Tajna vjere u euharistijskome slavlju
|
- 22. ožujka 2011. - mons. dr. Ivan Šaško: Tajna vjere u euharistijskome slavlju "Dođite, kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome" (Ps 95, 1) Korizmeni susreti utorkom u organizaciji Kršćanskog kulturnog centra Kršćanski kulturni centar organizira niz zanimljivih predavanja u ovogodišnjem korizmenom razdoblju. Susreti će se održavati u dvorani Ženske opće gimnazije Sestara milosrdnica, Gundulićeva 10, Zagreb, s početkom u 19.30 sati. S radošću očekujemo vaš dolazak!" Biskup Šaško mi je inače baš super, njegove propovijedi su prava mala umjetnička djela...Evo samo jedan primjer, vi potražite i druge! I dođite večeras u Gundulićevu, da ga i osobno čujemo! "Gospin lik odražava ljepotu Onoga komu je upućen pogled. Istodobno i privlači i upućuje na drugoga. Ne želi da naš pogled i život zastane na njezinu liku. Nevidljiva prisutnost Božjega Sina daje smisao njezinu pogledu. Njezino lice odražava najdragocjeniju prisutnost. To je njezino poslanje – uprisutniti Boga u svijetu i u životu svakoga od nas. U susretu s njome Bog postaje našim mirom, dok nosimo sa sobom njezin lik. ... Grijeh u punome smislu nije tek jednostavna pogrješka, nego otklon od Boga, ruganje s istinom, pljuska životu i Životvorcu. Taj lom Bog želi izliječiti, i vratiti nam život. Učiniti ono što sami ne možemo. Obično se u ispovijedima gubimo u sitnicama, a negdje u dubini tutnji nepovjerenje u Boga koje unesrećuje druge ljude; koje drugima oduzima dah i životnu radost. Kao kršćani nismo ljudi s kojima se naivno poigrava, jer mi prelazimo preko svega. Nego baš zato što ne prelazimo preko istine, praštajući drugima otvaramo put do istine, imenujući ju. ... Milosrdno ponašanje nije nam urođeno; urođeno nam je vaganje i istjerivanje pravde. Pravda je ta na koju se pozivaju društvena uređenja, kojom se diče institucije, koja je vrhunac državne uprave, koja je konačno uvjet mira, ali Crkva, naše zajedništvo koje ne želi nikoga isključiti, ide korak dalje svojom spremnošću na opraštanje, no nipošto ne površnošću. Iz ljubavi poziva na istinu. Znamo da opraštanje nije nikada apstraktan čin. Ono ima pred sobom istinu zla, okolnosti, ime, prostor i vrijeme. To nije naivan čin uljepšavanja odnosa, kako to često čini politika. Da bismo razvijali sposobnost opraštanja, potrebno je gajiti smisao vlastite granice i smisao nezasluženoga dara, onaj spasonosni osjećaj duga koji ne slama čovjeka, nego potiče na zahvalnost i vraća radost. Potrebno je reći da smo dužnici Božje dobrote; dužnici sunčeva svjetla; dužnici zraka i vjetra; dužnici pogleda i riječi; poezije, glazbe i mirisa; dužnici prošlosti i svjedočanstava mučeništva; dužnici prijateljstva i ljubavi… Radosni dužnici koji svoj dug plaćaju samo jednim sredstvom – ljubavlju prema bližnjima. " |
