pismo u boci...

ponedjeljak, 30.04.2007.

život moj... poslovni, privatni... svakakvi...

zadnje tri noći stalno izlazim... bio je plan nastaviti i ovu noć, ali savladao me nekakvi osjećaj umora i sveopće kilavosti... prošlu noć mi je već pred kraj postalo toliko naporno da mi je cijela ta gužva i svi ljudi počela jako ići na živce... ali to je tako kod mene, ono, zdrav sam i sve super, a kad nekoliko dana ne moram na posao, onda se razbolim... eto kaj je privrženost firmi i "stremljenje" ka izvršenju kompanijskih ciljeva (koji fancy izrazi :-))), tempiram razbolijevanje prema kompanijskom kalendaru, e pa ak to ne zaslužuje povišicu i promaknuće onda stvarno ne znam :-))) ...ma ono, sustigne čovjeka valjda taj neki fizički umor... još kad tome dodam činjenicu da sam ponovno počeo trčati i da mi koljeno to nije dobro prihvatilo, ispadne da sam fizički prilično down... ali nema veze, malo aspirina C i dobra kura voća i povrća i to se sve riješi za dan... a koljeno, bolje je, uzeo sam tjedan dana pauze, bolje ću se zagrijati sljedeći put, pa će valjda biti ok... četvrtak mi je nakon dugo vremena postao odličan dan za izlazak... problem je jedino kaj se onda u petak ide na posao nakon 3-4 sata spavanja... i s nadom da si se otrijeznio :-) ... i ko za peh te tamo onda dočeka ludnica: razgovor sa šefom oko godišnjih ciljeva, sastanak po pitanju rezultata analize koju sam trebao napraviti, a i jesam iako su mi usput tutnuli još 10 stvari da rješavam, nakon toga pojašnjavanje rješenja određene greške kineskoj kanađanki, kandskom ircu i švedskom šveđaninu :-) ...naravno, da ne bi bilo jednostavno, treba raspraviti potencijalne implementacije sa donedavnim mentorom koji me pita za savjet :-))) ...a onda za kraj još i pregledati komentare na produkt koji sam radio tijekom tjedna... sve u svemu, big shit za nekoga tko je pijan zaspao iza 3h ujutro :-)) ...ali anyway, razgovor je prošao dobro, čak sam i ubacio neka svoja viđenja i očekivanja tipa, dajte veću plaću ili me šaljite negdje van ili me nećete gledati tu duže sljedećih godinu dana (dobro, ne baš tim riječima, ono, blef prijetnja) :-))) ...analizu sam izložio nadređenima, iznio svoja viđenja rizika i prijedloge kako to sve riješiti u zadanim rokovima... s bivšim mentorom raspravio mogućnosti i dao svoje mišljenje o najboljoj... ovi tu internacionalna ekipa su se složili sa mnom i mislim da sam ih skinuo s grbače na neko vrijeme (iako imam ja više svojih "bjelosvjetskih" pacijenata)... a ovo na kraju sam uspio pregledati, ali sam ipak neke stvari ostavio za sljedeći tjedan... ne treba pretjerivati ipak :-) ... posao je takav da ga nikad ne možeš završiti, uvijek dolazi još... i što više grizeš, što si sposobniji, to ga više dobivaš... jer onaj koji ti je nadređen uvijek zna na koga može računati da će mu neke stvari riješiti na vrijeme... ali nekako mi to sve sporo ide... ono, mislim, znam da radim nepunih godinu i pol dana i da sam balavac i da sam praktički donedavno bio tek neki tamo pripravničić... al kad bi ja najrađe već bio šef :-)) ...šalim se, naravno, zapravo još i ne znam u kojem smjeru želim voditi tu neku svoju karijeru, iako znam da nikako ne želim postati osoba koja radi 15h dnevno i nema ništa od života... nažalost u današnje vrijeme više ne možeš jednostavno ugasiti prekidač i zaboraviti na sve, nego često taj posao nosiš sa sobom i doma i u krevet, ali mora postojati neka granica nakon koje kažeš dosta!... i fora je na faksu bila kaj si se jebeno trudio i učio i onda bi položio ispit... i to ti je bila nagrada... i ako si se još više trudio i položio više ispita, dobio si još veću nagradu, prošao si godinu... ovdje nekako, trudiš se, napreduješ u znanju, dobivaš sve više posla i odgovornosti, ali te ne prate i tako neke brze promocije :-) ...treba se priviknuti na to... ma zapravo sam ja full zadovoljan sa svim time... mislim, iako je to ljudima čudno, jer onako, tko je još zadovoljan s poslom... pa ja sam zadovoljan, radim posao koji mi je ok, u ekipi koja je ok, na međunarodnim projektima, komuniciram s ljudima iz cijelog svijeta, zarada je ok za hrvatske prilike (iako mi nije jasno otkud toliko mercedesa po cesti, a ja kao ok zarađujem i nemam ga.. ma ni u dalekoj perspektivi :-))) ...i sve u svemu, baš je sve ok... još samo da mi uleti neka prilika pa da me pošalju malo van... želja za bijegom mi je uvijek nekako prisutna... bijeg, stalno bijeg... bijeg od osjećaja... vani puše vjetar i nemiri se uvijek probude...

ne nije bol, to što te trebam...
živim, a znam da te nemam...

- 01:07 - Mišljenja, raznih (9) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

srijeda, 25.04.2007.

zvjezdano nebo...

Zvijezde...

nisam dugo pisao... a želio sam... zadnja dva dana otvorim blog i gledam u njega po sat vremena, krenem, pa brišem... ne znam kako bi počeo... ili kaj bi počeo... malo se nešto promjenilo u perspektivi ovoga što pišem... ali nema veze ;-)) ...razmišljajući o sebi, hm, početak ove rečenice zvuči tako narcisoidno i egoistično, ono skoro pa ružno, frajer nema pametnijeg posla nego razmišljati o sebi... eh... anyway, nije baš tako, razmišljam zapravo o svojim postupcima, ponašanju, svemu skupa... došao sam do nekog zaključka da sam "fejker"... ono, mislim da bi ljudi oko mene ostali prilično iznenađeni, pa možda i šokirani kad bi vidjeli ovaj blog... možda me nitko baš i ne poznaje toliko dobro... ok, možda samo troje ljudi bi ovo doživjelo upravo kao tipičnog mene, kao pravi prikaz kakav sam (N. A. i T.) ... ostali... ostali poznaju nekog tipa koji ne zatvara usta i stalno laprda o svemu i svačemu, uglavnom na nekoj plitkoj razini komunikacije, uglavnom se smije i voli zabavu... ma ono, pravi sam doktor za gluposti... i da, vjerojatno sam "fejker"... glumim nekog frajera, iako je iz aviona jasno da to nisam, niti mi je imalo stalo do toga da budem... za koga da budem frajer?... pa ni ne primjećujem ljude na cesti, ništa mi ne znače mišljenja neznanaca, nikoga ne želim impresionirati, nije me čak ni briga kad o meni kruži neki trač, dapače, začudi me da netko uopće ima potrebu pričati o nečemu tako samo mom, privatnom... i čemu onda gluma?... pa vjerojatno kako bi ljude oko sebe držao na distanci... ne dopuštam baš drugima da mi se približe... ne do kraja... čak i ozbiljan razgovor sa nekom predragom osobom uspijem odvesti na neki put ugodnog chata o glupostima, iako je ono što bi volio reći nešto sasvim drugo... ma da, bježim... ne znam izreći neke stvari... ne znam... i ti prokleti osjećaji, to je meni tako čudna stvar... daleka mi djeluje ta ljubav, podjeća me na zvijezde na nebu... a tako su daleko te zvijezde... i zamisli, kako je njihova svjetlost nekad davno krenula, preko cijelog svemira, da bi zasjala baš u tvom oku u onom nekom malenom trenutku kad digneš pogled prema njima... a tako davno je krenula, pa čak i prije postojanja ovog svijeta... i stigla je do tebe baš u pravom trenutku... i cijeli taj vječni put, samo zbog tog malog trenutka, zbog sjaja u oku?... zar vrijedi?... i iako ne možeš znati postoje li te zvijezde više uopće tamo negdje gore... naravno da vrijedi... i ponekad kao da ih možeš dotaknuti... ali svejedno su tako daleko...

Dici che il fiume
Trova la via al mare
E come il fiume
Giungerai a me
Oltre i confini
E le terre assetate
Dici che come fiume
Come fiume...
L'amore giunger
L'amore...


(You say that the river
Finds the way to the sea
And like the river
You shall come to me
Beyond the borders
And the thirsty lands
You say that as a river
Like a river...
Love shall come
Love...)

- 23:37 - Mišljenja, raznih (20) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

nedjelja, 15.04.2007.

maloj frćkavoj iz jedne nezaboravne ljetne noći...

Love...

...stigao sam upravo izvana... noć je... moje vrijeme življenja... ne spava mi se, pa sam došao tu... bio sam slobodan od vožnje večeras, pa sam mogao piti... ma ono, nisam pijan, samo onako, malo smanjene uračunljivosti... činjenica da znam napisati riječ "uračunljivost" znači da sam sasvim ok (nadam se da sam je dobro napisao).... ali dovoljno mi je smanjena moć samokontrole, tako da mogu napisati ono što već duže vrijeme želim i što me malo muči... ma noć je, ali jedna od onih kad ne želim spavati... misli su me opet odvukle u neke druge krajeve, u neko drugo vrijeme, drugim nekim ljudima... i volim razmišljati o svemu tome, a opet nekako... ma već je dosta toga izrečeno ovdje... ponekad sam dosadan već i sam sebi... nekako, želim se javiti jednoj osobi i ispričati joj se... a ne znam je li pametno javiti joj se... i iako smatram da nije bila baš fer prema meni, opet, zbog činjenice da mi je toliko draga, a ponio sam se krivo i... ne znam... i nisam baš siguran da se išta treba promijeniti u našem odnosu, i vjerojatno se niti ne može, niti to očekujem... nekako sam se natjerao da odustanem od tog sna, jer previše je bolno stalno doživljavati ponovna razočaranja, koliko god se ja pravio veliki frajer... dotuče me to uvijek... ma onako, želim da zna, da... ma da zna da mi je žao što sam bio onako grub...

"If you gave me just a coin for every time we say goodbye
Well I'd be rich beyond my dreams, I'm sorry for my weary life
I know I'm not perfect but I can smile
and I hope that you see this heart behind my tired eyes"


...pogled s mog balkona na 6. katu zgrade, pruža se prilično daleko na grad... i volim tako usred neke tople noći izići i gledati svjetla grada i slušati tu neku noćnu tišinu... da, zvuči malo paradoksalno, slušati tišinu... i ima to jedno posebno svjetlo, tamo prema jugozapadu, jedno malo crveno svjetlo, koje kao da pokazuje smjer koji mi izluđuje misli... i znam da je to samo svjetlo sa antene na baznoj stanici (inženjer u meni nikad ne spava..) ... ali uvijek mi probudi misli koje pokušavam strpati duboko u sebe...
...i uvijek sam bio tvrdoglav i išao glavom kroz zid... i znam često biti egoističan i iz nekog ponosa i vlastite gluposti, povučem krive poteze... znam da nisam baš ostavio dojam povjerenja... svjestan sam toga... i naučio sam graditi zidove oko sebe... iako znam da od njih nema koristi... pogriješio sam... želio sam zaboraviti, izbrisati to iz svojih misli... nije to zaslužila... a često mi se prišulja u misli i ne mogu zaboraviti...

...oprosti mi za sve one pute kad sam te povrijedio, bio sam tako glup... oboje smo samo ljudi, mali i nesavršeni, ali ostaje mi to što sam s tobom na trenutak dohvatio savršenstvo... ne želim da nakon svega, kad me se jednom sjetiš, da ti bude žao što si me znala... Oprosti...

"I'm no angel, but please don't think that I won't try
I'm no angel, but does that mean that I can't live my life
I'm no angel, but please don't think that I can't cry
I'm no angel, but does that mean that I won't fly..."

- 05:18 - Mišljenja, raznih (31) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

utorak, 10.04.2007.

zašto, zašto?

Life...

...ponekad sam tako ljut na život, na cijeli svijet... ali nije to nikad zbog sebe... smatram svoj život stvarno dobrim i sretnim i uglavnom sam zadovoljan svime... i imam dobre roditelje i prijatelje i posao i život u cjelini... ma dogode se neki trenutci koji me izbace iz takta, ali i tad pokušam to nekako staviti u prave okvire, shvatiti koliko je taj neki događaj koji me uzrujao zapravo životno malen i nebitan... gledajući moje postove ovdje, dalo bi se zaključiti da sam često možda tužan i žalostan, međutim, kad izbacim takav neki post, to je samo trenutno razmišljanje... razmišljanje koje je možda trajalo minutu ili sat ili dan, ali me nikad nije učinilo generalno nesretnim... barem mislim da nije... trudim se biti pozitivan, uvijek, čak i kad mi ne ide :-)) ...no zašto sam prije par dana bio ljut?... sreo sam jednog dečka, a oni koji žive u Zg, možda ga se sjete, jer su ga sigurno barem nekad susreli... svaki put kad ga vidim, jednostavno, srce mi se slomi... radi se o mladom, plavokosom dečku, invalidu... dečko je u kolicima i po licu i rukama ima nekakve ožiljke... znao sam ga tako susretati kako sjedi u kolicima kraj Trga sa nekakvim, ako se ne varam, potvrdama o invalidnosti kraj sebe i prodaje one boriće za aute i takve neke stvarčice... i uvijek kad bi ga vidio, bilo mi je toliko nekako žao i iz neke vlastite sebičnosti trudio bi se zaboraviti taj susret odmah, ne želeći se žalostiti... i baš me sram zbog toga... i sram me osjećati se bezvoljno i nezadovoljno, praviti od svojih smiješnih problema velike drame, pa čak i ovdje na blogu, jer svi mi imamo neke svoje probleme, samo što u tom sljepilu ponekad ne shvaćam da su ti moji problemi vrlo često obične gluposti prema stvarnim problemima stvarnih ljudi... jer ako sam zdrav, ne shvaćam zapravo koliko je to velika i važna i neprocjenjiva stvar... odnedavno svaka moja dobra želja nekome počinje sa zdravljem i svaka vlastita želja počinje sa zdravljem... jer novac, materijalne stvari, zdrav čovjek može sve lako stvoriti... i ok, možda se netko neće složiti jer stvarati nešto nikad nije lako... ali zamisli kako je tek stvarati ako nemaš ni temeljne predispozicije... nemoguće?... uzrečica kaže da zdrav čovjek ima tisuću problema, a bolestan samo jedan...
...i tako sam sreo tog dečka u malo neobičnoj situaciji, u jednom našem shopping centru, s nekom gospođom (mamom, ili tetom, ili s kim već) i sjedili su u kafiću i pili su sok i pričali i prolazeći tako i gledajući ga, došlo mi je tako žao, jer zašto on nije mogao biti toliko sretan, pa da bude zdrav i da mu život bude lakši i ljepši... zašto i prema njemu život nije bio barem malo nježniji i bolji? ... tako da i on može kao i mi biti nesretan isključivo zbog nekih tamo gluposti... zašto?...

"Uplaši me sjaj,
milion sveća kad se nebom popali
gde je tome kraj
za kog su tako dubok zdenac kopali
zašto se sve to dešava
da l' čovek išta rešava
il' smo samo tu
zbog ravnoteže među zvezdama"

- 00:54 - Mišljenja, raznih (21) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

ponedjeljak, 02.04.2007.

igre... bez granica?...

Skejter! :-)

... nikad nisam baš bio od ovih playstation igrica... iako bi me se moglo svrstati u kompjuteraše zbog struke (doduše, ne nosim naočale i nisam ćelav... još :-))) .... izišao je kao neki playstation 3 i sad su svi, s oproštenjem, popizdili za tim... rasprodalo se sve dok si rek'o keks... ono, mogu si to priuštiti, srećom, nije mi to neka lova da bi propao da ga kupim, ali mislim si, daaaj, pa čemu?... ionako sam 8h pa i više, dnevno, pred monitorom... pa onda još i doma ovako malo... pa još malo i pred tv-om... još mi samo fali da do 5h ujutro igram neku koljažu sa čudovištima koja skakuću sa svih strana (mislim, nije da uvijek spavam u to doba, ali...) ... nedavno mi je, jedan kolega, objašnjavao kako je imao super izlazak preko vikenda, naime, igrao je neku multiplayer igricu preko LAN-a cijelu noć (Local Area Network za neznalice :-)) ...ne znam otkad se to počelo ubrajati u izlaske? :-)) ....daaaj, ma taman posla, pa moj izbor izlaska je uvijek u nekom klubu sa odličnom mjuzom i brdom zgodnih cura, pa o čemu pričamo???... inače, probao sam igrati malo te igrice i nisam imao baš previše smisla, ili strpljenja za to... jebiga, uvijek me ubiju odmah na početku... jedino kaj me zainteresiralo su bile one vožnje nekakvih rally-ja... izabereš si autić i razbijaš ga po drveću oko ceste, kad već ne smiješ pravi :-))) ...ali poanta priče je, pa kaj nije bolje otići na nogomet nego ga igrat preko joysticka? :-)) ...ne kužim, mislim, moje igre su bile cjelodnevno navisavanje vani po kvartu, svaki dan nogomet u predvečerje kad padne sunce, pa makar te stariji dečki stavili na gol... jel itko igrao "ćiri guze"??? :-))) ...to ako ne probaš kao da nisi ni živio :-))) ...igra se na prvu, znači jedan dodir lopte je dozvoljen, nema štopanja, s tim da je jedan na golu i mora oduzet loptu ostalima, a ako ju oduzme, onaj koji je izgubio loptu ide na gol... tko prvi primi određeni broj golova, mora se naguzit dok ga ostali gađaju loptom... naravno, puca se nogom i to svom snagom :-))) ...ono, drhtiš u nadi da će te promašit :-)) ...a tek vožnja na biciklima... s njih sam padao toliko puta da je to neizbrojivo... izgulio sam koljena, laktove, natukao guzicu stoput, koji put zveknuo čak i na glavu (ok, svi primjećujete posljedice :-)) ...tko se još sjeća "skejta"? :-)) ...eeej, pa ja sam radio skokove sa rizola, na rizol, preskakao rupe, spuštao se niz brda s njim, da napomenem, isto se poprilično narazbijao... pilio sam dasku da izgleda jebenije, nabavljao profi korače, crtao motive po njemu, čak sam imao ideju i da ga idem kuhati kako bi mogao dasku savinuti da izgleda kao ona profićka sa američkih filmova, ali srećom mama i tata su objasnili sinu neke stvari :-))) ...da mi je samo znati tko je tu pizdariju smislio, da drvo kuhaš pa ga možeš savinuti :-))) ... a onda, odeš u šumu, ubereš si fini štap, napraviš luk i strijele i rat može početi :-)) ...najbolji lukovi su prebacivali zgrade... a jednom su prilikom strijele čak imale i čavao na vrhu, tako da ima težište prema naprijed, naravno (kak smo bili bistri, ha? :-))... ok, možda smo bili malo agresivni ponekad, ali najzanimljivije je da nitko nikad nije nastradao :-)) ...napravili smo jedno 10 koševa... recept je bio, odeš sa društvom na najbliže gradilište, ukradeš gredu, izgubiš tenisicu u blatu, pa se bos vraćaš po nju, i onda 5 budala nosi 4 metra dugu gredu po najprometnijoj ulici, dok nas ljudi koji upravo stižu s posla, gledaju u čudu... ono, idu ljudi, idu djeca s ogromnom gredom među njima, ko skrivena kamera :-)) ... jednom smo nekog bedaka poslali da pita tipa na gradilištu da li mu treba ta greda... ovaj ga je skoro zafitiljio nogom u guzicu :-)))) ...nažalost, taj koš bi vrlo često bio ubrzo srušen od strane nadrkanih starijih ljudi, ili zbog neke babe kojoj bi redovito smetalo što djeca kao takva postoje, a ponekad i čisto iz razoga što smo razbili nečiji prozor i pobjegli... a zimi sanjkanje... auuu, kad pogledam brda sa kojih sam se spuštao, uvijek zaključim da očito nisam bio osobito bistro dijete... mislim ne kužim, gdje sam ja zamišljao da ću se zaustaviti?... i gdje sam se uopće zaustavljao?... sjećam se jednom prilikom u grmlju, iz kojeg mi je trebalo pol sata da se ispetljam... ma to je život, jebeš čudovišta iz igrice :-))) ...proljeće je ljuuuudi... ma kakav plejstejšn, ajmo van! :-)

Uvijek sam želio... biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Želio sam biti... heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat...

- 22:04 - Mišljenja, raznih (30) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se