zapravo,da.
"Nisam ni mislila da će netko biti s tobom"
I prije nego je uspjela nastaviti tu rečenicu meni je u milisekundi prošla misao glavom. Ili možda ipak dvije. šta joj je to trebalo značit? Da nisam društvena osoba pa sam sama ili da nitko ne želi sa mnom na jutranju kavu? Stvarno bezobrazno!
Tko će znat? I naravno,moja milisekunda je prošla,a gospođica Uvijek-sam-nasmješena-jer-je-moj-život-savršen je nastavila pričati svoju priču.
"Uglavnom,jesi spremna za večeras?" -Zar nije prerano spremati se?
"Joj,ti šašavice mala..."
Šašavice??? Od kud joj ta riječ u riječniku? To niti generacija 50-tih više ne govori!! Svašta!
"..mislim psihički?" -Naravno,veselim se tome cijeli tjedan. Pa zar nije poanta ljetovanja provesti se najluđe zadnju večer?
"Ah da,kao i uvijek,pametno i promišljato od tebe. Ništa novoga. Draga,iako ti namjeravaš još ljenčariti ja moram skočiti do centra po par sitnica za večeras. I da,nemoj zaboraviti,u 22:00 kod zidića,OK?"
-Naravno. Uživaj!
"Znaš da hoću,i ti! Žurim,pusa,bye!" - Bok,bok!
Stvarno nije bilo potrebe da joj onako ljigavo šaljem ljigave pusice po zraku zato da bi ona,i ja zajedno s njom,ostale primjećene. Iako me svaki puta zbuni sa svojim izgovaranjem 10 rečenica u jednoj minuti polagano sam već priviknuta na to.
Ostatak dana sam provela točno onako kako je mala ljigavica predvidjela-ljenčareći.
Oko 21h sam se polako počela spremati.
I u 22:00 sam se nacrtala kod zidića.
Ona i njezino društvo su naravno kasnili.
Radi nje. Točnije radi dvije tone pudera koje je morala dobro izbetonirati na svoje već uništeno lice. Mahala mi je kao neki luđak i izderavala moje ime. Ali i na to sam već navikla. Upoznala me sa društvom. Bilo ih je puno. Ne previše. Oko desetak. Imena sam nevjerojatno brzo zapamtila. Ali jedno mi je ostalo odmah u memoriji. Iste sekunde. Pružio mi je ruku. Znala sam. To je to. Ali tada još nisam znala ovo što sada znam. Naime njeno društvo se ranije opskrbilo s alkoholom i odluka je pala. Idemo na plažu popiti litre i litre onoga čime su se oni opskrbili. Nije mi teško palo. Odmah sam se složila. Smjestili smo se i litre su se lagano ispijale. Nakon ispijenih 5 litara vina,pive i vodke,netko je iz džepa izvadio mali smotuljak. Trava,učinilo mi se. Pa što? To sad svi ovako i onako puše. To mi je već bilo normalno i nije me zasmetalo. Ali čim se mala ljigavica približila smotuljku i počela ispuštati oduševljavajuće krikove,malo sam bolje pogledala. I shvatila. Ne to nije bila trava. To je bio kokain. I začudo,ljigavica se primila posla. Počela je slagati lajne baš kao u filmovima. Prvi puta sam to uživo vidjela,bez obzira na svojih 20g. Nisam mogla vjerovati da je ona tako iskusna o tome. Znam ju 8 godina. Doduše družimo se samo preko praznika. Ali opet,nisam znala da je na to spala. Nikad ju nisam mogla tako zamisliti. Ne doima se takvom osobom. Garantiram. I zatim je počela uvlačit. Ajme koji šok! I svi su također počeli povlačiti. Naravno,bila sam ponuđena. Šokirana,pod utjecajem alkohola i luda od uzbuđenja koje me treslo zadnje večeri,pristala sam. Lagano sam ušmrkala to smeće. Osjećaj je bio odvratan. Mislila sam u tom trenu da će mi se sinusi raspasti. Obrisala sam nosnice i počela sam dobivati osjećaj kao da me muči alergiju u proljeće. Zatim mi se cijelo tijelo počelo tako osjećati. Samo bez ovog dijela s alergijom. Prepustila sam se osjećaju. I prije nego što sam očekivala probudila sam se kraj gospodina Zgodnog sa početka priče. Odjednom mi se sve razbistrilo i shvatila sam da smo spavali. Ne zapravo to je bio običan sex. NIšta više. Jer se ničega niti ne sjećam. Pokupila sam stvari i otišla.
Ali nisam znala da sam nešto jako važno tamo u toj odvratnoj,narkomanskoj,zagušljivoj i mračnoj sobi ostavila




nastavak slijedi...jednom...

Ležala je u tom malenom krevetu u kojem se jedva uspjela i pomaknuti.
Ne zaista u njemu nije bilo mjesta. Čak niti za nju-toliko sitnu da bi je neki čovjek normalnijih proporcija svojim zagrljajem mogao samljeti. Previjajući se sva od ove ljetne sparine lagano se budila. Ali ne,nije se budila s osmjehom na licu. I ne,taj osmjeh sa lica nisu skinule ove vrućine. Znala je šta je čeka. Znala je kakav je napor čeka. I znala je da će za sat vremena potrošiti sat i pol ulažući cijelu sebe da bi ponovno bila ona stara. Koliko još dugo mora ulagati? Jer ona zaista nema više snage. Pokušala je,dala je sve od sebe. I više od toga je napravila. Ona je čak i napredovala. U svojem interesu. Napredovala je za sebe. I još uvijek se neizmjerno trudi. I daje sve od sebe. Za svoj interes i za sebe. Ali kada zastane,u tišini,u tolikoj tišini da niti sebe samu ne može čuti kako polako ali napeto uzdiše,ona vidi drugu stranu priče. Ne,ona ne nalazi svoju sreću i svoj interes. Zapravo,njezin interes ne postoji. Jedini njezin interes jest da ponovno počne izlaziti i ludovati sa društvom. Ali tu joj vrijeme ne predstavlja nikakav problem. Ona ima vremena. Njoj se i inače nikada nikamo nije žurilo. Nikada se nije zamarala hoće li stići napraviti nešto na vrijeme,ili doći na odredište na vrijeme. Ne. Znači njoj vrijeme nije bilo presudno. Ima ona vremena živjeti. Ima vremena nadoknaditi sve dane koje je izgubila. Ali drugi nemaju. Nemaju ga oni oko nje. O tome se radi. Tu je poanta te priče. To je ona prava strana priče. I na kraju krajeva,ispada da to radi samo radi drugih. Da bi druge zadovoljila. Ali i na kraju krajeva,to je jedino što joj je u životu išlo. Nikada nije sama sebi bila na prvom mjestu. Pa zašto bi i sada bila? Ovako će brže napredovati. I doći do stanja u kojem se prije nalazila. To joj daje snagu. To ju barem tjera da pokuša. Jer zna da će inače razočarati one koje voli. Vole oni i nju,nemojte me krivo shvatiti. Samo im ona nikad nije dopustila da se brinu za nju. Dopustila im je da budu dio njezina života,ali i ne da joj pomažu. Jer se bojala da će joj uzeti kontrolu koju ona ima nad njima kada im pomaže. Jer su tada svi konci u njezinim rukama. Tako i ovaj puta drži kontrolu cijele situacije u svojim rukama. Sve ovisi o njoj. Pa neće valjda ovaj put popustiti? Pomisli. I zaista. Neće. Tako sva mokra sakupila je snage da ustane iz svog tijesnog i skučenog,ali veoma toplog kreveta,i držala te konce u rukama još čvršće nego do sada.

da sam znala da ce biti ovako ne bih isla do kraja...ne bih isla od ove linije...do ove granice...odustala bi na pocetku...ali kao uvijek ja sam bila osoba za koju se smatralo da kad nesto pozeli da ce i to dobiti...i da ona uvijek nesto zeli..i uvijek nesto ima...da ima sve...ali na kraju krajeva...da...imam sve...imam sve...sve sto pozelim...od problema do srece...ali kad dobijem ono sto zelim to vise nije to...nije isti osjecaj kao na pocetku...nema istog zara...iste vatre...istog interesa...nema borbe...sve ide lagano...
smirila sam se...
dobila sam sto sam htjela...
imam to...
i sta sad?
sad je sve savrseno...
a meni i dalje nije po volji...
i dalje mi nesto fali...
fali mi ono malo da imam srecu...
da budem sretna...
do kud cu sad ic?
hocu li ovdje stat ili cu ic dalje?
mislim da je vrijeme da stanem...
jer cu ostati i bez ovoga dragocjenoga sto imam...
nazalost nikad nisam znala cijenit takve stvari...
prijatelji su druga prica...
njih sam uvijek sebicno drzala za sebe...
ali ja ne govorim o prijateljstvu...govorim o svojem poigravanju s tudim osjecajima...o poigravanju sa svojim osjecajima...dosla sam do granice...i vidjela da mogu i malo preko nje...usudujem se...imam hrabrosti...gubim razum...ne shvacam da nije u redu...da je vrijeme da se zaustavim na toj granici...hocu bolje...hocu savrsenstvo...i za to cu potrositi i ovaj trunak snage sto mi je ostao...zasto? da bi bila zadovoljna...jednostavan odgovor...i kad pomislim...jesam smirila sam se...trazim samu sebe...pronalazim samu sebe...uz neciju pomoc...ali ja zelim vise...zasto sam toliko sebicna? zar moram jos jedanput ostati bez svega sama,bez kontrole..da se sve oko mene okrece a jedino ja stojim na jednom mjestu? zar je to stvarno potrebno? ne draga moja nije! vrijeme je da stanes!...ali hoce li ona stat? ili nece? to je pitanje njezine savjesti. ne to nije pitanje njezine mogucnosti. jer ona je odavno odlucila da ce kad tad skupiti snage i moc da dobije sto zeli. vec pitanje njezina razuma i savjesti. a ona je razum odavno izgubila. ostaje joj samo savjest. a savjest je kao covjekov najbolji unutarnji osjecaj. uvijek onaj ispravan. [moš mislit!] uostalom postoji li ono najpametnije i najbolje za sve? ne ne postoji. jer je to nemoguce. pa zasto da se onda trudi udovoljiti svima kad je to nemoguce? za nju to vise nema smisla. da,ja to znam. i trebala bih ju zaustaviti na vrijeme. ali sad je to vrijeme. hocemo li uspjeti? ili ce se ona oduprijeti i pokoriti svojim zeljama i zadovoljstvu? nemoguce odgovoriti isto kao sto je nemoguce znati postoji li Bog ili tako nesto. Kod nje se nikad ne zna. bolje je na vrijeme pobjeci.
govorim vam
znam
za nju nema pomoci
predobro ju znam da bi o ovako necemu mogla sutiti.

evo napisat cu i ja nesto...ali ovo je sad...i boga pitaj kad...jednostavno sam imala potrebu...

onog trenutka kada je nastavilo kucati...kada se probudila...sve je bilo drugacije...nije vise vjerovala...nije vise imala u sta vjerovati...sve sto je cvrsto drzala u rukama je nestalo...nije se vise imala za sta drzati...nije vise imala sta nadzirati...nije vise bilo nicega...nicega...samo hladan osjecaj samoce...i nista vise..osjecaj da je sama...iako nije bila...u trenucima kad joj je trebala tuda snaga nije je bilo. imala je samo svoju snagu. u trenucima kad joj je trebala vjera nije ju imala. isparila je. u trenucima kad joj je trebala njeznost posebne i jedine osobe nije je imala. imala je njeznost druge osobe. jer osobe koju je ona trebala nije bilo tu.. nestala je...sama od sebe ili radi nje? ne zna..nikada nece moci odgovoriti...jer ne zna...sve je isparilo..nije postojalo...u sekundi...sve je nestalo...propalo..i sada...vise nema od kuda crpiti snagu..vise nema u sta vjerovati...kraj svih tih ljudi koji ju okruzuju ona je sama...sama za sebe i nikoga vise...ne moze im vise vjerovati...jer ju uvijek napuste...ono sto su joj obecali pregaze i idu dalje bez nje...niti jedan nije ispunio obecanja...niti jedan nije bio uz nju do kraja...cak niti on...da li je ona kriva za to sto nije? sto nitko nije imao snagu prolazit s njom ono sto je ona prolazila? mozda se jednostavno nije nasla dovoljno jaka osoba za to...a ona je mislila da je cijelo vrijeme uz nju...ali otisla je i ta posljednja osoba...ne zeli vise nikome dati svoje povjerenje...ne zeli im vjerovati...zna da lazu...da vjeruju da mogu vise...precjenjuju se...misle da mogu vise...jer su jaci...trebali bi biti jaci..ali nisu...kako mogu biti jaci kada nisu tu uz nju? kada nemaju snage proci u kratko vrijeme ono sto ona prolazi cijeli zivot? ne nisu jaki. ona je sad sama sa svojom snagom. proci ce vremena kad ce ponovno nac svoj izvor snage...a do tada ce morat trpit i skupljat bol u sebi...jer joj nitko ne zeli pomoci i podijeliti tu bol s njom..bar ne osoba koja je to trebala...koja je tu bila za to...toliko je toga dala...toliko je voljela...toliko je vjerovala...toliko se trudila...toliko je zeljela da bi dobila hladnocu i ravnodusnost...a to je ono sto najvise boli...ne boli mrznja...jer je ona osjecaj...to je osjecaj...slican ljubavi...ona sada ima samo ravnodusnost..a to nije osjecaj...jer ga nema...nema vise osjecaja..
za tu osobu postoji samo ravnodusnost..ne postoje vise osjecaji...
a za nju tek krece bujica osjecaja koju nece moc zaustavit a morat ce ju drzati u sebi
za tu osobu vise ne vrijedi prijateljstvo,medusobna ljubav,snaga i povjerenje
a za nju tek krece prijateljstvo,jednostrana ljubav i snaga. povjerenja vise nema.
ta osoba ce ici dalje..bez nje
a ona ce ostati na mjestu..bez te osobe..stajati sama...bez trunke nade
za tu osobu postoji nada za srecu
a za nju vise nema nade za ista
za tu osobu vise ne postoji godinu posebnih dana
a za nju jedino sto postoji je godina posebnih dana
za tu osobu vise nema nicega
a za nju je jedino to sve ono sto ima


i za tu osobu ovo je kraj...
ali vjerujte mi...za nju je ovo tek pocetak kraja..

luda...gotova...neam snage...dosta mi je svega...ne mogu vise nista...ne stignem...ne zelim...ako jednom samo nestanem to znaci da sam nestala i da me vise nema

nemam vremena vise
ne mogu
ne zelim
ovo je kraj

zbogom

moj svijet je cudan...i ne može bilo tko u njega...dakle profesorice super silva u njemu nema pelena...i ako sam popila 1l vode onda moram na wc...pobogu...u njemu vladaju neka imena poput ovih:

Svetozarka,Luina,Jozefina,Dražica,Kristoferka,Ružmarinka,Srpanjka,Smiljenka, Krepoljka,Dugopoljkka,Kiklopka,Krpeljka,Uška,Gnjidarka,Glavata,Klitićka, Hulja,Analka,Kica-žbu,Šimunka,Štefanla,Stojanka...i najvažnije-Spomenka

u mom svijetu je dopušteno pričanje sa samim sobom
isto kao i ponašanje po svojoj volji
u mom svijetu ne žalim za svojim postupcima i koliko god loši bili ne sramimo ih se-jer što je naše,naše je
u mom svijetu sve je puno ljubavi i sreće
ali kada nismo sretni onda ne smijemo korisiti ime koje označava dobrotu sreću i veselje-Fifi

a u mom svijetu imamo ovakve misli kada smo tužni:

Možeš li osjetiti moju bol? Možeš li je razumjeti? -Ne možeš.
Toliko sam ti toga dala a ti mi nakon svega samo tako okrećeš leđa i sve što je bilo ostavljaš iza sebe. Ja tebe nikada ne bih ostavila. Uvijek sam bila tu za tebe. A sada...više ne mogu biti tu za tebe kada te više nema...da li je uopće moguće da netko samo tako uništi odnos pun povjernja i ljubavi? Je,moguće je. Iskusila sam to na svojoj koži. I zato ću vam samo nešto reći-LJUBAV JE PROLAZNA!!! Bilo kakva na bilo kakav način. Mama,žena koja me podigla i stvorila ovakvu kao osobu,uvijek mi je uporno tvrdila da,ako je ljubav prava ona je vječna. Ali to nije istina. Jer sam voljela puno ljudi na puno načina i zbog te ljubavi prema njima sam bila spremna dati im sve što mogu,a oni požele. Kada vide da me mogu iskoristiti zaborave ljubav,učine to i odu. A zatim...kada odu ja također zaboravim osjećaje,dođu drugi ljudi koji ih zamjene i ljubav s vremenom nestane..tako brzo...odnos pun osjećaja gradimo tako dugo,a on se sruši u jednoj situaciji,trenutnku,sekundi...nevjerojatno...poslušajte me-ljubav zaista jes prolazna...


dakle ovaj tekst dokazuje da u moj svijet zaista ne može ući svatko...ali onaj koji uđe treba to cijeniti..jer će kraj sebe imati osobu koja je spremna dat život za sebe...ali dobit će samo jednu jedinu pravu priliku...ostale će bit prilike al ne prave...

evo i mene...
ja sam odlučila pisati opet nešto onako komplicirano...
pa probajte shvatiti...

proljetno čišćenje?
-možda zakašnjelo...ali definitivno čišćenje...
čega?
-svoga života...odlučila sam riješiti se svega staroga u njemu...dakle...boli definitivno boli...ali tako je bolje...na kraju-
"milo za drago,sve ti život vrati,prolaze ljudi,ali stoje sati,kad te ostavim ljubav nema ništa s tim vjeruj mi..."
"neka boli,ostat ću jaka,ove noći poljubit ćeš vrata,u samoći preboljet ću tvoje usne nevjerne"...

-ali na kraju zašto?
-zašto? čemu uopće takva pitanja samoj sebi? pa nema odgovora...ili možda ima...odgovor je da mi bude lakše...jer uvijek kada pobjegnem je lakše...lakše je biti kukavica i pobjeći nego suočiti se sa osjećajima...to sigurno...sama potvrđujem-na svome primjeru
a šta osjećam?
-na čudan način zadovoljstvo...teško je...neću lagati...ali opet...osjećam se slobodnije...jer sam se riješila nečega što je na mene vršilo pritisak...i sve se vrati...jednom...osjetiš onaj trenutak zadovoljstva i moći nakon trenutaka i trenutaka i sati ponižavanja radi tih osjećaja...

...vidjeti izraz lica osobe kada shvati da više nisi njezina igračka...da se sada ti poigravaš s tom osobom...da iskorištavaš nj mane...vauuu...koji osjećaj moći...
a s druge strane ulice u sebi vidiš izraz lica osobe koja ne može vjerovati kako ste ponekad isti,indentični i da si joj ispunio želju...da i tu osobu manje boli...nevjerojatno...
osjećaš se moćno jer si pomogao...ali opet jer si i sebe zadovoljio...
osjetiš moć kada dolazi osoba i posrami se pred tobom...
osjetiš moć kada znaš da te netko cijeni i želi radi tebe...
osjetiš moć kada upravljaš osjećajima samo jedne osobe..
osjetiš moć kada upravljaš osjećajima više osoba...
osjetiš moć kada poniziš osobu jer joj se osvećuješ,a da ona to niti ne zna...
osjetiš moć kada upravljaš mišljenjem jedne osobe...
osjetiš moć kada upravljaš mišljenjem više osoba...
osjetiš moć kada znaš da netko ovisi o tebi...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome pogledu...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome osmjehu...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome glasu...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome dodiru...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome poljupcu...
osjetiš moć kada pogledom punim prijezira slomiš osobu...
osjetiš moć kada riječima punima ironije osobu natjeraš da spusti glavu od srama...

ali osjetiš slabost kada ti osoba koju toliko jako želiš povrijediti i izbaciti iz svoga života svojima usnama dotakne tvoje i slomi te...
slomi te u komadiće...
onda poželiš zaustaviti taj trenutak...
koji nije vrijedan niti jedne velike količine moći...
ali....isto tako ja više ne želim dodire,poljupce i poglede koje će nekome pružat moć a meni biti slabost...
zato ovo radim...

"neka boli,ostat ću jaka,ove noći poljubit ćeš vrata,u samoći preboljet ću tvoje usne nevjerne"...


pusa svima.....

slušam pjesme i razmišljam...i ponovno ih slušam....i ponovno razmišljam...da čak sam i do te točke došla
anivaj...
i kada razmišljam...to nekako ovako ide kod mene:
(...i ne ovaj post nije u vezi dečkiju niti ljubavi )


...."raspada se...umire...već je u komadićima...drugi su je razrezali...kao životinje su je podijelili u nekoliko dijelova i više nikada neće biti sastavljena u ljudsko biće koje funkcionira...jednostavno nje više nema...ne postoji...ne diše...da li uopće vrijedi trudit se da se sastavi u ljudsko biće kada će opet sve biti po starom? -ali stvarno...kad tad...hoće...nakon nekog vremena sve je tako...kada pogledaš...ali ako ne gledaš...onda ne vidiš-i ne boli te toliko...to je činjenica...ali ne možeš niti žmiriti cijelo vrijeme i ne gledati...zakon prirode nam nije tako naložio...
dakle...prisiljena sam gledati bol koju ljudi nanose drugima,meni,i ja njima?
čemu? ne želim...ne želim dalje...gdje je tu svrha...kada se samo sjetim da sam prije mogla zagrljajem voljene osobe riješiti sve probleme...ili se skučiti uz svoju majku i sve bi prošlo...sav strah,sve emocije,sva bol....patnja...sve se svodi na tu patnju...ali nema više te voljene osobe...zašto? zato što previše boli kada iznova i iznova odlazi i dolazi...da li je to vrijedno jednog zagrljaja koji te riješava boli? nije...jer je ta bol duplo veća...kada te napušta netko do koga ti je neizmjerno stalo,i vraća se..i tako ponovno...i ponovno...i ponovno...
a majčinska ljubav...od mame se moram kad-tad odvojiti...naime ja sam se odvojila još prije kojih 8g...dakle 8g želim da me mama zaštiti i da me ušuška u krevet...poljupcem riješi sve moje brige...zvuči smješno,ali sada kada znamo leći u isto vrijeme zamolim ju da bude sa mnom neko vrijeme u sobi dok se barem ne primim...ne znam zašto...osjećam se sigurnije..jer me netko ipak čuva...
hm...a očinska ljubav..i čvrsta očeva ruka koja te digne i odgoji? niti toga nisam imala...ali sam opet dobro ispala...koliko toliko
nemojte me krivo shvatiti moji roditelji su uvijek bili uz mene i podržavali me
samo sam se ja prijevremeno osamostalila
takva sam osoba
ali čini se da nisam dovoljno samostalna jer mi i dalje treba neki oslonac...
samo da znam da je netko uz mene...
ko će me voljeti i paziti
ali ne na način na koji to prijatelji rade
ne....
a do tada....do tada ću se i dalje raspadati a ostali će sa zadovoljstvom kupiti moje komadiće...


vraćam comm što prije...fala...pufa svimaaa

ei...upravo sam bila na blogu jedne cure...koja piše o ljubavi...cura ide u 8.raz....cura praktički u svojim godinama ne može znati što je ljubav,ali onako kako ona piše o njoj tjera me da povjerujem u onu-da se zaljubiti možeš u bilo kojoj godini svoga života...tjera me da shvatim da svatko od nas može voljeti...bilo kada....bilo gdje...na bilo koji način...
ne želim stavljati stranicu toga bloga jer curu ne poznajem i ne želim da netko krivo shvati,a kako je ovaj današnji svijet pošao u k****(da se lijepo izrazim) bolje da ne djelim nikakve linkove...
u biti...cura piše o ljubavi...piše takve pjesme da se čuješ samo kako dišeš...nema pokreta...jedva da i trepneš kapcima...zašto? -Jer si šokiran i opčaran onime što čitaš...barem se meni to dogodilo...a koliko sam vidjela i mnogima ostalima koji su blog čitali...
dakle,cura sa svojih 14g ima toliko toga za reći o ljubavi,a netko sa svojih 20g još uvijek nije našao osobu koju bi mogao zagrliti i reći-sve si mi na svijetu,volim te....jer je jednostavno previše neozbiljan i neodgovoran...
to je fascinantno...
koliko je ta cura inteligentna i napredna...
ona se bavi nečime što još nitko nije uspio definirati...sa svojih,samo,14g....
a razlika između mene i nje je u godinu dana.možda dve,a možda čak i samo par mjeseci...
još kao nešto starija osoba od koje se očekuje odgovornost jer već ide u srednju školu-ja to uopće nisam...nisam joj niti do koljena...naspram nje ja sam neznalica....tj neodgovorna sam...prema ljudima koji mi žele pružati neke osjećaje...zašto sam neodgovorna? -Jer kao zadnja kukavica bježim od osjećaja prema svačemu i svakome...žalosno....ali istinito...čim primjetim da sam zavoljela nekoga(bilo koga) ili da nešto osjećam ja bježim...
a ona...ona tako lijepo priča o tome...ona ljubav dočekuje raširenih ruku...
a ja...ja čim vidim da mi se tako nešto približava skučim se i ne dam ikome da ostvari kontakte sa mnom...
sad vi meni nešto recite....
da li je normalnija ona,tako zrela,ozbiljna,puna ljubavi...ili ja kojoj je najbitnije da u subotu izađem van radim šta hoću bez ičije kontrole..hodam po kavama i igram se tuđim osjećajima?
mislim da je ona normalnija
ali ja po pitanju same sebe i svoje odgovornosti ne mogu apsolutno ništa...
očito još moram shvatiti neke stvari...
ne proživjeti život u stilu da znam kako je to kad prođeš sve i svašta,nego proživjeti život tako da volim nekoga i netko mene a da s tobom osobom održim odnos nešto dulje od mjesec dana
e onda bih bila jaka i odgovorna osoba jer bi pokazala da mogu apsolutno sve,čak i održati nešto što rijetki uspjevaju

tonki,lauri,mii,jopici,teici,nikici,bolesnoj ivani,žiži,sandri,mitaku,peji,stanku i kenu(hvala na comm) i svima ostalima...

Na rubu...Sama..bez ikoga...da li uopće itko i primjećuje da mi nedostaje jedan milimetar da nestanem?-Ne. Da li bi itko uopće i primjetio kada bih se pomakla za taj jedan milimetar i nestala?-Možda. Da li bi itko ikada saznao što osjećam dok sam na rubu?-Vjerojatno. da li bi itko ikada to osjetio?-NIKADA NITKO!! A zašto da se onda uopće i trudim izraziti kada to nitko nikada neće razumijeti niti osjetiti?! Možda je pritisak preveliki?-Možda. Vjerojatno. Dok osjećam ovo krhko tijelo kako se trese i podrhtuje,ne može držati običnu olovku u ruci,osjećam i strah. Patnju. Bol. Slabost. Emocionalnost. Žudnju da me netko zagrli,te da svojom snagom osjećaja smiri tu bol. Da mi pokaže smirenost. Da me uvede u svijet mira. Ali uskoro ću i ja vidjeti taj svijet mira. Ako ona jača sila odluči da sam toga dostojna. Ako odluči da je vrijeme da i moja patnja prekine. AKO!! A šta ako ne? Možda ću živjeti za sutra. Baš kao za dan-za ljepotu dana. A možda ću živjeti samo za to da sutra doživim mir i spokoj. Tko zna. Ali sada...Sada propadam. I nitko mi ne može pomoći. Niti će ikada moći. Gotovo je. Uskoro će i ovome doći kraj.

ovaj post posvećujem svome najboljem prijatelju...ako ga pročita mislim da će znati da se radi o njemu...jer u trenutku kada sam pisala tekst on je bio taj koji je bio uz mene. Volim ga i više nego što bih trebala. Jednostavno mi je sve. On je toliko snažna,hrabra osoba koja će me uvijek podići kada padnem
Hvala ti.
Volim te.

pozzzzzzzzzz Kreši,žiži,Sandri,Mii,Lauri,Zoky,Tonki,Jopici,Tei,Nikici,Jovani...

pufaaaaaaaaaaaaaaa