p. Nikiceva sljemenska propovijed kao moj africki oprostaj
|
Dragi prijatelji; evo sve vas od srca pozdravljam iz dalekog Benina...Na blagdan sv: arskog zupnika smo bili na svecenickom redjenju u biskupiji Cotonou; nova 23 svecenika i predivna ceremonija od 4 sata! Pred glavnim oltarom slika Ivana Pavla II a crnacki zbor u sarenim haljinama; tipicnim za ovu krasnu zemlju na francuskom pjeva Papinu Kriste, zar si pozvao mene... Uzivam, divim se, cudim se, sijecam se, molim se...I svim srcem slazem s tekstom ispod slike Srca Isusova u jednom ovdasnjem zupnom uredu; Tout est grace! Sve je Milost... I doista osjecam tako...Molimo i dalje za naseg Alexa i ostatak grupe, hrvatske delegacije, koji trebaju stici ovih dana, jos nekoliko laika, i jos nekoliko nasih mladomisnika i svecenika...Alex pripada biskupiji Porto Novo; oni imaju redjenje 14:8... Intenzivne pripreme su u tijeku...Necu se stici puno javljati; jos kad oni stignu, pa koristim danasnje popodne...S: Natalija i nase i africke casne sestre su krasne, vec imam mnostvo ideja i nadahnuca, a posebno vam na srce i u molitve stavljam jedan jesenski projekt Kristova Stola, koji se vec pomalo kuha; dok sam ja ovdje... Zacinite ga i vi svojim molitvama... A sad oprostajna sljemenska propovijed p. Nikica; uz njegov blagoslov; i veeeeliki africki pozdrav citavom drustvu s ispracaja... Molite i za citav Benin; dvaput su veci od Hrvatske; duplo vise stanovnika; od cega 50 posto nepismenih...Jako su dragi i simpaticni, posebno marljivi i vrijedni, od male djece do odraslih, svi vrijedno i marljivo rade, grade... Ovdje nema nezaposlenih...U mnogo cemu se mozemo ugledati u njih...A 1.8. smo s njihovim predsjednikom i vojskom i mazoretkinjama u svecanom defileu proslavili 50 godisnjicu nezavisnosti Benina... Neka Kraljica Hrvata bude Kraljica i ovoj dragoj i prijateljskoj zemlji, gdje duhovna zvanja nicu kao ljiljani poslije kise... MAJKA BOŽJA SLJEMENSKA – KRALJICA HRVATA Draga braćo i sestre u Kristu! Danas na Sljemenu, vrhu zagrebačke gore Medvednice, slavimo svetkovinu Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata. Od početka je titul ili naslov Crkve bio „Majka Božja Sljemenska“, a nadbiskup Stepinac je dodao naziv „Kraljice Hrvata“. On je za vrijeme 2. svjetskog rata rado dolazio na Sljeme, u ovoj se kapelici klanjao Isusu, a u župnom domu se odmarao i pripremao govore za odgovorne nastupe. Izvorni patron ove kapelice je „Gospa od Puta“, koji se slavi 24. svibnja, ali zbog hladnoće, proštenje je na Sljemenu uvijek bilo uz Gospu Karmelsku. Gora Karmel u Izraelu visoka je 546 metara, a naš hrvatski Karmel, odnosno naše Sljeme na kojem se nalazi ova prelijepa kapelica je 1001 metar visoko. Spomenimo samo ukratko povijesni podatak o nastanku ove kapelice. Hrvatski narod je 1925. godine slavio svoje povijesne jubileje: 1000. godišnjicu hrvatskog kraljevstva i 1300. obljetnicu pokrštenja Hrvata. Povodu toga jubileja konačno je odlučeno da se na Sljemenu sagradi Kapelica Majke Božje Kraljice Hrvata, što je naš narod odavno žarko želio. 1928. godine Marijina kongregacija građana i radnika, koja se okupljala uz svetište Srca Isusova u Palmotićevoj, počela je prikupljati priloge za gradnje te kapelice. Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja 1933. godine kapelicu je svečano posvetio Antun Bauer, zagrebački nadbiskup. Od tada je ova kapelica omiljelo mjesto okupljanja mnogih Zagrepčana i ostalih planinara koji dolaze na Sljeme. Nakon spomena povijesnih podataka o ovoj kapelici Majke Božje Sljemenske, želio bih iznijeti nekoliko temeljnih istina o tome tko je Marija u sebi i što je ona prema nama,koja je njezina uloga u Crkvi do konca svijeta. Marija je, prije svega, Majka Isusova. A budući da je Isus Sin Božji, dakle Bog, s pravom Mariju nazivamo Majkom Božjom. Bog je Mariju odabrao za Majku Sina Svoga, očuvao je čistom od istočnog i svakog drugog grijeha, te uresio njezinu dušu svim krepostima. Anđeo je pozdravio Mariju riječima: „Zdravo milosti puna“. To je najveće blago i najveća pohvala koja se može uputiti jednom ljudskom stvorenju. Marija je bila i zauvijek ostala milosti puna, a to znači puna Duha Svetoga, puna Božje ljubavi. Kao Majka Isusova, Marija je zajedno sa sv. Josipom odgajala Isusa kao čovjeka. Ona je najprije bila prva odgajateljica i učiteljica Isusova, a kad je Isus počeo javno djelovati, Marija je od učiteljice, postala prva i najbolja učenica Isusova. Sveto Pismo kaže za Mariju da je ona u svome srcu prebirala riječi Božje, a to znači da je razmišljala o svim Isusovim riječima i dopuštala da je te riječi duboko prožmu i donesu očekivani plod, najprije u njezinom srcu, a onda i u njezinom životu. Crkva vođena Duhom Svetim vjeruje da je Marija začeta bez istočnog grijeha i da nikada nije bila ranjena nikakvim grijehom. Mi je s pravom nazivamo: „Sveta Marijo, Majko Božja“. Daleko od grijeha, ona je uvijek bila blizu Boga. Grijeh je, naime, ono što razdvaja čovjeka od Boga. Nažalost to neki ne shvaćaju. Danas je poplava novih religijskih pokreta i raznih sekti koje dolaze s Istoka i Zapada, a žele nam poručiti uglavnom ovo: čovjekovo je neznanje uzrok njegove patnje i svakoga zla, zato čovjeka treba prosvijetliti i tu ulogu preuzimaju razni gurui koji nam propovijedaju potrebu novog uvida u sebe kako bismo izašli iz zla i patnje. Za nas kršćane ovakav stav je neprihvatljiv, jednostavno zato što ne odgovara istini. Zlo u čovjeku i svijetu nije rezultat neznanja, nego grijeha. A povod ili snaga svakog grijeha nalazi se u onom prvom, istočnom ili iskonskom grijehu koji se dogodio na početku povijesti čovječanstva. Koliko god to bilo teško prihvatiti, ipak moramo priznati tu istinu: čovjek je u svojim dubinama smrtno ranjen. Ta duboka rana ga boli i peče i on stalno traži i izmišlja načine kako da je zaboravi ili nadvlada. Čovjek je smrtno ranjen u Edenu, dakle u zemaljskoj raju, ali svoje ozdravljenje ne dobiva u zemaljskom raju, nego na brdu Kalvariji. Čovjek je spašen po žrtvi Sina Božjega, a ta se žrtva dogodila na križu, na Kalvariji. Tragedija je čovjeka upravo u tome što na krivom mjestu traži lijeka svojoj smrtnoj rani. Napast kojoj se čovjek, čini se, ne može oduprijeti jest da lijek svojoj rani traži u nekom zemaljskom raju. A povijest je već dokazala i potvrdila da je svako igranje raja na zemlji, za čovjeka završavalo kobno. Svaki grešni užitak doživljen u zabranjenom zemaljskom raju, a to znači ostvaren kršeći neku Božju zapovijed i njegovu volju, u tijelu je ostavljao još veću glad i žeđ, a u duši gorki osjećaj krivnje. Želeći zaliječiti svoju ranjenu slobodu raznim idolima - “simbolima besmrtnosti” (novac, čast, slava, moć, vlast, grešni užitak), čovjek je zapravo tonuo još dublje u svoju bijedu i nemoć. Idoli kojima se čovjek pokloni vrlo brzo se pretvore u demone koji zaluđuju čovjeka raznim iluzijama i vrlo brzo mu donose smrt. Prema tome, svakodnevni život nam potvrđuje da svoju smrtnu ranu čovjek sam ne može nadvladati. Naša je sloboda ranjena, naša sposobnost da ljubimo i da činimo dobro je ranjena. Od te rane čovjek sebe ne može izliječiti, niti ga ikoji guru ili lider ovoga svijeta može izliječiti. Od te rane čovjeka može samo Bog izliječiti. Upravo zato dolazi Isus na zemlju, da naše boli uzme na se, “njegove nas rane iscijeliše”, reći će prorok Izaija. Samo Bog može spasiti čovjeka. U ostvarenju tog plana Božjega stoji Marija kao vrata kroz koja ulazi spasenje ovome svijetu. Zato lijepo kaže jedan natpis na Trškom vrhu: MARIJA - ORIGO MUNDI MELIORIS - Marija - početak boljega svijeta. Marija je sva Božja, jer je Bezgrešna, ali ona je i sva naša, jer dolazi s ovoga svijeta. Njezina veličina i slava je djelo Božje ostvareno zaslugom Isusa Krista, a njezina osobna zasluga nalazi se u njezinoj vjeri koja je bila djelotvorna u njezinom životu. Na Božji plan spasenja svijeta po Utjelovljenju Sina Božjega, Marija odgovara: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj”. Ostati vjerna tom predanju u volju Božju, tome izričaju “neka mi bude”, Mariju je itekako koštalo u njezinu životu. Sjetimo se kako su je htjeli kamenovati zbog toga, sjetimo se tjeskobe koju je proživljavala kad je bježala pred Herodovim vojnicima i kako je jecala od bola pod Isusovim križem na Kalvariji. Ali je uvijek ostajala uspravna i dosljedna sebi i vjerna Bogu: “Neka mi bude”. Bog je nije poštedio kušnji, nego ju je slao u prve borbene redove. To je mogao jer ju je već prije oboružao bezgrešnim srcem, dušom punom milosti, koja je jača od svake ljudske i sotonske zloće. Neka nam na putu vječnog spasenja bude primjer Marija, bez grijeha začeta, koja se posve predala Bogu i dopustila da mač boli probada njezino bezgrešno srce za spasenje svijeta. Njezino srce je puno čiste ljubavi. Upravo zato jer je bezgrešno, njezino srce je puno ljubavi. Sveti Pavao kaže da je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan. Budući da je imala bezgrešno srce, Marija je bila puna Duha Svetoga, a to znači da je njezino srce bilo puno Ljubavi Božje koja se razlijeva u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan. Upravo zato jer je bila puna Duha Svetoga, Marija je bila spremna da vidi i prepozna one koji su u nevolji i da im služi. Kad je čula da Elizabeta, već u poodmaklim godinama treba uskoro roditi, odmah se daje na put da joj pritekne u pomoć. Nadalje, kad je bila na svadbi u Kani Galilejskoj, prva je primijetila tjeskobu mladenaca kojima je ponestalo vina. Odmah se daje na posao, prilazi Isusu da ga o tome obavijesti. I znamo što se dalje dogodilo. Isus je tu učinio prvo čudo, pretvorio je vodu u vino. Marija ima oko da vidi i srce da suosjeća s onima koji su u nevolji. Naš hrvatski narod često je kroz svoju povijest bio u nevolji. Marija – Kraljica Hrvata uvijek je bila s nama i svojim moćnim zagovorom kod Boga izmolila nam je sve što nam je trebalo. Sjetimo se samo hrvatskih branitelja koji su s krunicom oko vrata izvojevali pobjedu nad daleko moćnijim protivnikom. Zato i danas, ovjde na Sljemenu u svetištu Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata, ponavljamo prekrasne stihove našeg pjesnika Dragutina Domjanića: "Dušo duše hrvatske, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestaj nam sjati“. P. Mijo Nikić SJ |
