pismo u boci...

...poželio sam nešto napisati danas, ali mi je glava bila nekako totalno prazna... niti najmanje naznake o čemu bi mogao... totalna bezidejnost... već duže u glavi imam ideju o postu koji bi govorio o meni kao lošoj osobi, gdje bi izbacio sve one neke loše stvari, kritiku sebe, ali ne znam kako to uopće započeti na neki pametan način... i onda se dogodilo jedno iznenađenje... mail koji mi je razvukao osmijeh, ali i probudio neka razmišljanja... i zato te loše stvari ostavljam nekoj drugoj prilici :-))
moja bivša djevojka je bila strašno nezadovoljna svojim faksom (nije mail bio od nje, ali ovo mi dođe kao neki uvod)... stalno mi je trubila o težini tih ispita, broju stranica knjige, nepravednim profesorima... moja reakcija je uvijek bila prilično loša i blesava, jer bi ja konstatirao da si je ona sama izabrala taj faks, pa sad valjda mora izdržati, znati se nositi sa svojom odlukom... naravno, ona se uvijek vadila na to da nije ona mogla znati da je to tako, međutim i ja sam išao na težak faks (ali sa ipak poštenim profesorima) i kad sam ga upisivao prilično sam dobro znao kakvo me "sranje" očekuje... i bilo mi je ponekad stvarno teško, ali nosio sam se s tim nekako, ponekad bolje, a ponekad lošije...
...e sad, kako danas gledam na svijet i život, malo mi je žao da sam bio tako nekako ograničen u glavi, jer zašto mi nikad nije palo na pamet da bi mogao probati studirati i negdje izvan lijepe nam zemljice... ma znam i odgovor... zato jer bi to bilo još teže... možda i ne toliko sa aspekta težine ispita ili zahtjevnosti neke tako znanstvene discipline kojom bi se bavio (kako ovo pametno zvuči), nego uopće dovesti se u poziciju da upadnem tako negdje, izboriti neku stipendiju, financijski to sve podnijeti u obitelji, sve su to valjda bili tako visoki zidovi da nisam ni pomišljao da li ih je moguće prijeći... to je sve bilo nešto daleko i nedostižno i za neke druge ljude... danas mi se stvari ne čine tako nedostižnima... žao mi je i da sam ko klinac bio toliko zajeban da nisam htio trenirati plivanje ili tenis, na što su me starci pokušavali nagovoriti, a danas mi je takvo zadovoljstvo otići na bazen ili se ispuhat na tenisu... ponekad loše procjenim neku situaciju, ne riskiram, a uvijek sam najljepše stvari doživljavao kad bi skrenuo s nekog utabanog puta...
i zapravo se divim toj jednoj dragoj djevojci... jer tako je mlada, a živi puno hrabrije od mene... i ovih je dana tužna jer mora otići, daleko, preko bare, na faks, daleko od svoje obitelji i prijatelja, ali svejedno, na kraju priče će znati puno više toga nego ja i proći će puno više toga nego ja... a i već sad je odraslija od mene :-)) ...i moći će biti ponosna što se sa svojim talentom izborila za takvu priliku i što je imala hrabrosti iskoristiti je... a da mi fali, fali mi :-)) ...planiram opet neko mini putovanje uskoro, nadam se da ću uspjeti... i ipak sam smislio jednu želju za ovu godinu: želim putovati...
volim putovanja... volim upoznavati ljude i krajeve koji su drukčiji od ovih koje ugledaš svako jutro kad se probudiš... jer iako ti je ono tvoje uvijek najdraže, upoznavanjem i prihvaćanjem različitosti možeš postati samo bolja osoba... moja najdraža izreka koju sam jednom već spomenuo kaže da granice nisu stvarne, one postoje samo u ljudskim glavama... volio bih da moje s vremenom potpuno nestanu...

Baby you're all that I want
When you're lyin' here in my arms
I'm findin' it hard to believe
We're in heaven...
And love is all that I need
And I found it there in your heart
It isn't too hard to see
We're in heaven...