pismo u boci...

...ponekad sam tako ljut na život, na cijeli svijet... ali nije to nikad zbog sebe... smatram svoj život stvarno dobrim i sretnim i uglavnom sam zadovoljan svime... i imam dobre roditelje i prijatelje i posao i život u cjelini... ma dogode se neki trenutci koji me izbace iz takta, ali i tad pokušam to nekako staviti u prave okvire, shvatiti koliko je taj neki događaj koji me uzrujao zapravo životno malen i nebitan... gledajući moje postove ovdje, dalo bi se zaključiti da sam često možda tužan i žalostan, međutim, kad izbacim takav neki post, to je samo trenutno razmišljanje... razmišljanje koje je možda trajalo minutu ili sat ili dan, ali me nikad nije učinilo generalno nesretnim... barem mislim da nije... trudim se biti pozitivan, uvijek, čak i kad mi ne ide :-)) ...no zašto sam prije par dana bio ljut?... sreo sam jednog dečka, a oni koji žive u Zg, možda ga se sjete, jer su ga sigurno barem nekad susreli... svaki put kad ga vidim, jednostavno, srce mi se slomi... radi se o mladom, plavokosom dečku, invalidu... dečko je u kolicima i po licu i rukama ima nekakve ožiljke... znao sam ga tako susretati kako sjedi u kolicima kraj Trga sa nekakvim, ako se ne varam, potvrdama o invalidnosti kraj sebe i prodaje one boriće za aute i takve neke stvarčice... i uvijek kad bi ga vidio, bilo mi je toliko nekako žao i iz neke vlastite sebičnosti trudio bi se zaboraviti taj susret odmah, ne želeći se žalostiti... i baš me sram zbog toga... i sram me osjećati se bezvoljno i nezadovoljno, praviti od svojih smiješnih problema velike drame, pa čak i ovdje na blogu, jer svi mi imamo neke svoje probleme, samo što u tom sljepilu ponekad ne shvaćam da su ti moji problemi vrlo često obične gluposti prema stvarnim problemima stvarnih ljudi... jer ako sam zdrav, ne shvaćam zapravo koliko je to velika i važna i neprocjenjiva stvar... odnedavno svaka moja dobra želja nekome počinje sa zdravljem i svaka vlastita želja počinje sa zdravljem... jer novac, materijalne stvari, zdrav čovjek može sve lako stvoriti... i ok, možda se netko neće složiti jer stvarati nešto nikad nije lako... ali zamisli kako je tek stvarati ako nemaš ni temeljne predispozicije... nemoguće?... uzrečica kaže da zdrav čovjek ima tisuću problema, a bolestan samo jedan...
...i tako sam sreo tog dečka u malo neobičnoj situaciji, u jednom našem shopping centru, s nekom gospođom (mamom, ili tetom, ili s kim već) i sjedili su u kafiću i pili su sok i pričali i prolazeći tako i gledajući ga, došlo mi je tako žao, jer zašto on nije mogao biti toliko sretan, pa da bude zdrav i da mu život bude lakši i ljepši... zašto i prema njemu život nije bio barem malo nježniji i bolji? ... tako da i on može kao i mi biti nesretan isključivo zbog nekih tamo gluposti... zašto?...

"Uplaši me sjaj,
milion sveća kad se nebom popali
gde je tome kraj
za kog su tako dubok zdenac kopali
zašto se sve to dešava
da l' čovek išta rešava
il' smo samo tu
zbog ravnoteže među zvezdama"