pismo u boci...

...još jedna Nova godina... baš nekako sve brže lete te godine... a i lijepo vrijeme uvijek nekako proleti u tren... a što sam i očekivao, kad tjednima, mjesecima čekaš nekakvih posebnih par dana, pa brzo prođu i cijeli mjeseci, kako ne bi tih tek par dana... i možda sam to jednom prilikom i rekao, ali čudno je kako čovjek može cijele mjesece prosuti u vjetar, potrošiti beskorisno, da ni ne zna što se to uopće događalo u tom vremenu, a onda u nekom kratkom vremenu živjeti taj neki intenzivan život koji kasnije postane lijepa uspomena i u kojem se sjećaš svake sekunde, svakog onog nekog bezveznog trenutka... a koji nije nimalo bezvezan, nego baš poseban... šteta je da su mi ti posebni trenutci uvijek samo trenutci i nikako da postanu konstanta... ali možda, nikad se ne zna... s druge strane, ipak sam i ja osoba prilično iskvarena životom, nepovjerljiva, i otvoriti se nekome opet, pa ostati povrijeđen mi i nije najdraža stvar... i teško prihvaćam onaj osjećaj nesigurnosti koji donosi činjenica da ti je stalo do nekoga, da te netko može povrijediti... ali ako ne riskiraš povrijeđenost ne možeš ništa ni postići... ma ono, jednom više-manje :-)) ...jebiga... uglavnom, vratio sam se... i pao u jebenu depresiju jer tamo negdje daleko gore postoji djevojka, prva nakon dugo dugo vremena zbog koje se osjećam živim... i kad se sve to među nama dogodilo prošlog ljeta, nekako kao da nisam ni vjerovao da to može potrajati, ali sad sam još triput luđi i... ne znam... želim to... doduše, nikako ne razumijem zašto ta osoba ne može biti netko u Zg, ne znam, valjda je to moj križ... ponekad pomislim da, ako je to moj križ u životu, pa dobro, ono, ima puno težih, ovaj je čak iz reda onih manje problematičnih, mogu čak i biti zadovoljan... pitanje je zapravo samo jedno... vrijedi li?... kako znati vrijedi li je čekati?... ma ok, znam da će netko reći da je to samo trenutna zaluđenost, ono, leptirići i slične gluposti... i možda je to čak i istina, ali svejedno nisam osoba koja odustaje... moja mi tvrdoglavost to nikad ne bi dopustila... ma čekat ću je... želim to... pokušao sam malo popričat s ljudima i skužiti jesam li ja to konačno skroz poludio, ali iznenadio me i komentar koji mi je dao "komplicirana bitanga"... dok sam čekao nekakvi šamar triježnjenja u stilu: "pogledaj oko sebe majmune, pun grad komada"... dobio sam nešto neočekivano što me se prilično dojmilo: "zakaj si tak nesiguran?... pa isto kako se ona tebi sviđa, tako se i ti sviđaš njoj, pa vidiš da se stvari među vama događaju... a daljina, pa kao da je to nešto, pa što ima veće i luđe i bolje, nego da netko tko je par vremenskih zona dalje, unatoč tome, misli baš na tebe"... nisam očekivao takvo razmišljanje baš... jer nisam ga ni sebi htio dopustiti... ali dat ću priliku toj priči iako će možda sve nestati za 10 dana ili za 6 mjeseci, jer možda, onako postoji to jedno malo možda, da iz toga i ispadne baš nešto pravo i posebno... a posebno je već sad... i ako ne pokušam, nikad neću saznati da li je pravo... i ako me već život baca okolo ko na nekom ringišpilu, onda ću barem pokušati što bolje uživati u vožnji :-)) ...
i volio bi da nekako zna kako mi one njene suze mogu slomit srce i kako bi sve učinio samo da uvijek bude nasmješena i kako je možda najljepši trenutak u cijeloj toj dobroj prošloj godini bio, kad se u onom metrou, tek onako lagano prislonila uz mene... baš najljepši trenutak :-)) ....pa nek netko kaže da nisam blesav :-))

Curi od jutros od četiri-pet,
rešilo nebo da potopi svet.
Nad gradom danima vise iste kulise.

Poliva kiša al' to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k'o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše.

Ma, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići, tužno stoje.
Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, o čudo moje...