pismo u boci...

biti inženjer nije lako (i to gospon dipl. ing. da se razmemo...) :-) ...u današnje vrijeme surovog kapitalizma i urnebesnog razvoja tehnologije, kao takav si zapravo priličan rob i vječna neznalica jer se sva tehnologija promijeni u roku od 2 godine i stalno moraš sve učiti ispočetka... i da stvar bude još kompliciranija, sve se to odvija sve brže i brže i pitanje je kako taj tempo pratiti godinama... okrenuo mi se jedan taj dio života naglavačke i to u samo par sati, a kako vidim imati će utjecaja i na ostale dijelove života... ne nužno loše, naravno, kaj će izići iz svega toga, tek ćemo vidjeti... i tako sam u petak došao na posao, lijepo opušteno, pun samopouzdanja na koje sam se naviknuo nekako zbog prilično visokog stupnja mojih kompetencija na trenutnom radnom mjestu... i tako godinu i pol radeći na tom poslu došao sam do neke pozicije znalca kojeg većina tog mog tima pita za mišljenje, koji nadzire i pomaže pripravnicima, rješava zahtjevnije dijelove projekta, tzv. trouble reporte, dopisuje se s ekipom po svijetu analizirajući rješenja, a čak su me u zadnje vrijeme smatrali i leaderom tog manjeg tima od par ljudi koji radimo isti dio posla... eto nahvalio sam se...
...i u petak ujutro dođem na posao i vidim da je sazvan odjelski sastanak i to sa direktorom... i dobra vijest je da nam je ukinut odjel :-)))) ...ok, nije niš strašno, ono, jednostavno ćemo biti preraspoređeni na druge poslove u neke druge odjele, među nove ljude... i nije toliko bad ni zbog mog dosadašnjeg posla, kojeg je već bilo krajnje vrijeme da se malo promjeni, jer ne volim statičnost i nezamislivo mi je cijeli život "prelistavat istu hrpu papira", nego zbog ljudi s kojima sam se baš povezao i koji smo kao ekipa ostvarivali odlične rezultate... rijetko se gdje može naći grupa ljudi koja je uvijek spremna pomoći jedni drugima i koja funkcionira bez zle krvi... šteta zbog tog tima da su ga razjebali, kad već moram biti prost :-))) ... i svi su nekako žalosni zbog toga... čak nam je u petak stigao i regres, koji je prilično dobar, a opet, nitko nije ni trepnuo, jednostavno je zavladala neka malodušnost...
...i tako nova vijest kaže da prelazim na novu poziciju, nažalost jednako plaćenu, samo što opet počinjem od nule, stvari koje nikad nisam prije vidio i o kojima nemam pojma i opet treba učiti i učiti i dokazivati se... ali dobro, meni je dokazivanje uvijek bilo dobra motivacija... poraz ne dolazi u obzir...
...za početak idem na godišnji na tjedan dana jer moram iskoristi kaj mi je ostalo od prošle godine... a nakon toga na službeni put... 3 tjedna u Split :-))) ...stvarno su me sjajno počastili, 3 tjedna na moru i to usred sezone... na neki tečaj :-))))) ... sjelo mi je "ko budali šamar"... svaki dan poslije posla lagano kupanje i plivanje... a kad se vratim iz Splita idem opet na godišnji :-))) ...u prijevodu, neće me biti u Zg punih 2 mjeseca... ok, možda malo odgodim ovaj drugi godišnji, pa tjedan dana budem u Zg, jer previše će mi faliti, moglo bi se dogoditi da ljubim tablu na ulazu u grad :-) ... ali to ćemo još vidjeti kako će sve izgledati :-) ...
...na jesen uz malo sreće možda se dogodi neka Njemačka ili Švedska... bilo bi baš zgodno... stvari se tako brzo okrenu i sve ima svoje pozitivne i negativne strane... čeka me puno mukotrpnog rada i dokazivanja, ali eto i neke dobre stvari... a mislim i da se moram malo maknuti iz Zg...
...cijelu zimu sanjam to more i sad ću ga se stvarno nagledati... tko zna, možda ni ona Aurora Borealis nije nedostižan san...
...sljedeći tjedan neću pisati jer neću imati otkud, ali iz Splita sam opet s vama... nemojte me zaboraviti sad ovih 10 dana :-) ...brzo sam ja opet s vama, a ovih par dana vas još dobro iskomentiram :-) ...

Ostanimo tako nek' se sve okriće..
nek' cili svit trče, ništa to ne vridi..
zar još ne znaš da se..
samo srcem dobro vidi..
i dok ritki znaju drugi bit će slipi...

...vedro je nebo večeras ...vedro, volim tu riječ i smiješno mi je da vam ne mogu reći zašto :-)) ...ipak, u daljini se vide neki neobično svijetli oblaci i oko njih sijeva... tamo negdje je nevrijeme... moje omiljeno, divlje vrijeme... ideja koja me natjerala da pišem večeras je zapravo moja nesavršenost, mene kao osobe... i ne pišem sad ovo iz neke potrebe za ispovijedanjem zato što sam nešto krivo učinio, jer nisam... barem ne u zadnje vrijeme :-) ...ali naravno, nisam se nikad smatrao nekim puritancem i kakav bi to bezvezan i nezanimljiv život bio da si nisam priuštio hrpu nekih gluposti i pogrešaka... ne bih htio da me se krivo shvati, možda sam i ispod prosjeka po tom pitanju... ali dobro, prosjek ni u čemu ne smatram nečim posebnim... ovo ipak nije ni mjesto ni vrijeme da izbacujem neke te loše detalje o sebi, pa niti neću, barem ne danas... ostavit ću to nekoj budućoj priči... zapravo sam se sjetio nečega što sam davno dobio, pa i zaboravio nekako iako me ta kritika poprilično ošamarila, možda i najviše... i učinila da se zamislim nad sobom... i sjetio sam se večeras toga zbog jednog komentara od prije par dana... i pronašao... i to je možda jedna sitnica koja je učinila da u životu budem barem malo manje bad guy... ovako mi je to nekako napisala:

...sad valjda znaš da ti više ne mogu vjerovati, niti ti vjerujem za sve one riječi. Ipak je moj instinkt bio u pravu, kad je rekao da bježim od tebe...jer nisi stvoren za prave ljubavi... bar ne još...

Ne znam ako si ikad čitao Malog princa... ovaj dio je za tebe, možda će ti biti glup i nećeš ga shvatiti, ali ću bar pokušati.

"...Zbogom! - dobaci Ruži.
Ali ona ne odgovori.
-Zbogom - ponovi on.
Ruža se nakašlja, ali to nije bilo zbog prehlade.
-Bila sam glupa - najzad izusti. - Oprosti mi! Nastoj biti sretan.
Iznenadi ga što mu ni za što ne prigovara. Stajao je zbunjen sa zvonom u ruci. Nije shvaćao tu smirenu uljudnost.
-pa da, volim te! - reče Ruža. - Ja sam kriva što to nisi znao. No nije važno. A i ti si bio glup kao i ja. Nastoj biti sretan.. ostavi to zvono. Ne trebam ga više.
-Ali vjetar… - Nisam toliko prehlađena.. Dobro će mi doći svježi noćni zrak. Ja sam cvijet.
-A životinje..
-Moram otrpjeti dvije-tri gusjenice ako hoću upoznati leptire. Kažu da su prekrasni. Tko će me inače posjećivati? Ti ćeš biti daleko. A velikih se životinja ne bojim. Imam ja svoje pandže.
I ona naivno pokaže svoja četiri trna. Zatim doda:
-Nemoj toliko odugovlačiti, nesnosno je. Odlučio si otići. Pa idi!
Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna Ruža… "

...i shvatio sam... možda ne odmah jer je kod mene uvijek sve moralo biti komplicirano, ali shvatio sam... i eto, toliko puta sam povezivan s tom pričom, a još ju nisam ni pročitao... stvarno me sram već... mislim da ću otići i kupiti si Malog princa... krajnje je vrijeme da ga pročitam, a i mislim da je zaslužio mjesto na mojoj polici... i istina je, nisam bio stvoren za prave ljubavi... možda to nisam ni sad... tko zna hoću li ikad uopće i biti... vrijeme će već pokazati :-) ...ma sve je to ok :-))

Lonestar where are you out tonight?
This feeling I'm trying to fight..
It's dark and I think that I would give anything..
For you to shine down on me...

...gledao sam taj neki film prošlu noć... da, baš noć, obzirom da sam dočekao skoro 3h ujutro gledajući ga, baš me ono, držalo... naravno, kao i obično, bilo je apsolutno nebitno kaj se moram ustati za par sati... možda bi stvarno trebao razmisliti malo o tim svojim glupostima sa spavanjem :-) ...ali film je bio ozbiljan i dirljiv i lijep... i čudno da sam ga gledao obzirom na te karakteristike, ali ne znam, nisam htio odustati... priča govori o ocu djevojčice koji je retardiran, mentalno na razini djeteta od 7 godina, koliko je zapravo i stara ta njegova kćer... socijalna služba mu je želi oduzeti jer smatra da on nije sposoban adekvatno se brinuti za to dijete i tu počinje pravna bitka u kojoj on jadan praktički nema šanse, ali on to dijete toliko voli i toliko se trudi oko nje, a i ta djevojčica njega obožava i ne želi nikog drugoga... i nevjerojatna je priča koliko je čovjek spreman ići daleko, i iznad svojih mogućnosti, udarati glavom o zid vlastitih ograničenja, a ne odustajati, zbog nekoga koga voli... i zapitam se bi li ja sa tom svojom navodnom pameću i obrazovanosti bio sposoban tako se boriti za nekoga... i postoji li išta ili itko takav za kog bi se mogao boriti i u bitkama u kojima ne bih imao realnu šansu :-)) ...i iako je stvarno diskutabilno može li se on brinuti za nju, može li joj pružiti sve što treba, nekako, cijelo vrijeme se proteže ta misao da je ljubav jedino što je potrebno... kao što kaže stara pjesma "All you need is love"... i skroz me to nekako zaokupilo u mislima... i što više razmišljam o tome, nekako dolazim do zaključka da ništa drugo baš i nije osobito važno... ako imaš tu neku ljubav prema nekome i spreman si se boriti za tu ljubav do kraja svijeta, onda je to nešto posebno i nevjerojatno... i možda je to idealističko razmišljanje i glupavo teoretiziranje, jer u životu je toliko faktora koji ga kompliciraju, ali kad malo promislim, pa da li me je zapravo išta dugoročno učinilo sretnim?... ma materijalne stvari definitivno ne, koliko god ostvarivao te neke davno zacrtane želje... ok je to, ali na kraju ipak ispadne da je to malo isprazno... jedino što mi donosi sreću i zadovoljstvo su dragi ljudi oko mene, roditelji, prijatelji... iako priznam, svatko od navedenih me ponekad grozno zna živcirati, ali sve je to nekako normalno :-) ...
...i vjerujem da ima posebnih ljudi i život me zadnjih dana podsjeća na to... i baš me iznenadilo kako još uvijek ima tako neka predraga osoba i kako može odjednom ući u moj život na neke tako čudne i nevjerojatne načine... i baš mi je to nekako posebno drago... život nekad pruži baš lijepa iznenađenja :-)) ...ah, jednostavno, prezakon!...

Na svim mojim crkvama satovi su stali...
Kazaljke se, srećom, baš tada sklopiše...
Sto hiljada reči znam... Al' jedna mi fali...
Da nju kako treba opišem...

Otad baš ne uzimam svaku što se pruža...
Srce se odupire... Pa se privikne...
Al' zumbuli su zumbuli, a Ruža je Ruža...
Pa da na kraj sveta iznikne...