................ne vjeruj ženi koja puši drinu bez filtera...............

nedjelja, 11.03.2012.

život je sljepa, jednosmjerna ulica nizbrdo

Odvratno hroptavo hihotanje. Digao se i krenuo prema spomenutom djelu prikolicekoja je predstavljala dnevni boravak. Zatekao ga je prizor vrijedan naslovnica svih novina. Na mrcini poznatoj kao njegov stari sjedila je ništa manja mrcina drugog spola, valovita, masna, plava kosa do ramena, buljave, plave oči znatno manje od blago ljubičastih podočnjaka ugnježdenih ispod njih, vjerujem da bi boja podočnjaka bila postojanija da nije imala tolko šminke. Nitko nemože bit siguran dali ispod te široke plave kratke majice sa uzorkom nekakvih cvijetova te dvije bove drži anormno velik grudnjak ili padobran, S jednom od nogu bimogla nahranit pola gladne Afrike, odvratno. Stari se okrenuo i pogledao preko ruba fotelje prema njemu i ponosno prozborio: "Sine ovo je Borka." Ona je odma iza tog propustila svojim hrapavim glasom: "Nemoraš ti dolazit tu da mi pružiš ruku mali, ne patim ti ja na finoću." Tko bi rekao pomislio je. "Drago mi je ja sam Bojan. Stari ima šta za jest?" "Neznam, jesi zaradio kakve pare pa kupio za jest u kući da imamo?" Posprdan odgovor, očekivano. Neugodnu tišinu u kojoj su duo fantastiko blejali u njega prodorno, ali sa smješkom stari je prekinuo brzo. "12 je sati, kaj nebi ti trebao u onu svoju školu za glupane?" "Istina, nikaj stari odo ja." Podigao je svoj ruksak s poda i krenuo prema vratima. "Stani mali, a kaj ti je to s okom?" Skoro se izvukao a da ne mora više gledat u tu rospiju koja je sjedila na ovoj propalici. Kratko se okrenuo na desno i pogledao je kraičkom ovog neozljeđenog desnog oka i glasno, na neki način pomalo i prkosno odgovorio: "Pao sam." Odma je nastavio prema izlazu, a iza sebe je još čuo odvratno hihotanje i njeno smješkanje na to kako sad shvaća ono kaj joj je stari pričao o svom sinu.

Sjedio je taj dan kasnije naklupici u parku i crtkarao po jedinoj bilježnici koju je uvijek nosio u torbi. Unio se skroz, odvraćao bi pogled samo kad bi onim svojim džepnim nožićem šiljio olovku ili palio cigaretu koju niti tresao nije nego je puštao da pepo sam odpada sa nje a onda bi ga samo rukom smeo s papira. Crtao je nekakvu djevojku, za sada se na papiru mogao vidjeti samo obris nježnog pravilnog lica, crtao je njene izražene velike oči dugih trepavica i sjajnih velikih šarenica, utapao se u njima dok ih je crtao. Markirao je prvi sat na koji mu se nije dalo ić, ali tolko se zadubio i prštao od inspiracije da bog zna što bi ga odvojilo od crteža koji je sporo i pedantno crtao da nije odjednom doletio poznati urlik: "Jameees!!! Majmuuuuuuneeee!" Nije bilo potrebe da se okreće ali svejedno se okrenuo. Naravno to je bio Savo. "Šta se dereš mulac?" "Da te ne šokiram kad dođem do tebe, znam ja kako vi svi loše podnosite moju ljepotu." "Hmmmm, da." "Ajmo u birtiju neku, iam još para." Uvijek je imao para, rijetko bogat panker. Žalosno je što se ta furka furala na socijalu i onda su mnogi "hardkor pankeri" govorili stalno da je Savo pozer, al istina je bila da je Savo stvarno bio najveći panker kojeg je poznavao, kojeg sam i ja ikad vidio, njega je stvarno bolila ona stvar za sve. Jednom su savi govorili da glavom nemože probit armirano staklo, i naravno probao je i sve to prebrodio sa osmjehom i krvavim čelom. Da nastavim, naravno škola nije bila toliko bitna tog dana pa su stvarno i otišli u birtiju, jedan divan proljetni dan u birtiji za šankom sa dva lokalna fizikalca za koje nitko nije znao di rade pošto su cijele dane visili u birtiji a ni na kombinezonima nije pisalo nikakvo ime firme, u birtiji je bio i lokalni pijanac zvan General, što je pretpostavlja se po nekim pričama bilo jer je kroz sve te svoje priče u glavi prouzročene svakakvim psihičkim poremećajima zaključio da je bio nekad davno general, simpatičan je to bio čovjek, sijede duge kose koja baš i nije pokrivala cijelu glavu, kako bi se reklo čelo mu je sezalodo potiljka, uvijek u sakou, ljubičastom ili sivom, neke hlače koje su izgledale koda su nekad davno bile tipa hlača na crtu, ali su bile smeđe, par pari čarapa na nogama bez obzira koje godišnje doba je bilo i smeđe cipele koje se, mora se priznat uvijek cakle. Taj veseli General je tako provodio dane hodajući od birtije do birtije pričajući besmislene stvari, jedino smisleno što je znao reć je bilo kad bi pitao dal mu imaš za platit pelin a pošto je Savo bio uvijek široke ruke tako mu je platio 3 ili 4 pelina taj dan pa se zadržao s njima tamo, a pošto je imao sreće taj dan ih je dobio još par od ostalih mušterija pa mu je bilo sasvim dobro. Naravno skoro zaboravih spomenut posljednjeg od genijalne šestorke tog dana na šanku, simpatičnu poznatu ličnost tog gradića, momka od nekih 30 godina koji je imao poremećaj pričanja i kontroliranja udova kako god da se to zvalo, al iznimno draga osoba, i on nije morao žicat, on di bi došao pive bi pred njega stizale. Nemoram ni pričat taj dan bio je veseo, priča na priču, smijeh na smijeh, vic za vicem, piva, pelin, pelin, piva i tako u nedogled, još tu i tamo koji pogled na mladu konobaricu koja je stigla iz Rumunjske jer tamo nema posla pa je došla ovdje radit, al izgledala je kao da je iz Španjolske a ne Rumunjske, no nebitno.

Padao je mrak, bilo je već oko 8 sati, a Savo je zaspao na šanku, klipan ga je probudio i upoznao sa činjenicom da su još samo njih dvojica za šankom ostala od poznatih, ako ne brojiš dva uredna, pristojna, visokostojeća, mlada kretena s nageliranim frizuricama koju su oteli pažnju mlade Rumunjke. Krenuli su doma jedva izlazeći kroz škripava vrata, držali su se jedan za drugog i krenuli prema kućama, došli su do skretanja sa glavne ceste, mala uličica vodila je do mjesta rastanka, mjesta koje nikom od njih dvojice nije bilo usput al su uvijek tamo išli i tamo kretali svaki svojim putem jer je to bila kao nekakava tradicija, taman kad su skrenuli iza ugla neki krkan u kombiju je sjeo na trubu, proorilo se zrakom kao da mu je ispred kombija skočio slon, kočenje i škripa guma popratili su taj divan zvuk, kombi je stao pored puste ceste, koja je uvijek bila takva u to vrijeme, tad je shvatio, stari je istrčao iz kombija, na iznenađenje jer stari nikad nije vozio ništa. Kad mu je lagano prizor sjedao u galvu grdosija se već gadno približila. Stao je agresivnim stavom ispred njega, podigao ruku i počeo. "Jebem ti mater koja te okotila, jesi se opet napio, jesi se opet vucaro umjesto da ideš u školu." Nije volio činjenicu da spominje majku, dok ej ta žena bila na životu još je sve bilo normalno, kad je ona umrla i stariji brat je uskoro napustio kuću. "Prebit ću te ko vola mamlaze, dobro da sam sad odvezo Borku doma, kak bi me ona gledala da vidi šta ti radiš okolo, ionako je previše da te vidi takvog gnjusnog kakav jesi i kad si trijezan!" "Daj pusti me." Savo se otrijeznio i blijedo gledao kako se grdosija nadvila nad Jamesa i vikala dok ej ovaj s poluljutom poluprestrašenom facom buljio u tu ljutu glavurdu iznad sebe i jedva kroz njenu vrisku uspio išta reći. Grdosija je nastavila. "Ma pustit ću ti ja krv a ne tebe ništarijo, govno malo, bolje da te nikad nisam napravio!" Zveknuo ga je poznatim potezom, kao i inače, ali inače bi bio jedan, a sada se to nastavilo, sjevnulo je i s druge strane, pa opet s ove, tresnuo je o pod, a grdosija ga je oplela onom nožurdom od 50 kila po rebrima, sam pogled na udarac te nožurine s bauštelskom čizmom koja ima metalnu kapicu je bolio. Pljunuo ga je po kosi i viknuo: "Da, baš si na svoju krasnu slobodoumnu mater, tako neopterećen, sve je to normalno, pogledaj se govno jedno." Nitko nije očekivao, odgurnuo se rukom od poda, koljeno mu je jedno bilo na podu a drugom nogom se odgurnuo da ustane, sve se dogodilo brzo, iz džepa je izvukao onu uvijek pedantno zašiljenu olovku i zabio je starom točno u vrat, krv je počela šikljati, od udarca se poderala i koža, vidjela se rupa u vratu iz koje je curila ogromna količina krvi, grdosija ga je gledala ravno u oči, raskolačenih ustiju ali bez ijednog tona, oči su mu izgledale sjajno, iznenađen izraz nije mu se skidao s lica, James je stajao i gledao u njega a lice mu je iz gnjevnog izraza padalo u šokiran. Trajalo je to svega 5 sekundi a onda je Savo, očito najtrijezniji u toj situaciji povukao Jamesa za ruku i krenuli su trčat, Savo ga je vukao, James nije gledao pred sebe, gledao je u pod u svoje noge koje su trčale kao nikada i samo se još jednom osvrnuo u trnutku kada je grdosija taman bila na koljenima i polako počela padati trupom prema naprijed u lukvu svoje vlastite krvi.

To be continued jes jes ^^
- 16:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se