pismo u boci...

...čini se tako davno, a i bilo je, prije nekih 6 godina... bio sam student koji je uskoro trebao pasti godinu, gnjavile su me neke cure koje su mi se sviđale, gnjavili me starci, sve mi se nešto činilo da imam toliko problema... i upoznao sam jednu curu... i nakon što me prvi put dotaknula tu večer, sve je nekako nestalo... sve što je bilo prije postalo je tako nevažno... svi ti neki ljudi i problemi ostali su samo sjene prošlosti, jednostavno prekriženi u svojoj beznačajnosti... i nismo uspjeli, ona i ja, ta jedna posebna, ali svih ovih godina, taj čudni osjećaj koji je svu prošlost učinio nebitnom, me stalno intrigirao i nije mi dao da krenem dalje...
...ma da, nisam to nikad ovdje rekao, ali ove godine sam prekinuo dugogodišnju vezu... i opet se dogodilo da ništa ne valja, da sam izgubljen u tim svojim mislima, da me sve oko mene guši i da moram pobjeći... srećom, poklopile su se neke stvari i mogao sam otići iz Zagreba na malo duže vrijeme i to mi je baš trebalo... i znao sam da kad se vratim, da stvari i dalje neće štimati, da će me tih tisuću nekih problema tlačiti i čekati, ali...
...dogodilo se nešto, upoznao sam tu neku curu, koja mi je daleko... valjda je to moja sudbina... uvijek neke udaljene... i iako sam znao da tu nema sreće ili budućnosti i da se ne smijem prepustiti emocijama, da se ne smijem vezati, nisam uspio... i onaj osjećaj se ponovio... i nisam vjerovao da ću ikad više doživjeti tako nešto... i opet je sve ono prije, sva tuga i izgubljenost, sve je nestalo... i te promjene na poslu što mi se događaju i ta bivša veza i te neke druge stvari, za ništa me to više nije briga... ta putovanja, to što sam se maknuo iz Zagreba, kao da mi je otvorilo oči... shvatio sam da postoji neki drugi svijet, neki drugi ljudi... da moja budućnost i ne mora biti tako nekako predvidljiva i da su mi granice možda puno šire nego sam mislio... jer granice ne postoje, nisu stvarne, one su samo u našim glavama... avantura?.. ne nego buđenje!...
...i bile su nam tu te naše nove prijateljice i bilo nam je nenadmašno... tjedan dana sam živio na 3 do 4 sata spavanja dnevno... išli smo posvuda, živjeli punim plućima... umor se gomilao ali je smješak na licu svakim danom bio sve veći... nažalost, svemu lijepom uvijek dođe kraj, pa su tako i one morale otići... i taj zadnji dan, svi smo bili tako nekako tužni... one nisu htjele ići, ali morale su... nismo uopće spavali tu noć... čekali smo rano jutro i odlazak... nije htjela da ju pratim skroz do busa, samo me poljubila i zagrlila gore na terminalu, nije htjela da vidim suze... i stvarno mrzim onaj kolodvor, uvijek tamo imam te neke tužne trenutke...
ma znam, sve je to tako neočekivano... pa eto, ponekad sreća čeka tamo gdje se čovjek najmanje nada, u jedno skroz obično predvečerje u nekoj maloj slastičarnici... i možda je to sve nemoguće, ali nije me briga... ionako nikad nisam prihvaćao da je nešto nemoguće ... neću živjeti u strahu, ne bojim se ničega i moj stil je uvijek bio glavom kroz zid... tako je barem zabavnije... a vrijeme će već pokazati...
...prekrasnoj djevojci sa znakom Kasiopeje na leđima, koja me učinila neizmjerno sretnim svojom pojavom u mom životu i neizmjerno tužnim svojim odlaskom... tek su dva dana prošla, a fališ mi više nego možeš zamisliti... ali vidjet ćemo se uskoro nekako...

I ne znam kad i neznam gdje
Ići ćemo istom stranom ulice
Vjeruj mi dušo srest ćemo se
U svijetu tajni mi nismo sami...