pismo u boci...

četvrtak, 31.01.2008.

ma znaš, još značiš mi...

Zagreb...

...ufurao sam se skroz u svakodnevicu opet... čak mi se i vratila ona neka poslovna motivacija... onih tamo dana nakon nove, po povratku u Zg, tako mi se ništa nije dalo, nije me bilo briga ni za posao niti išta od onih svakodnevnih stvari koje me muče... ali život ide dalje i svako jutro se treba probuditi i namrgođen krenuti na posao... ma mislim, namrgođen jer sam noćni tip i jutra mi nikako ne odgovaraju... odnosno, dobra su jutra, ali ako sam u krevetu... najbolje se stvari ipak događaju noću :-))) ...ipak i dalje ne prestajem razmišljati o dalekim krajevima, dalekim ljudima koje želim vidjeti... ali eto, ovo vrijeme dok sam tu trebam iskoristiti za neke svoje ciljeve, koji mi ipak dosta znače...
...večeras želim nešto napisati jednoj osobi koja mi je uvijek značila "previše"... gdje si mala?... znam da ne dolaziš baš ovdje često, ali znam i da ipak pročitaš moje gluposti i nadam se skužiš komadić sebe u svemu... zbunjuje me ovaj tvoj ponovni nestanak... a onda ćeš me opet izbaciti iz takta nekom kasnom porukom sa samo dvije riječi... onda kad se uopće ne nadam... pa zar nisi rekla da ti dugujem neku kavu?... smiješno je to kako smo sad u istom gradu, skroz čudno... pomislim ponekad kako bi mogao naletjeti negdje na tebe, a opet, čini mi se da se ipak krećemo po različitim mjestima... i nije ovo tako veliki grad, ali opet, ono što volim je da je dovoljno velik da ne moraš sresti koga ne želiš (ne mislim pritom na tebe)... znam da se ne javljam, ali nemoj to krivo shvatiti... kompliciran sam i ponekad u napadima moje poznate čudne naravi, poželim da te ne poznam i poželim da te i ne vidim, jer ionako ti nikad i nisam značio dovoljno da... ma znaš... ali znam i da nije to baš tako crno-bijelo i valjda jednostavno nije bilo suđeno... i mogu živjeti s tim, sad mogu... a opet, nisam te vidio već dugo i uvijek si nekako i bježala od našeg ponovnog susreta, pa kad se i taj susret dogodio, opet si pobjegla da se ne bi neke stvari ponovno dogodile među nama... ponekad pomislim, kako bi ja sad mogao malo bježati od tebe... jer onako, ne znam kako će na mene utjecati to da te vidim... dovoljno je i da te čujem, pa da mi pomutiš misli... ne znam, sve to zvuči pomalo fatalno, možda i pretjerujem... činjenica je da smo mi danas u skroz različitim životima... ti imaš taj svoj neki ozbiljni i odrasli, a ja imam ovaj svoj u kojem bježim od svega ozbiljnog i ne znam kaj želim i lupaju me svakakve lude ideje... i naše prijateljstvo nikad neće postojati u onom klasičnom smislu, jer ti ćeš meni uvijek biti puno više i ne vjerujem da ću ikad moći prihvatiti tog nekog uz tebe... i znamo mi to oduvijek, a opet... kava...eh, ma znaš ipak te uvijek želim vidjeti, barem onako na sekundu... ma samo onako, da oboje znamo da smo dobro... ništa drugo i nije bitno... nadam se da si dobro... i javi se kad god poželiš, uvijek ćeš me malo smutiti i uvijek će me biti drago :-))
...a baš uvijek me podsjeti na tebe:

See the stone set in your eyes
See the thorn twist in your side
I wait for you...
Sleight of hand and twist of fate
On a bed of nails she makes me wait
And I wait without you...

With or without you
With or without you
I cant live
With or without you...