pismo u boci...

ponedjeljak, 29.10.2007.

just walk away...

...just walk away..

...ok, već vidim kako par mojih stalnih čitatelja pada na guzicu od šoka, da kako to ja već pišem novi post... ma eto, smanjio sam svoje piskaranje u zadnje vrijeme, ponešto iz činjenice da je teško napisati nešto novo i pametno... nije da u mom životu ima previše nekih važnih događaja, ponekad je teško smislit nešto... i onda bolje ni ne pisati, nego da sa svojim postovima ne budem zadovoljan... iako s nekima ionako nisam zadovoljan kako ispadnu, ali dobro... vratio sam se iz grada maloprije, provozao već više puta spomenutim praznim noćnim zagrebačkim ulicama, utonuo u misli... eh, da mi je tu na chatu ta moja strendžerica, da me malo onako standardno izludi, izbjegao bi ovo, ali kako mi nema tko smesti misli, odlučio sam ih ipak zapisati... postoje neke misli koje su još tu, iako mi se ludo sviđa ta jedna nova daleka i nemoguća djevojka... postoje neke misli koje se pojave svako toliko, da me podsjete na neke divno-teške stvari...
...jednom davno, živjeli smo daleko.. bila je to prva i glavna prepreka toj nekoj velikoj i divljoj ljubavi... i ne zavaravam se da je to bila ta previsoka prepreka, jer ono zbog čega to nije uspjelo, bio sam ja... ne mogu čak niti reći da sam učinio nešto krivo jer nisam, jer nikad ne bih, previše mi je bilo stalo... jednostavno sam bio premlad i preglup i sve nekako previše... i dugo sam vremena sanjao kako bi to bilo kad bi mi bila blizu, kad bi bila tu negdje, negdje gdje bi je mogao sresti onako šećući gradom... gdje bi se mogli ugledati onako slučajno... i bi li to sve promijenilo... bi li ispravilo sve te pogreške koje su joj rekle da ipak nisam ja taj...
...i sad je tu... blizu... našla je ljubav koja ju je dovukla u moj grad... ipak joj je bilo suđeno da tu dođe :-) ...i već neko vrijeme je tu i ne mogu pobjeći od razmišljanja o tome... u svojoj sebičnosti znao sam pomisliti kako bi se tako nešto moglo dogoditi, smatrajući to nekom perverznom igrom sudbine uperenom protiv mene, ali shvatio sam, ili se bar nadam da jesam, da nije sve na ovom svijetu upereno za ili protiv mene i da nisam uvijek ja centar svemira (nevjerojatnog li otkrića)... i sretan sam zbog nje... da, sretan sam jer mi je nekako uvijek bilo stalo do nje i do njene sreće... jer ona je ta koja je bolja osoba od mene i ona je ta koja svojom pojavom mijenja tuđe živote... i tu nimalo ne pretjerujem... najljepša duša koju sam ikad upoznao...
...i što sad kad ju sretnem onako šećući gradom? i što kad se ugledamo tako nekako slučajno?... neće to ništa promjeniti onako kako bi promijenilo u nekom mom davnom snu... tek ću nabaciti onaj svoj smiješak i zaškiljiti malo, praveći se cool iako svatko tko me imalo pozna može prozrijeti tu glupu cool facu, pa tako i ona... i pružit ću ruku i izbacit par ispraznih rečenica kao masku nad nečim važnim što je nekad postojalo... neće biti čvrstih zagrljaja kao nekad... a srce će mi svejedno opet tući kao da hoće iskočiti van... kao da me pogodio grom... i otići ćemo dalje, iako će moje misli biti uništene za sljedećih par dana... i da, za razliku od tog davnog sna, samo otići ću dalje... ali neću biti nesretan zbog toga...
...gubim pomalo osjećaj da je ovaj grad moj... možda bih trebao otići...

Think about me
When you're lonely
Do you ever
Think about me...

Think about me
me only
Do you ever
Think about me...

When you're feeling low
Do you wanna call
When you're on your own
Does it hurt at all
Do you ever
Think about me
Do you think about me?...

- 23:25 - Mišljenja, raznih (26) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

srijeda, 24.10.2007.

godine... putovi...

Spliteee moooooj...

evo, jučer je bila godina dana ovom mom tužno-veselom kutku... ma ono, iako tu često bude i tužnih i sjetnih tema, ipak mi je ovo sve pravo veselje...a evo, vratija san se iz Splita... i bilo je stvarno lipo... ok, počelo je "ne baš obećavajuće", jer je avion kasnio punih 2 sata u polasku i nakon što sam se iskilavio nekoliko sati zujeći s kolegom po praznom aerodromu, konačno smo stigli u Split i u hotel oko 1h u noći... zatim sam sj... laptop odmah drugi dan (ni samom mi nije jasno kako sam to tako stručno uspio), a nisam ga mogao popraviti do povratka u Zg, pa sam na netu visio samo malo na nekim PC-jima u hotelskoj auli... nije baš bilo zgodno pisati tako blog... :-) da sve bude još bolje, starci su mi doma uspjeli sredit i PC tako da sam ga danas konačno preinstalirao i sredio i mogu napisati post... i zato sam propustio rođendan moje boce :-)) ...anyway, da ne ispadne sad baš sve crno, ova dva tjedna u Splitu su bila stvarno lijepa... hotel je bio skroz blizu centru, lijepo uređen, skroz ok... iako im moram zamjeriti da bi za 4 zvjezdice mogli imati barem neki šank na kojem se može popit piće, a valjda je neku malu teretanu previše za tražiti... ali blizina centra je bila presudan faktor, tako da sam svaku večer visio po gradu, primio Grgura za palac i poželio želju, šetao rivom, pio kavice i pivice sa pogledom na more ili uz blues glazbu na peristilu... ali moreee, prelijepo je biti uz more... kako je to lijepo ispalo, ove godine sam proveo puna dva mjeseca uz more, kao nikad prije... vrijeme je bilo skroz lijepo i toplo, ok, barem za pojmove mene kontinentalca, koji polako već traži di je spremio šal i rukavice... doduše, prilikom odlaska nam je bura opako tresla avion, ko da smo u lunaparku, baš je bilo zabavno :-)) ...do posla sam morao ići javnim prijevozom, a nadam se da neću ispasti jako bahat kad kažem da sam se skroz odviknuo od toga... ali ok, nije bad, nema u Splitu takvih gužvi kao kod nas u Zg, tako da mi je do posla trebalo nekih 15 minuta, taman toliko da me naši dragi penzići ne počnu neizdržljivo živcirati :-))) ...a posao, bilo je stvarno super, ekipa je bila skroz dobra i cijelo vrijeme je bila zajebancija i neka dobra atmosfera, tako da smo sve super obavili i dosta toga naučili usput... prošli vikend smo bili vani u Vanilli na Poljudu i bilo nam je stvarno dobro... ok nije to ništa jako posebno, ali ok je malo promjenit mjesto izlaska, pa i face koje se viđaju, a bome tamo se može vidjeti stvarno svakakvih :-) ... kolege su bile vrlo zadovoljne ljepotom djevojaka... moj dojam, tako-tako... ma svugdje ima lijepih cura :-)) ...
...čudno mi je to kako kad negdje odem, skroz se isključim od svog uobičajenog života... ono, imaš neke nove sitne probleme kojima se pozabaviš, ono, kao, di je banka, di je dućan, di da idem jesti jer mi je dosta hamburgera (pa ko za peh mi stave na tv dokumentarac Super Size Me, nakon što sam 3 dana u nizu posjećivao fast foodove :-)) ...kud ići van, kako doći do negdje, na koji bus sjesti, gdje ići na piće ili u šetnju... skroz to zaokupi mozak i jednostavno ništa drugo ne postoji... i bilo je stvarno lijepo i na neki način odmarajuće unatoč važnim obvezama... uvijek sam volio promijeniti malo ulice kojima prolazim, pa makar i samo na dan, promjeniti zrak... osjetiti neku promjenu... osjetiti se živim... a ovo je bila stvarno lijepa promjena (iako ova ideja o putu u Kolumbiju koji bi me mogao snaći na proljeće, mi se baš i ne sviđa :-)))...
no nije sve uvijek lijepo u životu i nažalost, moram ovo završiti u tužnom tonu... znate svi kome je ovo posvećeno... jer žao mi te momče... stvarno mi te žao...

...jer moj je život
igra bez granica,
umorna priča,
trganje stranica,
na kojim ništa ne piše...

...jer moj je život
vječito padanje,
kad zbrojim poraze,
ništa ne ostaje,
samo još vučem navike..
i sve na tome ostane...

- 19:55 - Mišljenja, raznih (13) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

ponedjeljak, 08.10.2007.

hoćemo na kavu?...

hoćemo na kavu?..

...možda je to ružno za reći, ali ne treba mi u životu red od 50 ljudi s kojima sam si "kao dobar" i s kojima ću sjedit na nekim kavama uz glupe površne razgovore... ne trebam ljude koji će me zvati kad me trebaju... i u zadnje vrijeme mi dolazi da bahato odrežem te neke komunikacije... ima ta jedna frendica o kojoj sam pričao u jednom davnom postu... kad god sam ja bio totalni nice guy prema njoj, stalno bi me zajebala... ono, čujemo se, dogovorimo kavu, pa se ne javi... ma mislim si, ko te jebe mala, možda si dobar komad, al nećeš mi se tak ponašat da si ne znam tko... i zove ona mene, javim se ja, ona počne nešto pričat, a ja pitam: "tko je to?" :-) ...skoro da se moglo čuti kako joj guzica udara u pod od šoka :-))) ...inače, ne volim biti grub prema ljudima, ali ona je to stvarno zaslužila :-)) ...i nakon što sam joj takav grub postao iznimno zanimljiv, uslijedilo je još nekoliko poziva za kavu, koje sam ja redovito odbijao, da bi joj na kraju rekao da stvarno taj naš odnos nema smisla i da ne vidim razlog zbog kojeg bi se mi trebali vidjeti :-) ...ok, obzirom da je stvarno komad, možda i postoji jedan razlog, ali ne bi me ni to privuklo više :-)) ...ma ono, nisam ja takav...
...ne možeš naći puno ljudi s kojima možeš funkcionirati na nekoj bliskoj razini... posebno se to odnosi na muško-ženska prijateljstva... nekad sam bio sposoban družiti se s dosta cura, slušati ih, njihove probleme, biti im prijatelj, međutim nemam više volje za to... i sad se to svelo na, ok upoznat ću neku curu, ali osim ako nismo jedno drugom zanimljivi i napeti na neki način, sumnjam da ću više imati veze s njom (a obzirom da sam trenutno ionako lud za jednom, sve druge ionako ne dolaze u obzir)... mislim, svakog mogu pozdraviti na cesti, uz onaj glupi "šta ima", iako si misliš, joj, nemoj samo počet pričat šta ima jer me uopće ne zanima :-)) ...al da ćemo se zvat i pit kave skupa, nećemo... i zato mi je super u Zg što mogu šetati po gradu i ne sresti nikog poznatog... i kad bi otišao negdje, to bi samo bio još veći grad :-))) ...ma glupo mi je ono održavanje nekakvih besmislenih poznanstava, jer koliko sam samo puta čuo da se ljudi s nekim druže jer pozna ovoga ili si je dobar s onim... ma to mi je idiotski... koliko god ti ljudi prolazi kroz život, uvijek ispadne da imaš tih par istih s kojima ostaješ blizak... shvatio sam da u mobitelu imam brdo nekih brojeva od ljudi za koje se ne sjećam kad sam zadnji put vidio :-)) ...ok, priznajem, u malo sam zajebanoj fazi trenutno, pa valjda zato imam potrebu rušit mostove... znam da to nije dobro :-)) ...
...nego odlazim danas opet na business trip u Split, na dva tjedna... ne znam hoću li moći na net u hotelu, ali valjda ću već pronaći neki način :-) ...nije valjda da se neće moći barem neki wireless ulovit... ili previše očekujem :-))
...a što se tiče onog mog plivačkog cilja... ostvaren je... ne mogu ni sam vjerovati da sam to tako brzo uspio... ok, istina da sam ostatak dana pokušavao doći k sebi, bilo mi je slabo i stalno sam pio neki sok i jeo voće, a i danas me sve boli... ali ja to mogu... i ta spoznaja vrijedi te muke...

P.S. ne mogu vjerovati kako sam mogao zaboraviti ovu pjesmu...

Though we'll always be apart
Locked forever in a dream
If I ever love again
Even then, nothing will change

And the taste of you remains
Clinging to Paradise
But as the distance from you grows
All that my heart ever knows
Hunger for your kiss
Longing for your touch
Beautiful Maria of my soul

- 01:46 - Mišljenja, raznih (15) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se