pismo u boci...

ponedjeljak, 30.10.2006.

čudna razmišljanja...

volim noć... tad su mi misli najbistrije... i vrlo često mi se dogodi da ne spavam, nego onako, buljim u plafon... iziđem na balkon, buljim blesavo u daljinu, slušam neobično tihi grad... i onako, razmišljam, o svemu i svačemu... ok, malo postaje hladno, pa nije više za visit u gaćama na balkonu usred noći :-) ...i tako, zaglavio sam vani u subotu, u jednom popularnom klubu tu u zg... i ono, potekao je alkohol, uvaljivale su nam se neke cure, da napomenem, neuspješno :-) ...ma nije da mi ne bi, nego jednostavno ono, ti moji ljudi skupa sa mnom, imamo tu neku neodoljivu kombinaciju nesposobnosti, pomiješanu sa nesretnom zaljubljenošću u krive cure, da ne spominjem da previše razmišljamo :-) ...anyway, došao sam doma u neko doba noći, pokušavam se već dva dana sjetiti koliko je sati bilo, ali ova promjena vremena me previše zbunila, ono, nije 3 nego je 2, nije 2 nego 4, ma malo too much za moje tadašnje stanje svijesti, uma i tijela :-) ...ali onako, još sam uvijek bio dovoljno bistar i blesav da zaglavim u nekim ozbiljnim razmatranjima svijeta i života... i baš mi je došlo da se izvučem iz kreveta i odem dalje... da sjednem u auto i odem se vozit... ok, zanemarimo činjenicu da sam bio pijan :-) ...znači, poželio sam da sam trijezan :-) ...i baš onako za gušt, provozat se po zagrebu, a zatim skrenuti i zaletit se do mora... može tu najbliže, do opatije recimo... i stao bi negdje blizu mora... i samo da mi je sjesti na haubu i gledati u more, onako svjetla u daljini, slušati zvuk valova i osjetiti onaj miris... uvijek razmišljam o tome, a nikad to ne učinim... možda bi trebao... da, možda...

- 23:04 - Mišljenja, raznih (4) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

petak, 27.10.2006.

O ljubavi... i drugim čudnim stvarima...

e jesam si zadao naslov, možda sam se malo precijenio jer ne znam koliko toga pametnog mogu uopće reći na tu temu, ali dobro, pokušajmo... jebeš život bez izazova... kaj da čovjek kaže o tome, a da nije već stoput prožvakano?... pa zapravo, u svojih jedva 26 godina života, punog nevjerojatnih iskustava (moš mislit), nisam uspio shvatit... kažu da neki i nikad ne shvate ljubav... čudna neka stvar... nitko ju osobito ne kuži...
...puno sam se puta zaljubio... dobro, možda i ne baš zaljubio, možda je to prije bila neka požuda... mislim, zašto bi se inače uvijek zaljubio u krasnu dugonogu crnku ili preslatku plavušu... dok s druge strane sve one cure koje su tako divne prijateljice i krasne osobe nisu nikad imale šanse... da, često smo mi muškarci vrlo plitki, a kaj ćemo, pobjegne nam... ono, priznajem, nisu oči prvo što primjetim, unatoč tomu što će skoro svaki tip s imalo pameti i pristojnosti to navesti kao prvo što primjeti na curi... :-)
...no dobro, nije da se hvalim, ali imao sam određeni broj cura, ma ni ne znam zapravo točno koliko, ali ne zato jer ih je bilo 100 pa sad tko bi se sjetio, nego ono, jednostavno, nikad baš nisam pratio stanje na toj vrlo važnoj listi :-) ...sve je to bilo više onako, eto, ti meni dobra, ja tebi dobar, ajmo si bit dobri... ali nikad nije bio to onaj pravi klik... ili da kažem, skoro nikad... kad sagledam iz ove perspektive, iskreno, ni ne znam baš zašto sam bio s ijednom od njih... onako, reći, zato kaj je super izgledala tamo u mračnom, zadimljenom prostoru, sa X tisuća kuna robe i šminke na sebi, stvarno glupo zvuči... ali to ti je današnji svijet... i mi mali pijuni u njemu :-)
...ali, zavolio sam jednom jako... ludo... onako, na onaj neki preblesavi ludi način koji te natjera da kažeš, mala, uzimaj krpice, idemo u las vegas se ženit (naravno, tako bi bilo da smo neki idioti iz američke teen komedije... ali ne znam koja bi bila paralela za našu malu hrvatsku... ono, las vegas = dugo selo ili tak nekak)...
...ali ni to nije bilo pravo... ma zapravo bilo je... iako nije... ali na neki čudan i samo meni ponekad, usred noći jasan način, bilo je... a, trajalo je vrlo kratko ... onako, mali trenutak u životu i vremenu... jer, u tom našem životu, što znači dan, ili dva... tri... zamislite koliko ste dana zapravo izgubili spavajući do podne i onda nakon toga se cijeli dan izležavajući pred tv-om... ja sam ih tako izgubio puno... a opet... u tako malo vremena kao što je dan-dva, proživio sam čitav neki čudan, ludi život... i sigurno taj komadić vremena neću nikad zaboraviti, dok sam živ... a koliko dana imamo, koje ćemo zauvijek pamtiti... pa i ne previše...
... i to ti je ljubav... nije ti jasno ni kako ni zašto, ali znaš da ti je nekako jednostavno predobro...
...i kad ti kao meni sjebe mozak do bola, učini te biljkom za sljedećih X godina budućnosti, donese ti neprospavane noći gledanja u plafon... misliš si, jebote kako je bilo dobro... pa da je i stoput gori učinak, ej, ja bi opet isto...
...(detalji u nekoj od sljedećih epizoda)...
hvala na pažnji! :-)

- 00:53 - Mišljenja, raznih (5) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

ponedjeljak, 23.10.2006.

Pišem ti pismo...

Pozdrav ljudi moji... ovo je moj prvi post... nekako i ne vidim da ću nekoga zainteresirati svojim glupostima... ali i nije to poanta... a što onda je?... pa zapravo, teško je nekome reći sve ono što čovjek ima u sebi... nekako, barem ja to mislim, i meni bude teško slušati svakakve gluposti koje muče druge ljude, pa pretpostavljam da je i drugima moje... a možda sam i samo ja plitak :-) ...ma nisam valjda... ostani... pročitaj, možda barem saznaš neku novu glupost... pišem ovo jer ponekad poželim izbaciti neke stvari iz sebe, zbog svog duhovnog mira... čujem da je ovo dobro mjesto za to...
...imao sam jedan blog nedavno.... kratak... mislim da je imao 3 posta... i svi su bili posvećeni jednoj curi... a eto, shvatio sam da sam se prevario i maknuo taj blog... nije imao smisla... bio je potpuno promašen... nadam se da ovaj neće biti... neću ga posvećivati "nekoj curi", nego životu... eh, valjda mi neće život biti promašaj :-) ...anyway, tko sam ja?... mladi intelektualac zaposlen u međunarodnoj kompaniji bla bla bla... who cares :-) ...zaista, što je bitno u životu?... je li bitno imati dobar posao? Naravno da je, rekao bih da je to onako dno piramide, nekakva ljudska osnova, ono što osigurava egzistenciju... kada toga nema, nezadovoljstva se šire na sve ostale dijelove života... no kako opisati sebe... da li me obrazovanje ili posao opisuju kao osobu? Jednim dijelom da... recite što hoćete ali tamo je čovjek minimalno 8h dnevno, to jednostavno ne može proći bez utjecaja... možda kad bih se želio opisati, rekao bih nešto što mi je jedan prijatelj rekao još u srednjoj školi, a onako govoreći o osobinama ljudi koje poznamo... rekao je: "kad zapravo čovjek razmisli o tebi, opisati te jednom rječju, ti si dobar..." ...kako dobar?... pa eto ljudi, ja sam vam dobar... da, bio sam stvarno dobričina i sve uvijek radio po pravilima, trudio se uvijek pomoći, a ako ne, pa onda barem nikome ne odmoći... ma zapravo, tako sam nekako odgojen, ne znam, možda čak i ne odgojen, nego jednostavno ispao, neki idealist... a znate, pokvario sam se s vremenom... dobro je toga biti svjestan... mogao bih reći da događaji u životu promjene čovjeka, učine ga grubljim, međutim, ne znam, mislim da nije dobro što sam se promijenio na taj način... i pokušavam se vratiti na ono... pokušavam biti svaki dan bolji... nije lako mijenjati sebe, ali to je zapravo jedino što možemo... znate ono, kad bi se svi barem malo promjenili na bolje, svijet bi bio puno ljepši...
...eto, možda je zapravo dosta ove jeftine filozofije za prvi post, jer ako bude predugačak, nitko ga neće čitati... pisati ću uskoro opet... i početi s pravim temama...

- 00:46 - Mišljenja, raznih (6) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se