pismo u boci...

...ufurao sam se skroz u svakodnevicu opet... čak mi se i vratila ona neka poslovna motivacija... onih tamo dana nakon nove, po povratku u Zg, tako mi se ništa nije dalo, nije me bilo briga ni za posao niti išta od onih svakodnevnih stvari koje me muče... ali život ide dalje i svako jutro se treba probuditi i namrgođen krenuti na posao... ma mislim, namrgođen jer sam noćni tip i jutra mi nikako ne odgovaraju... odnosno, dobra su jutra, ali ako sam u krevetu... najbolje se stvari ipak događaju noću :-))) ...ipak i dalje ne prestajem razmišljati o dalekim krajevima, dalekim ljudima koje želim vidjeti... ali eto, ovo vrijeme dok sam tu trebam iskoristiti za neke svoje ciljeve, koji mi ipak dosta znače...
...večeras želim nešto napisati jednoj osobi koja mi je uvijek značila "previše"... gdje si mala?... znam da ne dolaziš baš ovdje često, ali znam i da ipak pročitaš moje gluposti i nadam se skužiš komadić sebe u svemu... zbunjuje me ovaj tvoj ponovni nestanak... a onda ćeš me opet izbaciti iz takta nekom kasnom porukom sa samo dvije riječi... onda kad se uopće ne nadam... pa zar nisi rekla da ti dugujem neku kavu?... smiješno je to kako smo sad u istom gradu, skroz čudno... pomislim ponekad kako bi mogao naletjeti negdje na tebe, a opet, čini mi se da se ipak krećemo po različitim mjestima... i nije ovo tako veliki grad, ali opet, ono što volim je da je dovoljno velik da ne moraš sresti koga ne želiš (ne mislim pritom na tebe)... znam da se ne javljam, ali nemoj to krivo shvatiti... kompliciran sam i ponekad u napadima moje poznate čudne naravi, poželim da te ne poznam i poželim da te i ne vidim, jer ionako ti nikad i nisam značio dovoljno da... ma znaš... ali znam i da nije to baš tako crno-bijelo i valjda jednostavno nije bilo suđeno... i mogu živjeti s tim, sad mogu... a opet, nisam te vidio već dugo i uvijek si nekako i bježala od našeg ponovnog susreta, pa kad se i taj susret dogodio, opet si pobjegla da se ne bi neke stvari ponovno dogodile među nama... ponekad pomislim, kako bi ja sad mogao malo bježati od tebe... jer onako, ne znam kako će na mene utjecati to da te vidim... dovoljno je i da te čujem, pa da mi pomutiš misli... ne znam, sve to zvuči pomalo fatalno, možda i pretjerujem... činjenica je da smo mi danas u skroz različitim životima... ti imaš taj svoj neki ozbiljni i odrasli, a ja imam ovaj svoj u kojem bježim od svega ozbiljnog i ne znam kaj želim i lupaju me svakakve lude ideje... i naše prijateljstvo nikad neće postojati u onom klasičnom smislu, jer ti ćeš meni uvijek biti puno više i ne vjerujem da ću ikad moći prihvatiti tog nekog uz tebe... i znamo mi to oduvijek, a opet... kava...eh, ma znaš ipak te uvijek želim vidjeti, barem onako na sekundu... ma samo onako, da oboje znamo da smo dobro... ništa drugo i nije bitno... nadam se da si dobro... i javi se kad god poželiš, uvijek ćeš me malo smutiti i uvijek će me biti drago :-))
...a baš uvijek me podsjeti na tebe:

See the stone set in your eyes
See the thorn twist in your side
I wait for you...
Sleight of hand and twist of fate
On a bed of nails she makes me wait
And I wait without you...

With or without you
With or without you
I cant live
With or without you...

...poželio sam nešto napisati danas, ali mi je glava bila nekako totalno prazna... niti najmanje naznake o čemu bi mogao... totalna bezidejnost... već duže u glavi imam ideju o postu koji bi govorio o meni kao lošoj osobi, gdje bi izbacio sve one neke loše stvari, kritiku sebe, ali ne znam kako to uopće započeti na neki pametan način... i onda se dogodilo jedno iznenađenje... mail koji mi je razvukao osmijeh, ali i probudio neka razmišljanja... i zato te loše stvari ostavljam nekoj drugoj prilici :-))
moja bivša djevojka je bila strašno nezadovoljna svojim faksom (nije mail bio od nje, ali ovo mi dođe kao neki uvod)... stalno mi je trubila o težini tih ispita, broju stranica knjige, nepravednim profesorima... moja reakcija je uvijek bila prilično loša i blesava, jer bi ja konstatirao da si je ona sama izabrala taj faks, pa sad valjda mora izdržati, znati se nositi sa svojom odlukom... naravno, ona se uvijek vadila na to da nije ona mogla znati da je to tako, međutim i ja sam išao na težak faks (ali sa ipak poštenim profesorima) i kad sam ga upisivao prilično sam dobro znao kakvo me "sranje" očekuje... i bilo mi je ponekad stvarno teško, ali nosio sam se s tim nekako, ponekad bolje, a ponekad lošije...
...e sad, kako danas gledam na svijet i život, malo mi je žao da sam bio tako nekako ograničen u glavi, jer zašto mi nikad nije palo na pamet da bi mogao probati studirati i negdje izvan lijepe nam zemljice... ma znam i odgovor... zato jer bi to bilo još teže... možda i ne toliko sa aspekta težine ispita ili zahtjevnosti neke tako znanstvene discipline kojom bi se bavio (kako ovo pametno zvuči), nego uopće dovesti se u poziciju da upadnem tako negdje, izboriti neku stipendiju, financijski to sve podnijeti u obitelji, sve su to valjda bili tako visoki zidovi da nisam ni pomišljao da li ih je moguće prijeći... to je sve bilo nešto daleko i nedostižno i za neke druge ljude... danas mi se stvari ne čine tako nedostižnima... žao mi je i da sam ko klinac bio toliko zajeban da nisam htio trenirati plivanje ili tenis, na što su me starci pokušavali nagovoriti, a danas mi je takvo zadovoljstvo otići na bazen ili se ispuhat na tenisu... ponekad loše procjenim neku situaciju, ne riskiram, a uvijek sam najljepše stvari doživljavao kad bi skrenuo s nekog utabanog puta...
i zapravo se divim toj jednoj dragoj djevojci... jer tako je mlada, a živi puno hrabrije od mene... i ovih je dana tužna jer mora otići, daleko, preko bare, na faks, daleko od svoje obitelji i prijatelja, ali svejedno, na kraju priče će znati puno više toga nego ja i proći će puno više toga nego ja... a i već sad je odraslija od mene :-)) ...i moći će biti ponosna što se sa svojim talentom izborila za takvu priliku i što je imala hrabrosti iskoristiti je... a da mi fali, fali mi :-)) ...planiram opet neko mini putovanje uskoro, nadam se da ću uspjeti... i ipak sam smislio jednu želju za ovu godinu: želim putovati...
volim putovanja... volim upoznavati ljude i krajeve koji su drukčiji od ovih koje ugledaš svako jutro kad se probudiš... jer iako ti je ono tvoje uvijek najdraže, upoznavanjem i prihvaćanjem različitosti možeš postati samo bolja osoba... moja najdraža izreka koju sam jednom već spomenuo kaže da granice nisu stvarne, one postoje samo u ljudskim glavama... volio bih da moje s vremenom potpuno nestanu...

Baby you're all that I want
When you're lyin' here in my arms
I'm findin' it hard to believe
We're in heaven...
And love is all that I need
And I found it there in your heart
It isn't too hard to see
We're in heaven...

...još jedna Nova godina... baš nekako sve brže lete te godine... a i lijepo vrijeme uvijek nekako proleti u tren... a što sam i očekivao, kad tjednima, mjesecima čekaš nekakvih posebnih par dana, pa brzo prođu i cijeli mjeseci, kako ne bi tih tek par dana... i možda sam to jednom prilikom i rekao, ali čudno je kako čovjek može cijele mjesece prosuti u vjetar, potrošiti beskorisno, da ni ne zna što se to uopće događalo u tom vremenu, a onda u nekom kratkom vremenu živjeti taj neki intenzivan život koji kasnije postane lijepa uspomena i u kojem se sjećaš svake sekunde, svakog onog nekog bezveznog trenutka... a koji nije nimalo bezvezan, nego baš poseban... šteta je da su mi ti posebni trenutci uvijek samo trenutci i nikako da postanu konstanta... ali možda, nikad se ne zna... s druge strane, ipak sam i ja osoba prilično iskvarena životom, nepovjerljiva, i otvoriti se nekome opet, pa ostati povrijeđen mi i nije najdraža stvar... i teško prihvaćam onaj osjećaj nesigurnosti koji donosi činjenica da ti je stalo do nekoga, da te netko može povrijediti... ali ako ne riskiraš povrijeđenost ne možeš ništa ni postići... ma ono, jednom više-manje :-)) ...jebiga... uglavnom, vratio sam se... i pao u jebenu depresiju jer tamo negdje daleko gore postoji djevojka, prva nakon dugo dugo vremena zbog koje se osjećam živim... i kad se sve to među nama dogodilo prošlog ljeta, nekako kao da nisam ni vjerovao da to može potrajati, ali sad sam još triput luđi i... ne znam... želim to... doduše, nikako ne razumijem zašto ta osoba ne može biti netko u Zg, ne znam, valjda je to moj križ... ponekad pomislim da, ako je to moj križ u životu, pa dobro, ono, ima puno težih, ovaj je čak iz reda onih manje problematičnih, mogu čak i biti zadovoljan... pitanje je zapravo samo jedno... vrijedi li?... kako znati vrijedi li je čekati?... ma ok, znam da će netko reći da je to samo trenutna zaluđenost, ono, leptirići i slične gluposti... i možda je to čak i istina, ali svejedno nisam osoba koja odustaje... moja mi tvrdoglavost to nikad ne bi dopustila... ma čekat ću je... želim to... pokušao sam malo popričat s ljudima i skužiti jesam li ja to konačno skroz poludio, ali iznenadio me i komentar koji mi je dao "komplicirana bitanga"... dok sam čekao nekakvi šamar triježnjenja u stilu: "pogledaj oko sebe majmune, pun grad komada"... dobio sam nešto neočekivano što me se prilično dojmilo: "zakaj si tak nesiguran?... pa isto kako se ona tebi sviđa, tako se i ti sviđaš njoj, pa vidiš da se stvari među vama događaju... a daljina, pa kao da je to nešto, pa što ima veće i luđe i bolje, nego da netko tko je par vremenskih zona dalje, unatoč tome, misli baš na tebe"... nisam očekivao takvo razmišljanje baš... jer nisam ga ni sebi htio dopustiti... ali dat ću priliku toj priči iako će možda sve nestati za 10 dana ili za 6 mjeseci, jer možda, onako postoji to jedno malo možda, da iz toga i ispadne baš nešto pravo i posebno... a posebno je već sad... i ako ne pokušam, nikad neću saznati da li je pravo... i ako me već život baca okolo ko na nekom ringišpilu, onda ću barem pokušati što bolje uživati u vožnji :-)) ...
i volio bi da nekako zna kako mi one njene suze mogu slomit srce i kako bi sve učinio samo da uvijek bude nasmješena i kako je možda najljepši trenutak u cijeloj toj dobroj prošloj godini bio, kad se u onom metrou, tek onako lagano prislonila uz mene... baš najljepši trenutak :-)) ....pa nek netko kaže da nisam blesav :-))

Curi od jutros od četiri-pet,
rešilo nebo da potopi svet.
Nad gradom danima vise iste kulise.

Poliva kiša al' to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k'o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše.

Ma, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići, tužno stoje.
Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, o čudo moje...