pismo u boci...

ponedjeljak, 24.09.2007.

promjenjivi dani...

Freestyle...

...stigla je jesen... iz isto nekih razloga o kojima ne bih sad, taj prijelaz, ti dani, isto su moj dio godine... promjena, baš nekako kao da zakoračujem uvijek u nešto novo, onako, okrene se taj jedan dan i postanu stvari drukčije... noć polako postaje duža nego dan, zavlada više neka sjeta i tišina... i sve se preokrene, u glavi, životu... prije dvije godine sam diplomirao... čini se kao prije 2 dana... razmišljao sam danas malo o ovom istom danu, ali prije godinu dana, koliko je moj život bio drukčiji... što sam sve tad imao, a što nisam, a imam sad... i ne znam jesam li u gubitku ili dobitku... nekako kao da se stvari izravnaju... pitanje je koje su to bitne stvari uopće u životu... ma znam, samo jedna, zdravlje... za sve ostalo više-manje lako... stalno u zadnje vrijeme prolazim kroz neke promjene, ni samom mi nije jasno da mi je život po nekim pitanjima tako dinamičan i kad padam, uvijek se moram nekako dočekati na noge... ali isto tako mi je često dosadno, ono, ulovi me ponekad da se samo izležavam pred tv-om, i ništa mi se ne da, čak niti ne idem van... ali krenuo sam opet na bazen... a mislim, moglo bi se reći i da sam krenuo u borbu sa plutajućim babama u one nesretne četiri staze koje postoje za svekoliko pučanstvo grada Zg na jednom od dva zatvorena (olimpijska) bazena u gradu (stvarno sramota da je to tako, e moj Mile...)... ok, da ne zaboravim i legendarnog "deda Miću", kojeg smo tako nazvali po našem velikom plivaču, zbog činjenice da deda pliva samo leptir stilom... ok, ja sam mlad i ne mogu plivat leptir jer mi je prenaporan, pa si vi zamislite kak to izgleda kad pliva starček :-) ...nije to leptir, to je više neki stil retardiranog kita, ali dobro... bio je naporan jer je zauzimao cijelu stazu s tim svojim mlataranjem, a nije baš najljepše ni mirisao :-) ...stvarno treba imat volju za ići na taj bazen... malo je staza, redovito previše ljudi u njima... ali ne dam se ja, kad nešto čvrsto odlučim, onda luda glava ne popušta i to tako mora biti... i baš sam ponosan na sebe da sam se prisilio, jer nisam išao stvarno jako dugo... ali treba stvari mijenjati na bolje (funkcionira u teoriji), pa sam počeo redovito trenirati, jer uvijek se može naći vremena za to kakva god situacija bila... bitna je samo volja... i zadao sam si taj jedan cilj, prilično velik, duljinu koju moram isplivati... i malo je megalomanski taj cilj, ali moram to uspjeti... i nikad nisam isplivao ni blizu tome... i ne znam baš objasniti zašto to radim, valjda kao neko preispitivanje vlastitih mogućnosti, želja da dokažem sam sebi neke stvari... i ne znam hoću li uspjeti ili će me neki grčevi uloviti pred kraj, pa neću moći... ili ću se srušit u nesvijest u nekom trenutku :-) ...treba težiti onome što je teško dostižno, jer kakav je to cilj koji ostvariš bez pol muke... sve što je teško i u što uložiš trud, puno ti je draže i puno to više cijeniš... i čak i ako ne uspiješ "dosegnuti zvijezde", opet, doći ćeš im bliže nego da ih nisi ni pokušao dosegnuti... i ne, ne govorim o plivanju...

Mnoge su druge bile pored mene
I toliko toga lijepoga mi dale
A ja sam u svima tražio tebe
Da li me se sjećaš, da l' mi ime pamtiš...

- 21:00 - Mišljenja, raznih (19) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

petak, 07.09.2007.

Sanando las heridas de mi corazón...

List na vjetru...

...nisam o tome nikad želio pisati ovdje i to me čini licemjerom donekle... iako, what to f.. pa ovo je moj blog i mogu tu pisat kaj god poželim, i mogu reći o sebi onoliko koliko mi padne na pamet... iako, obzirom da u nekim vizijama sebe vidim kao iskrenu osobu, onda bi to trebao pokazati čak i ovdje, zar ne?... tako nekako... eh, da, kao što sam spomenuo, prekinuo sam nedavno dugogodišnju vezu... eto, izrekao sam to... i sad oni koji me poznaju duže ovdje si mogu pomisliti, kakav je to gad pisao one postove, dok je zapravo imao ozbiljnu curu :-)) ...da, rekao sam u jednom davnom postu "i'm no angel"... zapravo je ta veza pukla nekako početkom godine, ali kako to obično ide s tim dugim vezama, ni sam sebi ne želiš to priznati i misliš da će se stvari popraviti kao što se uostalom i jesu stoput prije toga... ili barem pokušavaš uvjeriti sebe da su se popravile, dok sve one polurješene nesuglasice trpaš u sebe nadajući se da to sve u tebi neće jednostavno puknut... ma ono, navika, ne da ti se kretati sve ispočetka, pa dok objasniš sve frendovima koji su navikli da ste vi jednostavno skupa, pa starcima koji su te valjda vidjeli i u braku s njom iako ja o tako nečemu nisam nikad ni pomišljao (to dovoljno govori), kad pomisliš da već znaš valjda cijelu njenu obitelj koja te ok prihvatila i koja je katastrofa to sve u budućnosti prolaziti ispočetka opet zbog nekog drugog, pa dođeš na more a sto nekih neupućenih ljudi te pita gdje je ona i kad će doći... eh, užasa... i tako vrijeme ide i dalje si ne priznaješ da zapravo to više i nije to... i zapravo sam se prije početka ljeta nekako konačno zapitao, pa dobro, volim li ja nju uopće?... i postavio sam si prilično čudno pitanje... jesam li ja nju ikad i volio?... i što je najtragičnije nisam si mogao baš jednostavno ni odgovoriti... proveo sam nekoliko godina s tom curom, a da sam u sebi želio neke druge stvari, neki drugi život... i nepošteno je to bilo prema njoj... i da, jesam ju volio na neki način... i iskreno mi je stalo do nje jer dobra je i draga... ali loše je što sam ju volio više nekako kao prijateljicu nego curu... a ako ću biti i samokritičan, što sam vrlo rijetko, onda mogu zaključiti da ja nju nisam baš ni zaslužio... i možda mogu kriviti činjenicu da sam ja osoba koja voli nosit traperice i tenisice, a ona cipele i sakoe, da ja volim U2, ćevape i pivu, a ona Mozarta, restorane i bijelo vino... da ja volim duge noći i provode, a ona muzeje i šetnje prirodom... da meni nije stalo do tuđeg mišljenja ni do titula ni važnosti pred nepoznatima, a njoj je... možda i jesmo bili nekako kao bitanga i princeza... ali i nije stvar u tome... nismo mi bili jedno za drugo... iako sam želio da jesmo... i paradoks je što je to cura zbog koje bi pola frajera polomilo vrat da bude s njom, a bila je sa mnom i voljela me, a meni nije bila ona prava... i moj je grijeh što to nisam shvatio možda i prije... i što sam ju ipak nekako povrijedio... i što sam potajno u sebi želio neku drugu... a koja isto tako nije ta :-) ...ovo je stvarno komplicirano... i tako, pobjegao sam ovo ljeto, svud pomalo, odvojio se od svega, razmislio, zatvorio ta neka vrata, ubedirao se, razriješio te neke dvojbe... i opet ništa nije valjalo... ali otvorio se prozor :-) ...kakav će biti pogled, vidjet ćemo... toliko o dojmu emotivnosti koji sam ostavljao... a dugo sam bio nekako hladan, ravnodušan... i čudno je to sad, kad su opet neki leptirići zaigrali zbog neke tamo djevojke, kad sam opet nesiguran i pozitivno izgubljen... ne znam se ni ponašat normalno kad sam takav... ali drago mi je da je tako... iako me to sve pomalo baca kao list na vjetru...

Te busqué
Debajo de las piedras y no te encontré
En la mańana fria y en la noche
Te busqué...
Hasta enloquecer
Pero tú llegaste a mi vida como una luz
Sanando las heridas de mi corazón
Y haciéndome sentir
Vivo otra vez...

I looked for you
Under the rocks and couldn't find you
In the cold morning and at night
I looked for you...
Until I became crazy
But you came into my life like a light
Healing the wounds of my heart
Making me feel
Alive again...

- 22:08 - Mišljenja, raznih (26) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se