pismo u boci...

nedjelja, 25.03.2007.

biti sam...

Svjetionik

cijeli dan tražim pravu riječ da opišem ovaj glupo tupi osjećaj koji me muči... i priznajem da me zavaralo, nisam navikao na njega, zapravo, dugo me nije posjetio već, jako dugo... zato me i zavaralo... ma zar je to?... ma nemoguće... zar stvarno?... usamljenost?... glup je dan, ružan, kišovit... ostao sam u krevetu skoro do 2h... tišina u stanu... nikoga u blizini... telefon, mobitel prvi, mobitel drugi, sve je tiho... na netu, nema mailova, nema poruka, nema novih komentara... zar su me baš svi zaboravili?... da se odem provozati?... ali ne znam kud... ne znam ni da li bi s parkinga skrenuo lijevo ili desno... ma neću... da nazovem nekoga i odem na kavu?... ma ne, glupa kiša, ne idem nikamo po toj kiši... ništa nema smisla... ma navečer ćemo ionako van, prije toga je utakmica... dotad ću ostati sam, ležati na krevetu sa svojim mislima... ionako imam sve manje vremena posvetiti im se... a tisuću pitanja traži svoj odgovor... zašto više ne idem plivati?... zašto više ne igram košarku?... zašto ne pročitam knjigu koju sam poželio pročitati još prije 4 godine?... zašto ne pogledam taj Grad anđela iako znam da je tužan i da ću se zbog toga loše osjećati ostatak dana?... zašto si dopuštam da idem lakšim putem, kad to nisam ja!... to nikad nije bio moj način...
...ma kužite me već... i znate da nije stvar u plivanju, niti u knjizi, niti ičemu takvom... to su samo opipljive stvari koje čekaju da im se posvetim... ima nekih stvari u životu što ih se ne može dotaknuti, niti opisati riječima, a važne su mi... najvažnije...
...izišao sam van s dvojicom svojih dragih bitangi... i dobro je bilo, kao što je uvijek dobro kad sam s njima... ali dim i gužva i naguravanje mi nikako nisu odgovarali večeras... stvar niije moglo spasiti ni prisustvo gomile zgodnih cura... ma ionako ih se dobar dio samo sponzorira, a to mi maksimalno ide na živce, da ne kažem na nešto drugo prosto... otišao sam... vozikao se kroz prazan grad... gledao klince koji idu pješke doma, ili čekaju neki noćni bus... kako im se da?... a kao što se dalo i meni nekad prije...
...i gdje su mi nestali ideali?... gdje je nestao onaj dečko koji je bio spreman usred noći otići u RI zbog vjere u pravu ljubav?... i zašto mi je to danas smiješno?... i zašto više uopće ne vjerujem u te "gluposti"?... ma to je samo danas... jer čaša je danas polu-prazna... i to je samo takav dan... mora biti i takvih dana... ali bit će bolje, sigurno hoće...
...vidimo se na bazenu?...

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here

- 05:13 - Mišljenja, raznih (39) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

nedjelja, 18.03.2007.

pazi kud hodaš...

Urban Jungle

...ma nego, puno mi stvari nekako nije jasno... nije mi jasna ljudska psiha i kakav je to proces u kojem može nastati onaj klasični idiot! :-)) ...ma dobro, to ne zna nitko, jer bi inače očito bilo načina da se spriječi :-) ...anyway... da još naglasim kako sam odgojen da uvijek budem pošten i dobar i pristojan i iskren i da se dižem bakicama u tramvaju i da lijepo i sa smješkom pozdravljam svoje susjede, iako je tata vrlo često znao prostačit iz auta kad bi mu netko oduzeo prednost, ali nije to bitno :-)) ...ali dobro, koliko je taj odgoj uspio ostavljam drugima da procjene :-) ...no čemu ovo sve?... pa naime, svjestan sam kako živimo u opasnom svijetu, sve je to ok... ali nekako zbog svoje okoline i prijatelja, a i činjenice da se ne obazirem baš previše na svijet oko sebe, ne znam tko su sumnjivi likovi oko mene, tko se čim bavi i to... i tako smo nedavno frend i ja imali sukob s nekim idiotom u svom vlastitom kvartu... naime kreten si je zamislio da se on može zabit u auto od mog frenda, koji se na trenutak zaustavio kako bi mene pustio da iziđem... no dobro, nije se sad nešto posebno zabio nego ga je lagano puknuo, onako, samo se naslonio na njega, ali otkud uopće ideja da ideš ti sad lupit tuđi auto namjerno... ja sam bio skoknuo na bankomat tako da nisam ništa ni skužio... frend je naravno izišao iz auta da pogleda kaj se dogodilo i ima li štetu i pritom ga je taj kreten napao urlajući i počeo mu lupat nogom po autu... ja sam skužio da se nešto događa, pa sam se brže bolje vratio... no tad je tip totalno poludio i navalio na mene, počeo mi prijetit da ajde ak sam frajer nek ga lupim, ovo, ono... zapravo se nisam ni snašao prvi tren iako sam bio spreman na to da će biti problema (zadnji put sam se potukao u 6 osnovne pa si vi mislite... iako da dodam, ima i mene skoro 190 cm visine, pa nisam baš za bacit :-))... međutim i frend i ja smo shvatili da je tip očito totalno nenormalan i da se bolje povući i ne imati posla s budalom... počeli smo smirivati situaciju, iako nam nije uspijevalo jer je ovaj postajao sve luđi, da bi na kraju sjeli u auto i otišli, a ovaj zapjenjeni luđak skoro da nije počeo još i trčat za nama... no dobro, šteta na frendovom autu je postojala, ali je stvarno zanemariva i nije bitna u ovoj priči... ono što me navelo da to ispričam je činjenica da je kasnije ispalo da je taj tip teža lopina, poznat policiji itd itd... i sad se ja pitam da kako takav idiot može slobodno šetat cestom, a mi "normalni" ljudi se moramo nadati da mu nećemo naletit u krivom trenutku... zapravo nije čovjek ni svjestan da se stvari iz crnih kronika zaista događaju... i mislim si, pa dobro da smo otišli, udaljili se, da nismo ušli u neki teži konflikt s njim, jer taj put bi mi možda njega i uspjeli nabit, ali bi si navukli nekakve razbijače i kriminalce za vrat... dobro je sve to i prošlo... i zašto mi plaćamo nekakve Bechtele i slične da nam kopaju tunele i probijaju autoceste, kad očito postoje ljudi s previše energije i premalo pameti koji bi prokopali Biokovo s krampovima bez problema... pa da ga vidim onda nakon 10 godina tucanja kamenja kako će biti živahan... ma bio bi ko beba :-)))
ljudi moji... stvarno živimo u džungli i vrišti mi u glavi jedna odlična pjesma...

Broken bottles under children's feet
Bodies strewn across the dead end street
But I won't heed the battle call
It puts my back up
Puts my back up against the wall

Sunday, Bloody Sunday
Sunday, Bloody Sunday

- 23:25 - Mišljenja, raznih (20) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

srijeda, 14.03.2007.

a ne mogu poslati...

Thinking...

ne mogu ti više pisati one mailove od kojih ti se zavrti u glavi, a noć postaje besana... često mi dođe da ti pišem, ali obećao sam da neću... ok, mislim, znam da sam osoba koja često pogazi riječ i ne uspijeva se držati zacrtanog kad si ti u pitanju... valjda je baš zato taj naš "bivši" odnos tako lud i nevjerojatan... ma zato i pišem ovdje sad, jer vrlo vjerojatno ti to ipak nećeš nikad pročitati, iako primjećujem da unatoč ogromnom broju blogova, postoje neki putovi ljudi koji komentiraju, a koji vode od tvog kutka do ovog mog... ponekad ti poželim nekako skrivećki dojaviti da pogledaš ovaj blog, ali razum mi kaže da bi to bila loša ideja... možda bi te razočaralo?... ne znam... zapravo mi fali tvoj glas i oni naši kasni razgovori o svakakvim glupostima, o životu i o nekim našim ciljevima... o tim našim razmišljanjima i toj ludoj sanjarskoj crti koja nas je najviše povezivala... zamisli kako se sve promijenilo od onih početaka, kad sam bio na najboljem putu da postanem propali student i kad sam se luftao u 2h ujutro šećući po kvartu i sjedeći na vjetru nakon svađa sa starcima... smiješno, a sad smo već stvarno odrasli ljudi sa sve stvarnijim nekim bitkama u životu... daleko smo dogurali mala, tko bi rekao, ha? :-) ... ali fali mi tvoj glas... fali mi razumijevanje... fali mi onaj tvoj skok u zagrljaj kad bi me vidjela... fali mi netko zbog koga ću biti siguran da ispravno postupam u životu, netko tko me može razumjeti... netko tko će se smijati mojim glupostima i neće me osuđivati svaki put kad pogriješim... a malo je takvih ljudi... nitko nismo savršeni... znaš da mi je stigao autić?... siguran sam da bi bila ponosna :-) ... nije to mala stvar u životu, prvi auto... baš bi ti volio opisivati svaku sitnicu o njemu i kaj sve ima i kako ide i svašta nešto... i dođe mi da se zaletim do tebe i da se vozikamo uz more cijelu noć, onako kako smo to uvijek zamišljali i da glasno pojačamo muziku i deremo se kao da nas je baš briga za cijeli svijet :-) ... ali ironija je da sad kad to mogu napraviti, opet iz drugih razloga ne mogu :-) ... malo je posebnih ljudi i stvarno je šteta da mi nisi dio života više... zamjeram to sebi...
nego, jelda kako je danas bio jako lijep dan?... baš je!...

Negdje se pipnu naši mali svemiri,
kad već pomislim da spavaš,
..zašumi saten..
..tama se uznemiri..
..i kao talas..
..naidjes..

- 00:22 - Mišljenja, raznih (20) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

utorak, 06.03.2007.

važne stvari...

Japanska Trešnja

malo se gubim u zadnje vrijeme u sveopćoj trci za novcem... pratim, računam, planiram... imam nove obaveze, kad ih savladam moram stavit ultimatum da želim veću plaću... ako mi to odbiju, pa promijenit ću firmu... možda oni lako zamijene mene, ali lako ja i zamijenim njih :-))) ...ma ne treba se vezati uz posao baš... s druge strane, oni chinezi nešto brljave i sjebu cijelu svjetsku burzu, što naravno uzrokuje i krš i lom i na našoj iako nije bilo potrebe za tim, ali eto... i ode moj fond u neku stvar i već 4 (radna) dana stalno strelica u crvenom... bolje da ni ne pričam koliko sam izgubio... ok, ima vas svakakvih tu koji čitate, vjerojatno bi se neki primili za glavu, dok bi se drugi samo nasmijali toj sitnici koju tu spominjem :-) ...ma uglavnom, prebrojavam žrtve, razmišljam o novom strateškom pozicioniranju svoje vojske na nekim drugim frontovima... možda uletim napokon u neke konkretne dionice, ali još sam malo zelen za to, neću da me pojedu veći igrači... ma samo, režem troškove na jednoj strani, a povećavam na drugoj... krpam dugoročne planove u nadi da me surovi kapitalizam neće pregaziti... onako, usput... kao što je mnoge... važno je savladati tu umjetnost preživljavanja... naučiti plesati po uvijek najnovijim pravilima...
...da, to je gruba realnost...
...ali ...lijepo je toplo vrijeme... ove neke japanske trešnje pred zgradom su procvjetale (za razliku od chineske burze)... nije li to malo prerano?... ok, nije da sam se baš ikad kužio u to kad neko drvo treba procvjetati, a kad prolistati, a kad dobije plod... zar nije sve to u proljeće?... ali još nije proljeće... dobro, skoro pa i je... ah, nevermind... ok, bar znam da na jabuci ne rastu trešnje... i to je nešto :-))) ... to sam sasvim dobro savladao kao klinac dok sam visio sa prijateljima na trešnji nekog djeda koji nam je prijetio i psovao sve po spisku i naravno, natjeravao nas, što bi mi znali reći "sa sjekirom", iako te sjekire nikad nije bilo, ali je dobro zvučalo prilikom prepričavanja :-)) ... da ne spominjem da je u isto vrijeme doma stajala puna zdjela trešanja koje nisam ni pogledao... jebiga, kad te nikad nisu bile tako slatke :-)) ... naravno, govorim o trešnji domestica vulgaris, da se ne zabrinete da ja jedem ove japanske... iako, doduše, probao sam i te japanske... nisu nešto :-))) ... čovječe, koja jednostavna vremena, samo je trebalo pobjeći djedu sa sjekirom... ili bez nje :-)) ...ma veselim se toplim danima... to je moj dio godine... i jel bitno što dionice padaju?... ma jebeš to, sljedeći tjedan će valjda rasti... ali drveće samo što nije opet zazelenilo, a djevojke pobacale suvišne krpice... život je ponekad bolji nego izgleda na prvi pogled :-)))

But we're never gonna survive, unless
We get a little crazy

- 00:07 - Mišljenja, raznih (14) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se