pismo u boci...

subota, 22.12.2007.

it was a very good year...

Pogledi...

...lijepo je ovo doba godine... ok, zanemarimo ludnicu shoppinga i gužve u prometu, koje sam, da naglasim, ipak nekako uspješno izbjegao ovih dana... zima je i temperatura ne izlazi iz minusa već danima... osjeća se ona prava hladnoća koja grize obraze dok šećeš ulicom... tmurno je i tako tipično zagrebačko zimsko vrijeme, ali koje ipak ima tu neku svoju čar (znam da je teško razumjeti, ali stvarno ima)... i opet je kraj godine... i kao da sam jučer pisao onaj neki post o prošloj godini i razmišljao o očekivanjima u ovoj... i nekako u ovom trenutku sad, za razliku od prošlog puta, nisam nekako toliko sjetan...nego, baš se osjećam jako... ne znam ni kako zapravo to objasniti... onako, pun snage, energije, sretan...

A što su zame ove bisne hridi
u more pomočen kruh
i grom ća cipa priko nas
i škripje zubima
je samo svića na nebu...


ne, nisam poludio (još)... subota je, noć, završio je radni tjedan i trebao bih biti krepan, ali nisam... s poslom sam gotov za ovu godinu i kad se okrenem iza sebe vidim neki napredak... pa i kad se okrenem ispred i pogledam u budućnost, uopće ne izgleda loše... pomalo se vratila ona neka motivacija... sad mi slijedi malo odmaranja i uživanja, tulumarenja, i naravno poneko pijanstvo :-) ...sretan sam da je sva ona nekakva ogorčenost koja me držala jedno vrijeme, kao da se nekako ispuhala, počeo sam se smirivati... i ne znam koliko će to stanje trajati, možda mjesecima, a možda samo do sutra... ali dobro je, baš je dobro...

Jer sve se da izdurat
kad stavim sumnju pod ključ
jer more samo želi čut
i vidit koliko sam lud
i da li idem do kraja.. sa tobom do kraja...


...i tako je luda bila ova godina da je sigurno neću nikad zaboraviti, jer dogodilo se toliko životno važnih stvari, da kad pomislim o tome, odmah mi poraste razina stresa :-) ...ma ne, neke loše, ali i puno dobrih stvari... bio je opet onaj jedan trenutak kad je suza kliznula, a šaka poletjela svom snagom prema zidu, kakav mi se nije dogodio godinama... i kad bol otečene ruke nije mogla sakriti onu neku bol koja dolazi iznutra i puno je gora, ali nisam o tome htio pisati jer se radilo o tužnim događajima u životu jedne druge osobe... bilo je i besanih noći zbog raskrižja na kojima mi se našla propala veza, a i zbog nekih zabranjenih ljudi zbog čije poruke ili poziva i danas zastane dah... bilo je i dubokih uzdaha i gutanja knedle, dok se u nekom tamo uredu potpisivao jedan kupoprodajni ugovor, ali to je zapravo sretan trenutak :-)) ...ma bilo je puno tih sretnih trenutaka, poput onog kad sam u onaj kišni dan sjeo u svoj prvi auto, moju crnu pilu (volim taj autić ko kakvu žensku, kaj mogu) :-))) ...bilo je uzbudljivo doći i na to gradilište i pomisliti, čovječe, pa ovdje će biti moj stan... bilo je i upoznavanja nekih novih ljudi, nekih promjena na bolje, nekih na gore i sve u svemu, bogatiji sam za neka iskustva, možda malo pametniji, a možda i malo blesaviji... kad sve zbrojiš, dobro je... i razmišljajući ovaj put o budućnosti, došao sam do zaključka da zapravo sve što želim je da u sljedećoj godini imam ono što imam i sad... da i dalje imam zdravlje, dobre i razumne starce koji su tu kad mi zatrebaju, dobre i drage prijatelje koji će me povremeno živcirat, ovakav ludo dobar posao... i to je stvarno i više nego dosta i ako se ostvari, mogu se smatrat ludo sretnim čovjekom... čak se nekako ni ne usudim zaželjeti neke nove želje... barem ne u ovom trenutku...

...vama svima dragim ljudima, koji uvijek dolazite ovdje i čitate moje brljotine i dajete mi podršku čak i onda kad sam očito na krivom putu, želim da budete zdravi, sretni, uspješni, da nikad ne posustajete i da se svi vjetrovi slome pred vama...

Jer, šta su jidra,
dok se tuku s vitrima
ka fete sira
kad ih lomiš prstima
ali ja sam bolji i samo sada postojim
dok se borim
i kupim vitar prsima
to bi tribala vidit, to bi tribala vidit...

- 00:31 - Mišljenja, raznih (31) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

srijeda, 12.12.2007.

nakon dugo, dugo...

Doctor Zhivago

evo me... ma tu sam... znam da nisam pisao... i znam da nije neka fora... a htio sam... ono, taman je došlo vrijeme da nekaj objavim i onda dođem i vidim tu neki štrajkovi, revolucije, pa si mislim, malo mi neugodno sad pisati, a svi pozivaju na bojkote ovo ono... uglavnom razbolio sam se... ma niš strašno, ono, lupila me temperatura i to visoka i tako 5 dana bez pada, pa sam samo ležao u krevetu, nisam ni palio komp.. onda mi trebalo dva, tri dana da dođem malo k sebi i od danas sam opet konačno i na poslu... pa tako eto nisam sudjelovao ni u ovim blogosvemirima... neke osobe su i otišle s bloga pa me i to malo naljutilo i ubilo volju... ali ne dam se, pišem i mislim i dalje pisati svoje sanjarske "gluposti" :-)
...dakle, ono što mi je danas palo na pamet je jedna velika, luda i tragična ljubavna i životna priča... naravno, ona fiktivna, a ne stvarna... ok, znam da nisam baš kompetentan pričati o knjigama jer ih toliko malo čitam već godinama da je to sramota, ali ovo je jedna od onih priča koje najviše volim... ne znam hoće li se itko složiti sa mnom, ali ruski romani za mene imaju tu neku nevjerojatnu veličinu... i to nekako isključivo zato jer iz njih izranja ona neka grozna težina i bol života, nepravda, snijeg, hladnoća, smrt, sve se to nekako skupi u čudnu mješavinu iz koje ljubav da bi uopće mogla postojati, već u startu mora biti nevjerojatno velika...
...priča je to o čovjeku, rastrganom u ljubavi prema dvije žene... čovjeku čiji su ideali i stavovi u potpunoj suprotnosti sa paklom 1. svj. rata, ruske revolucije i ruskog građanskog rata u kojima se zatiče... cijelo vrijeme pokušavajući shvatiti kako to rat čini svijet bezosjećajnim i od nekad razumnih ljudi stvara čudovišta kojima nije stalo do tuđeg života... želja da nađe mirno mjesto daleko od svega toga, vodi ga preko cijele Rusije, gdje uvijek iznova susreće tu svoju veliku ljubav...

It's all a mystery. Love - the idea that there is someone already there in the world who might hold the key to your whole existence.

...i neću prepričavati priču jer je dugačka, velika i učinio bi to grozno loše i smiješno, a možda nekome i pokvario doživljaj ako se odluči pročitati, samo ću reći da nas nekako loše stvari koje nam se dogode promijene, postanemo zatvoreni, ljuti, a opet ni to nema nekog smisla... i ovo mi je nakon svih grozota koje glavni lik proživi, najdraži dio :-))

- After all this you still write poetry?
- Yes
- What about?
- The world, love, particular people, how extraordinary it all is, what a gift it is to be alive in the world and know you're alive.


...i za kraj...

Somewhere, my love, there will be songs to sing
Although the snow covers the hopes of Spring
Somewhere a hill blossoms in green and gold
And there are dreams, all that your heart can hold
Someday we'll meet again, my love
Someday whenever the Spring breaks through

- 22:54 - Mišljenja, raznih (19) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se