pismo u boci...

upoznali su se krajem srednje škole... zaljubili... postali cura i dečko... da, prava ljubav... ta veza trajala je godinama, unatoč mnogim problemima... ona je imala vrlo čudne roditelje, koji su joj svašta branili... on zdravstvene probleme... nema veze, izdržali su godine svakojakih gluposti... jer znali su da vrijedi, da je sve to ništa naspram onog što dobivaju jedno u drugome... i bili su dovoljno hrabri i ludi da izdrže sve pritiske i sve nedaće koje su se kao oblaci nadvili nad njih dvoje... i vjenčali su se... ona prekrasna sva u bijelom, on nervozan i smotan u tamnom odijelu... prava pobjeda dvoje prekrasnih ljudi... da, prava ljubav... i nisam bio tamo... unatoč pozivnici koja još uvijek stoji na mom stolu... nije bitno zašto, ništa važno, samo neke okolnosti... i jako mi je krivo da nisam bio... i gledam ih danas... mladi bračni par, u svom stanu, sa svojim poslovima... lijepi i dragi... zaljubljeni... imaju neke druge borbe... životne... i sretni su što se imaju... i sretni su što su izdržali sve probleme zajedno... sretni su što su se pronašli... da, prava ljubav...
...i često sam razmišljao mladenački bahato, ma, pa ja želim iskušati život, ne treba mi ništa ozbiljno, pa kako se zamislit s istom osobom zauvijek... kako oni nemaju puno toga što ja imam sa svojim slobodnjačkim životom... i siguran sam da mnogi isto tako razmišljaju... ali možda to i nije u potpunosti stvar izbora... možda je više nekako stvar sudbine... kada ćeš i hoćeš li sresti tu svoju neku srodnu dušu... tu osobu, zbog koje više ništa drugo neće biti važno... i nije bitno da li ti se to dogodi sa 18 godina, pa ne isprobaš neke stvari ili ti se to dogodi sa 30 kad si već sav sjeban od godina gluposti i razočaranja... bitno je da se dogodi... i nema veze što oni možda nikad neće vidjeti velike nebodere new yorka ili afričke pustinje, ili nikad neće vidjeti zelenilo irske, ili prekrasni napoli... svejedno će biti sretni i život će im biti velik i dobar i važan... i krasno je kad možeš leći na kauč u svom malom stančiću, zagrliti tu osobu koja ti je sve na svijetu i da ti ništa drugo nije važno... i to je zapravo tako mala i jednostavna situacija a tako je lijepa i velika... i cijeli taj svijet tamo negdje vani, nevažan je, nebitan... i baš mi je drago zbog njih... zaslužili su svu sreću svijeta... i svi imamo neku svoju cestu života koju pratimo... ali često u ovako kasno doba noći, žao mi je da i mi nismo bili hrabri kao oni... jer jednom mi je napisala...

"Nema okova, niti užadi, niti čvorova, nema
svađa ili dosade. Poklon iz dubine srca: Ovdje
sam, ali ne zato što se to od mene očekuje, ili
zato što sam zatočena, već zato što sam radije s
tobom, nego bilo gdje drugdje na svijetu...."
(Richard Bach)

ponekad mi uspomene ne daju mira... i ovakvo jesensko-zimsko razdoblje često u meni pobudi neku sjetu... ma to je jednostavno tako, pa i priroda sva nekako umire... ali osoba sam koja voli nemir... osjećaj prazinine mi je nešto najgore... ne volim se prepustiti tome... volim osjetiti nemir, volim se osjetiti živim, pa makar osjećao i neku čežnju... a čežnja me često zna zgrabiti... i volim noć... i volim vjetar... i volim stati nasred puta, raširiti ruke, zažmiriti i pustiti vjetru da struji oko mene... i lijep je osjećaj... puni me nekom snagom... ne znam, čudan sam ponekad :-)
...i bio sam na moru ovaj vikend... i tako iz nekih samo mojih razloga išao možda malo neobičnim putem... busom... noću... i savladao me umor i zaspao sam... i u nekom trenutku sam se probudio na nekom malom kolodvoru, ali dobro poznatom... da... u jednom malom gradiću gdje su mi ostale prekrasne uspomene... nisam mogao vjerovati da je stao tu... i očito mi nešto nije dalo mira jer sam se baš u tom trenutku probudio... i bus je opet krenuo i prošao kroz taj gradić i opet sam imao priliku baciti pogled na putove koji skrivaju neke moje davne korake... neke naše nikad zaboravljene korake u noći... i opet sam vidio zgradu tog ružnog hotela pred kojim sam upoznao osobu koja me zauvijek promijenila... i kako je zapravo čudan taj život... ponekad nekoga gledaš prvi put u oči i kao da ga poznaš oduvijek... i sve što si ikad doživio i prošao, sve ono prije, postane u sekundi tako nevažno... i znaš da te oči želiš gledati uvijek... znaš da bi učinio sve... ali teška je ta daljina među nama... pa ipak... netko može biti daleko kilometrima, a opet, tako blizu, u srcu... jer na kraju, ako pogledamo u nebo, vidjeti ćemo iste zvijezde (iako smo daleko)...

And I'd give up forever to touch you
'Cause I know that you feel me somehow
You're the closest to heaven that I'll ever be
And I don't want to go home right now.

rekli bi zagorci "stekli pes" ...iliti prijevod za ljude iz drugih govornih područja, pas pušten s lanca... a znate kako to obično izgleda... nesretna životinja trči okolo ko muha bez glave isplaženog jezika jer se konačno dočepala malo slobode... eto, slikovit opis mene, usred ljetnog ludila u jednom našem gradiću na obali koji obiluje dobrom zabavom za mlade i mnoštvom mladih djevojaka što je naravno automatski privuklo i nas mladiće (a nije Novalja, o tome drugom prilikom) :-) ...ma nije da meni nedostaje slobode, nego ono, kad jednostavno nisi pod nekim psihičkim opterećenjem, kad te sutra ne čeka neka obaveza, kad pustiš mozak na pašu (ne u pashu naravno) i uživaš... što bi reko stavros na svojim koncertima (bio jednom/dvaput, nemojte zamjerit): sunce, more, obala, vino, topless, tanga u guzici... i što će čovjeku više... naravno, pod pretpostavkom da topless i tanga nisu dio neke čehinje od četiri banke koja misli da proživljava drugu mladost... i zamijeni ovo vino sa popriličnom količinom pive... zapravo ovak nekak se ta nepogoda dogodila... ići ćemo van... da, ići ćemo... naravno, ali moramo se napit... moramo... pa daj di su te pive... evo ih... počinjeee :-) ... al nekak već par dana se ubijamo od tih piva, mogli bi malo promjenit... pa dobro, ajmo recimo juice vodku... ma dajte pa to je samo za pičkice, kakvo je to piće... ne, ne, dosta je ovog gorkog sranja, mi bi nešto malo zasladili... ok, ajmo u dućan... kupila se vodka, kupio se damn juice i nakon par ispijenih piva krenuli mi zasladiti si život... ali kaj ćeš, nestalo toga brzo... a kaj ćemo sad, imamo opet samo pive... a jebiga, kaj ima, daj to... nastavak naravno pretpostavljate... pive... ali, a da mi idemo van malo kasnije, a da ovima kažemo da dođu prvo do nas... i da, nek uzmu na benzinskoj još jednu vodku... juicea imamo naravno viška... dolazi ostatak s novom vodkom... toooo, ajmo malo na slatka pića... volim koktele, šarena pića me vesele... naravno, postaje sve teže podnositi taj silni alkohol u tijelu... e, ajmo mi umjesto van, ajmo na plažu... idemooo, ajmoooo... i pokupimo mi susjede i idemo... putem shit, opet riješili vodku i opet ostala piva... ah, ko da je više bitno, daj što ima... na plaži naravno, pijane budale se budalesale, da ne idemo u detalje sad baš previše... i u neko doba pred jutro, krenemo mi kući, a ono, cesta se miče lijevo desno pod nogama... ma to nije dobar znak... kako će se tek soba početi okretati čim legnem, jebemu... naravno, moja bistrina je točno predvidjela buduće događaje... ulazim u sobu, uspješno skidam hlače nakon nekoliko minuta bezuspješnih pokušaja... ma nekako večeras imaju neobično kompliciran patent... liježem... počinje ringišpil... muka... brzo u wc... glava u školjku, prst u usta, rigoletto!!!... nikad više neću piti... ma dobro, barem ne do sutra...
poanta priče... nikad ne mješajte vigor i pushkin vodku... držite se jedne marke!...

Krivo je mooooreeee

i baš ću lupiti kontru većini blogova koje sam ovdje pročitao, pa i ovom mom vlastitom... jer kažu ljudi da im djelujem malo snuždeno... e, pa neću biti snužden... jer dobro sam... da, stvarno jesam... a zašto?... zato jer je sutra ponedjeljak... ili kako bi mnogi rekli, jebeni ponedjeljak... e krivo, biti će to jedan sjajni, fantastični ponedjeljak...i to zato jer je jedinstven... samo je sutra, nikad više... i možda će biti tmuran i prohladan... možda i maglovit, možda kišovit?... ne znam, nisam gledao vremensku prognozu... zar je važno?... bit će savršen kakav god bio... i biti će to naravno prvi radni dan u tjednu... i već je to većini ljudi dovoljno da ga prekriže... i to je glupo... jer u čemu je problem... u nekom šefu, ili profesoru ili našoj velikoj ljubavi koja nam se niti sutra neće javiti da nam uljepša dan?... to su isprike... ma biti će super taj ponedjeljak, vjerujte mi... i treba nastojati uživati u svakom njegovom trenutku... ma treba uživati u svakom danu... svakom jebenom ponedjeljku... jer takav kao taj sutra neće biti više nikad... i jednom kad nam se život približi kraju, možda će nam biti žao da nemamo još barem poneki takav dan... još barem poneki jebeni ponedjeljak koji možemo samo tako otpisati uz neku ispriku... i zato se pokušavam naučiti da ne živim previše u budućnosti... ili u prošlosti... jer što je zapravo budućnost?... pa ona nije nešto stvarno, ona je fikcija, neka naša lijepa vizija života drukčijeg od onoga danas... a hoće li biti takva?... ne možeš znati... i zato, ne treba se previše opterećivati s njom... kao ni sa prošlošću... dobro je imati lijepe uspomene, ali ono... treba stvarati nove... ljudi često kažu da im je u prošlosti bilo ljepše... budućnost naravno, zamišljaju ljepšom... ali sadašnjost je jedino što imamo, ona je naša jedina stvarnost i zato ju treba iskoristit najbolje... upravo se nju ne smije zanemariti... nju treba činiti ljepšom i sve će biti bolje... jer imamo samo taj jebeni ponedjeljak... i nije bezvezan nego je savršen... da, savršen je...

I have kissed honey lips
Felt the healing in her fingertips
It burned like fire
This burning desire
I have spoke with the tongue of angels
I have held the hand of a devil
It was warm in the night
I was cold as a stone
But I still haven't found
What I'm looking for.

...i došla je u zg... na neki party tamo u domu na savi... ali nije me vidjela 2 godine, ili možda 3... malo je kasno, pa ni ne znam više... i javila se...

-dođi, izići ću, barem na pola sata da prošećemo, stvarno te želim vidjeti...
-dobro, ja ću naći način da dođem, želim te vidjeti, čekati ću, samo pošalji poruku kad budeš mogla izići...

i stigne poruka...

-koliko ti treba ako odmah kreneš?...
-pa ne znam, 15 minuta...
-ajde, dođi...
-pa gdje si...
-čekati ću te ispred paviljona tog i tog, nađi me, ne želim se micati odavdje jer ću se pogubiti...
-ok, naći ću te...

da, bila je to ona... ona, koja mi je godinama mutila po mislima... namjestio sam pozu, cool faca i smješak, ono, pravi frajer... potrčala je i skočila mi u zagrljaj, ko u nekim onim reklamama za mercy čokoladu... i bio sam gotov isti tren... izgubljen, zbunjen, ni f od onog frajera od prije par sekundi...

-tako mi je drago da te vidim, ne mogu vjerovati da si to stvarno ti...
-ma ja sam, odgovaram, tako je čudan trenutak ovo, zapravo, ni ne znam sanjam li ili se ovo stvarno događa, nekako i nisam vjerovao da ću te stvarno vidjeti...
-znam maleni, sve znam...

i krenemo šetati između onih paviljona, hrpa ekipe vani, subota, svi nešto piju, zajebavaju se, neka glasna muzika... a opet, kao da ničeg i nikoga nema, samo nas dvoje, šećemo, pričamo...

-stani

kaže ona... ja stanem i pogledam ju... opet mi skoči u zagrljaj... zbunila me... čvrsto sam ju stisnuo... stajali smo tako zagrljeni neko vrijeme... ionako nam je uvijek sve bilo jasno bez puno riječi... riječi uvijek sve pokvare...

-oprosti, baš mi je nekako došlo da te zagrlim... previše je ovo nekako za moje srce... zbunjuješ me... idemo prema nazad, morat ću se vratiti, tražit će me ovi, nemoj se ljutiti, molim te...
-može, sve je ok, puno mi znači što sam te uopće vidio, neću se ljutiti što je samo ovako kratko...
-nećeš se ljutiti? ajde maleni, nemoj me zezat, pa barem si ti živac koji se naljuti, a da ja ni ne znam što sam skrivila...
-neću mala, ne brini, ipak sam malo stariji i nadam se pametniji nego onda... želim te vidjeti, nije bitno je li to minuta ili sat... bitno da sam te vidio...
-hvala ti što si došao... puno mi znači to...
-ma daj, znaš da bi bilo kud išao zbog tebe...
-znam...

zagrlila me opet... dugo smo stajali tako zagrljeni... nisam je želio pustiti... došao sam doma, u svoju sobu, krevet, stvarnost... i nisam zaspao cijelu noć... u 8h ujutro sam sjeo u auto i išao na put... blesan...
...i krivo mi je da joj nisam u lice rekao sve što ju ide... da je volim i da bi sve napustio zbog nje, i ovaj grad i posao i prijatelje i obitelj (nisam oženjen, bez brige) i da želim biti s njom, da ju želim gledati svaki dan uz sebe, da ju želim tako grliti zauvijek... i nisam ništa od toga rekao... jer bilo bi previše za njeno srce, kako je znala reći... a i za moje... danas, niti pola godine kasnije, netko drugi je taj koga grli... a ja sam se maknuo iz njenog života jer joj ne želim remetiti sreću... i ljut sam ponekad zbog toga i poželim ju mrziti, ali ne mogu... od svih cura s kojima sam bio, ona je jedina za koju jednostavno znam da ima predivnu dušu... da je osoba zbog koje je svijet ljepši... i mnogi su ljudi ovdje to isto tako prepoznali... ali naši životi nažalost pišu druge pjesme i u tvome, mala, nema mjesta za mene...

Everything I wanted to be everytime I walked away
Everytime you told me to leave I just wanted to stay
Everytime you looked at me and everytime you smiled
I felt so vacant you treat me like a child
I loved the way we used to laugh
I loved the way we used to smile
Often I sit down and think of you, for a while
Then it passes me by and I think of someone else instead
I guess the love we once had is officially - dead!

prokleta sjeta... baš me ljuti... dođe samo tako, ne pita kad bi mi odgovaralo... čak se niti ne najavi... i fali mi, a ne znam točno ni što mi to fali... takav je neki dan, tužan, sjetan... da, jednostavno takav dan... i probudio sam se već sav nekakav strgan... pokušao sam riješiti taj glupi osjećaj sa nečim slatkim, onako, možda zeznem tijelo, nešto čokoladno će stimulirat centre užitka u mozgu i bit ću opet onaj pravi... i riješio sam do kraja teglu nutelle... jebiga, nije to, i dalje neki bezvezan osjećaj... ali i novi problem, sad nemam kaj sutra ujutro prije posla, moram u dućan (ovo mi dođe kao podsjetnik)... reci mi tijelo, što ti fali... ništa, kaže... aha, tu smo znači, problem je kao i obično u glavi, zar ne?... dakle, draga moja pameti, koji ti je vrag opet?... znaš ti dobro, jako dobro... pameti, pa jebemu, daj me više ostavi na miru s njom i svim tim, pun mi je više k... vas oboje... ništa od toga, ništa, prihvati to više... zaboravi, jednostavno zaboravi!!!... ali znaš da te ne mogu pustiti na miru... znaš da želiš misliti o tome, a vidi, pa još i takav miran i sjetan dan... pa kao stvoren za prebučne misli...
shvatio sam da mi nema pomoći danas... ali izdržat ću već nekako... ma hoću, kaj sad, nije da je prvi put... već sutra ću ionako na posao, a tamo će biti puno obaveza, ponešto zajebancije, poslije ću otići negdje, bit će ok, zavarat ću se, neću si dati misliti... ali danas, kako preživjeti danas... ma briga me, prepustit ću se sjeti danas, neka joj, pobijedila me i ovaj put... ali drugi put joj neću dati samo tako... neka joj još danas... i ubacim neki cd, prvi pod rukom i naravno zasvira mi jedna prekrasna pjesma koju volim i jednostavno me dotuče do kraja :-) ...da, jednostavno takav dan... pa evo vam je... i da znate... neće me tako skoro opet uloviti na foru...

Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe svet,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.

O, da mi je da se još samo jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.