pismo u boci...

...eto me... još sam tu i još postoji ovo "pismo"... puno toga se promjenilo u mom životu i poslovnom i privatnom... nije me bilo dugo i nisam pisao, lutao sam po Europi, zbog posla, a ponešto i zbog nemira u glavi koji me prati već godinama... negdje još na proljeće mi se počelo događati nešto što je izgledalo predobro da bi bilo istinito... u život mi je ušla jedna cura koja se činila kao čisti san... nije ona bila nova osoba, mi smo nekad davno zajedno čak išli u školu, ali se nismo vidjeli godinama niti smo bili u kontaktu... u svakom slučaju, još u to vrijeme je bila divna i draga, a sve što bi usput čuo o njoj, samo je potvrđivalo da je i dalje ostala takva... i neke stvari su se počele događati unatoč objektivnim teškoćama o kojima ipak tu neću pisati :-) ...i mogu reći da smo živjeli savršenih par mjeseci u kojima sam definitivno bio sretan kao nikad prije... no, naravno, kako stvari ne bi bile savršene, baš u to vrijeme sam dobio priliku da konačno otputujem... ne moram ni reći kako sam tu priliku čekao skoro 3 godine i kako sam već bio lud i onda je došla u najgorem mogućem trenutku, baš kako sam i očekivao, morao sam otići kad mi je bilo najteže otići... i otišao sam... i to moje lutanje je trajalo 4 mjeseca... i kad sad pogledam unatrag na ta 4 mjeseca, bilo je to putovanje života... vidio sam toliko lijepih i manje lijepih gradova, doživio trenutke koji su neprocjenjivi, ispunio neke snove... kad pričam ljudima o tim doživljajima, skoro da nekako ne vjerujem da se radi o meni... jer koliko je savršeno u topal ljetni dan šetat uz Seinu, preko onih mostova, ili ići po Avenue des Champs-elyse prema slavoluku pobjede, popeti se na Eiffelov toranj i gledati onaj prelijepi grad... jer koliko je savršeno sjediti kraj onih prelijepih kanala u Bruggeu i jesti najbolju i jebeno skupu Belgijsku čokoladu... ili koliko je savršeno u staroj Belgijskoj pivnici u Ghentu, kraj rijeke, gdje su sve zgrade prelijepo osvijetljene, piti Kasteelbier sa 11% alkohola... koliko je savršeno zaletiti se u Utrecht, grad u kojem živi Johnny Štulić, sa jednim jedinim smislom, naći njegovu kuću i pred njom vikat "Johnny vrati se!!!" :-) ...je li možda savršeno šetati Oxfordom među svim onim fakultetima i gledati treninge njihovih veslačkih osmeraca... ili je savršeno hraniti vjeverice u Londonskom St James parku, pred Buckinghamskom palačom... možda je savršeno popiti pivo u Cavern pubu u Liverpoolu gdje su počeli Beatlesi i gdje su svirali nekih 270 puta ako se dobro sjećam... ili je savršeno slušati U2 i piti irsko pivo usred Dublina.... što je od toga savršeno?... toliko je savršenih trenutaka bilo na tim putovanjima, ali postoji jedan još savršeniji od svih... i dogodio se u Zagrebu... noć prije mog odlaska, spavala je kod mene... sve me mučilo i nisam mogao zaspati i samo sam ju gledao, njene izraze lica, kako se mršti ili kako se smješka, dok sanja... i uvijek bi mijenjao sve one savršene trenutke gore, za samo jednu sekundu tog trenutka s njom....

moj je život Švicarska
skoro pa savršen
k'o blistavi brilijant
vještom rukom izbrušen
imam sve što poželim
samo jedno ne
da me neko bar na tren
voli zbog mene