pismo u boci...

upoznali su se krajem srednje škole... zaljubili... postali cura i dečko... da, prava ljubav... ta veza trajala je godinama, unatoč mnogim problemima... ona je imala vrlo čudne roditelje, koji su joj svašta branili... on zdravstvene probleme... nema veze, izdržali su godine svakojakih gluposti... jer znali su da vrijedi, da je sve to ništa naspram onog što dobivaju jedno u drugome... i bili su dovoljno hrabri i ludi da izdrže sve pritiske i sve nedaće koje su se kao oblaci nadvili nad njih dvoje... i vjenčali su se... ona prekrasna sva u bijelom, on nervozan i smotan u tamnom odijelu... prava pobjeda dvoje prekrasnih ljudi... da, prava ljubav... i nisam bio tamo... unatoč pozivnici koja još uvijek stoji na mom stolu... nije bitno zašto, ništa važno, samo neke okolnosti... i jako mi je krivo da nisam bio... i gledam ih danas... mladi bračni par, u svom stanu, sa svojim poslovima... lijepi i dragi... zaljubljeni... imaju neke druge borbe... životne... i sretni su što se imaju... i sretni su što su izdržali sve probleme zajedno... sretni su što su se pronašli... da, prava ljubav...
...i često sam razmišljao mladenački bahato, ma, pa ja želim iskušati život, ne treba mi ništa ozbiljno, pa kako se zamislit s istom osobom zauvijek... kako oni nemaju puno toga što ja imam sa svojim slobodnjačkim životom... i siguran sam da mnogi isto tako razmišljaju... ali možda to i nije u potpunosti stvar izbora... možda je više nekako stvar sudbine... kada ćeš i hoćeš li sresti tu svoju neku srodnu dušu... tu osobu, zbog koje više ništa drugo neće biti važno... i nije bitno da li ti se to dogodi sa 18 godina, pa ne isprobaš neke stvari ili ti se to dogodi sa 30 kad si već sav sjeban od godina gluposti i razočaranja... bitno je da se dogodi... i nema veze što oni možda nikad neće vidjeti velike nebodere new yorka ili afričke pustinje, ili nikad neće vidjeti zelenilo irske, ili prekrasni napoli... svejedno će biti sretni i život će im biti velik i dobar i važan... i krasno je kad možeš leći na kauč u svom malom stančiću, zagrliti tu osobu koja ti je sve na svijetu i da ti ništa drugo nije važno... i to je zapravo tako mala i jednostavna situacija a tako je lijepa i velika... i cijeli taj svijet tamo negdje vani, nevažan je, nebitan... i baš mi je drago zbog njih... zaslužili su svu sreću svijeta... i svi imamo neku svoju cestu života koju pratimo... ali često u ovako kasno doba noći, žao mi je da i mi nismo bili hrabri kao oni... jer jednom mi je napisala...

"Nema okova, niti užadi, niti čvorova, nema
svađa ili dosade. Poklon iz dubine srca: Ovdje
sam, ali ne zato što se to od mene očekuje, ili
zato što sam zatočena, već zato što sam radije s
tobom, nego bilo gdje drugdje na svijetu...."
(Richard Bach)