pismo u boci...

bio je to doček nove... najnezaboravniji u mom mladom životu :-)) ... hm... nisam sad točno ni siguran koje godine, pa da ne bubnem, ali prije nekih 4 ili 5 godina... naravno da kao i uvijek nismo znali kud ćemo do zadnjeg dana... i pozvala me frendica, mene i moja 4 uobičajena pratioca da dođemo na neki tulum, ali daleko izvan zg... a kaj ćemo, nemamo baš neke opcije, a ovo stvarno ok zvuči... i krenuli smo na put... bus, samo naš... nas 5 i vozač... i limenke pive... Guinness, nije dobro sjelo... stižemo, dočekuju nas 3 cure... ovo već bolje izgleda... dolazimo u neku veliku kuću, čak i prepoznajemo neke polu-poznate ljude... a čuj, uz dobru mjuzu i alkohol (čitaj bačva pive i sve moguće žestice), vrlo brzo se sklapaju prijateljstva... samo ne znam zašto je svako malo treštalo "Jesi'l mala ljubila do sadaaaa, jesi, jesi al Bosanca niisiiiii" :-) ...ok, povlačim ono o dobroj mjuzi... nazovimo to samo mjuzom (iako volim dugme) :-) ...brzo smo se ufurali u ekipu, nazdravljali sa totalnim strancima, plesali sa nekim curama, cugali, pjevali... jedan je muljao neku bosanku iz njemačke ("jebo Pariz, men' je Frankfurt stoput bolji"), drugi neku malu zagorku, treći je zaspao preko neke bačve, četvrti je vani na hladnoći s nekom curom pjevao "Biljana platno beleše" (Makedonska narodna), a meni je frendica govorila koju od njenih cura mogu bez problema zbarit, jer njen sam tip, zna ona :-) ...ah, obzirom da sam se posvađao sa tadašnjom par dana prije, i prekinuo (jedan zmaj o kojem ne želim ni pisat ni sjećat je se) ...baš me briga, uzet ću kaj mi se pruža... cura je zgodna, kaj ti više treba (plitko, znam)... sljedeći tren se slikam grleći neke ljude i stojeći na stolici, dok nas neki tip koji stoji na stolu zalijeva šampanjcem... valjda je bila ponoć, ne znam... :-) ...i skompao sam se s tom curom, slatka je bila, dobro se ljubila, a trebalo nam je to valjda tad... barem koliko se sjećam :-) ... dobar provod... ali osnovni problem je što nismo imali prijevoz za natrag... a nije nas bila ni briga, da bi se potrudili sredit si nešto... nažalost, jutarnji bus nije prolazio kroz to mjesto, nego kroz jedan gradić udaljen dobrih 12 km... i tako u nekih 5h ujutro, dobrano pijana ekipa 5 bitangi se okupi da sagleda problem... dobar dio poznatih je već zgibao, nećemo mi tu ostat zadnji nepoznatima u kući, idemo i mi... ali nemamo kako... ma kaj ne bi imali, pa idemo pješke... najpametniji je prozborio.. ali vi niste normalni, znate vi koliko je to do tamo?... bahato mu odgovaram... ma kaj, pa tam smo za pol sata!... ostatak se slaže... idemo!... naravno, taj jedini ostatak od naše kolektivne pameti nas je pokušao spriječiti, ali nije mu preostalo ništa osim da slegne ramenima, dobro se zakopča i krene s nama... vani zima, debeli minus... snijeg... led... a pijane budale idu nepoznatim cestama usred ničega i još pjevaju... baš sam pomislio kako smo već blizu, kad ono tabla... to naše selo udaljeno 2 km... jebote prešli smo samo 2 km!!!... odmah smo se otrijeznili... zima, hladno nam... hodamo dalje, pokušavamo stopirat, naravno, rijetki vozači nas ne doživljavaju... posklizavam se, upadam u neki jarak, srećom da je sve smrznuto, inače bi još i blatnjav došao doma... hodamo dalje... izlazi neki pijanac, jedva stoji na nogama... šefe, koliko ima do glavne ceste?... ne bum vam niš rekel, ko vas jebe sve skupa!!... frend ga želi ići ubit isti tren, ali ga sprečavamo :-))) ...dolazimo do nekog sela, babice čekaju da dođe kamion što kupi mlijeko, smiju nam se i nude nas, a mi ih zezamo... a jel bako, a pošto kuglica tog mlijeka? jel može u kornetu?... konačno stižemo u taj gradić, do kolodvora... promrzli, a niš ne radi... bus ide tek za 40 minuta... jebote umrijet ćemo ovdje... jedan predlaže, ak se stisnemo bit će nam toplije... jebote eto pederluka, ja idem tražit di ima kaj, nebum se ja tu s nikim stiskal... srećom otvara se benzinska 500 m dalje... sjeli smo na radijator i kupovali čokoladice da dođemo k sebi, a prodavači su nam se smijali... dolazi bus... sjedamo u njega... zaspao sam istu sekundu... došao doma u zg u 11h ujutro... bilo mi se preteško čak i skinuti, samo sam se prevalio u krevet... jebena nova godina... al priča za sva vremena :-)))

So take the photographs, and still frames in your mind.
Hang it on a shelf of good health and good time.
Tattoos of memories and dead skin on trial.
For what it's worth, it was worth all the while.

It's something unpredictable, but in the end is right.
I hope you had the time of your life.