pismo u boci...

ne mogu ti više pisati one mailove od kojih ti se zavrti u glavi, a noć postaje besana... često mi dođe da ti pišem, ali obećao sam da neću... ok, mislim, znam da sam osoba koja često pogazi riječ i ne uspijeva se držati zacrtanog kad si ti u pitanju... valjda je baš zato taj naš "bivši" odnos tako lud i nevjerojatan... ma zato i pišem ovdje sad, jer vrlo vjerojatno ti to ipak nećeš nikad pročitati, iako primjećujem da unatoč ogromnom broju blogova, postoje neki putovi ljudi koji komentiraju, a koji vode od tvog kutka do ovog mog... ponekad ti poželim nekako skrivećki dojaviti da pogledaš ovaj blog, ali razum mi kaže da bi to bila loša ideja... možda bi te razočaralo?... ne znam... zapravo mi fali tvoj glas i oni naši kasni razgovori o svakakvim glupostima, o životu i o nekim našim ciljevima... o tim našim razmišljanjima i toj ludoj sanjarskoj crti koja nas je najviše povezivala... zamisli kako se sve promijenilo od onih početaka, kad sam bio na najboljem putu da postanem propali student i kad sam se luftao u 2h ujutro šećući po kvartu i sjedeći na vjetru nakon svađa sa starcima... smiješno, a sad smo već stvarno odrasli ljudi sa sve stvarnijim nekim bitkama u životu... daleko smo dogurali mala, tko bi rekao, ha? :-) ... ali fali mi tvoj glas... fali mi razumijevanje... fali mi onaj tvoj skok u zagrljaj kad bi me vidjela... fali mi netko zbog koga ću biti siguran da ispravno postupam u životu, netko tko me može razumjeti... netko tko će se smijati mojim glupostima i neće me osuđivati svaki put kad pogriješim... a malo je takvih ljudi... nitko nismo savršeni... znaš da mi je stigao autić?... siguran sam da bi bila ponosna :-) ... nije to mala stvar u životu, prvi auto... baš bi ti volio opisivati svaku sitnicu o njemu i kaj sve ima i kako ide i svašta nešto... i dođe mi da se zaletim do tebe i da se vozikamo uz more cijelu noć, onako kako smo to uvijek zamišljali i da glasno pojačamo muziku i deremo se kao da nas je baš briga za cijeli svijet :-) ... ali ironija je da sad kad to mogu napraviti, opet iz drugih razloga ne mogu :-) ... malo je posebnih ljudi i stvarno je šteta da mi nisi dio života više... zamjeram to sebi...
nego, jelda kako je danas bio jako lijep dan?... baš je!...

Negdje se pipnu naši mali svemiri,
kad već pomislim da spavaš,
..zašumi saten..
..tama se uznemiri..
..i kao talas..
..naidjes..