pismo u boci...

...eto me... još sam tu i još postoji ovo "pismo"... puno toga se promjenilo u mom životu i poslovnom i privatnom... nije me bilo dugo i nisam pisao, lutao sam po Europi, zbog posla, a ponešto i zbog nemira u glavi koji me prati već godinama... negdje još na proljeće mi se počelo događati nešto što je izgledalo predobro da bi bilo istinito... u život mi je ušla jedna cura koja se činila kao čisti san... nije ona bila nova osoba, mi smo nekad davno zajedno čak išli u školu, ali se nismo vidjeli godinama niti smo bili u kontaktu... u svakom slučaju, još u to vrijeme je bila divna i draga, a sve što bi usput čuo o njoj, samo je potvrđivalo da je i dalje ostala takva... i neke stvari su se počele događati unatoč objektivnim teškoćama o kojima ipak tu neću pisati :-) ...i mogu reći da smo živjeli savršenih par mjeseci u kojima sam definitivno bio sretan kao nikad prije... no, naravno, kako stvari ne bi bile savršene, baš u to vrijeme sam dobio priliku da konačno otputujem... ne moram ni reći kako sam tu priliku čekao skoro 3 godine i kako sam već bio lud i onda je došla u najgorem mogućem trenutku, baš kako sam i očekivao, morao sam otići kad mi je bilo najteže otići... i otišao sam... i to moje lutanje je trajalo 4 mjeseca... i kad sad pogledam unatrag na ta 4 mjeseca, bilo je to putovanje života... vidio sam toliko lijepih i manje lijepih gradova, doživio trenutke koji su neprocjenjivi, ispunio neke snove... kad pričam ljudima o tim doživljajima, skoro da nekako ne vjerujem da se radi o meni... jer koliko je savršeno u topal ljetni dan šetat uz Seinu, preko onih mostova, ili ići po Avenue des Champs-elyse prema slavoluku pobjede, popeti se na Eiffelov toranj i gledati onaj prelijepi grad... jer koliko je savršeno sjediti kraj onih prelijepih kanala u Bruggeu i jesti najbolju i jebeno skupu Belgijsku čokoladu... ili koliko je savršeno u staroj Belgijskoj pivnici u Ghentu, kraj rijeke, gdje su sve zgrade prelijepo osvijetljene, piti Kasteelbier sa 11% alkohola... koliko je savršeno zaletiti se u Utrecht, grad u kojem živi Johnny Štulić, sa jednim jedinim smislom, naći njegovu kuću i pred njom vikat "Johnny vrati se!!!" :-) ...je li možda savršeno šetati Oxfordom među svim onim fakultetima i gledati treninge njihovih veslačkih osmeraca... ili je savršeno hraniti vjeverice u Londonskom St James parku, pred Buckinghamskom palačom... možda je savršeno popiti pivo u Cavern pubu u Liverpoolu gdje su počeli Beatlesi i gdje su svirali nekih 270 puta ako se dobro sjećam... ili je savršeno slušati U2 i piti irsko pivo usred Dublina.... što je od toga savršeno?... toliko je savršenih trenutaka bilo na tim putovanjima, ali postoji jedan još savršeniji od svih... i dogodio se u Zagrebu... noć prije mog odlaska, spavala je kod mene... sve me mučilo i nisam mogao zaspati i samo sam ju gledao, njene izraze lica, kako se mršti ili kako se smješka, dok sanja... i uvijek bi mijenjao sve one savršene trenutke gore, za samo jednu sekundu tog trenutka s njom....

moj je život Švicarska
skoro pa savršen
k'o blistavi brilijant
vještom rukom izbrušen
imam sve što poželim
samo jedno ne
da me neko bar na tren
voli zbog mene

...ajme koji čudan osjećaj... nije mi se dogodilo već dugo, ali baš sam osjetio potrebu napisati nešto kratko ovdje... da, znam, nisam pisao mjesecima kako spada i sad u dva dana počnem izbacivati postove... ma whatever... krivac za to je pjesma s radija... zapravo ne mogu vjerovati da sam ju zaboravio.... ma nisam ni siguran jesam li ju ikad poslušao kako spada iako ju znam od riječi do riječi... i zapravo je nevjerojatno kako je taj Jura sjajan glazbenik, a na takvoj je margini, skroz čudno... ali možda je to i bolje, s obzirom da će puno njegovih pjesama na neki način živjeti zauvijek... njegove su najbolje pjesme stare po 20 i više godina i danas ih je tako lijepo čuti... a sjeća li se itko zadnje pjesme od nekih šoubiz likova koji nas stalno napadaju sa ekrana?... tako je savršena ova pjesma... baš savršena... i ne stavljam je tu da bih je posvetio ikome, iako možda na neki način postoji situacija na koju me podsjetila... pjesme su život i lako se u njima prepoznati... ipak, stavljam ju ovdje samo zato što je baš nekako savršena...

Jedina
Ponoć odzvanja
Jesi li zaspala
Na ruci dragoga

Znaš li, tu sam i ja
Provodim noć bez sna
Ispod tvog prozora
Kraj tvojih uzdaha

Hajde, sklopi oči
Nestani u san
Doći ću ti u snovima
Kad noć proguta dan

Doći ću ti u snovima
kad noć proguta dan
past ću kao kaplja rose
nježno na tvoj dlan

Doći ću ti u snovima
Da ti ukradem poljupce
Neka vrijeme samo leti
Još uvijek volim te

A onda jutro je
Tiho budiš se
Pogledas čovjeka
Što spava kraj tebe

Onda zaplačeš
Jer to nisam ja
Koga si voljela
Prekasno jedina

Ali ne plači
Čekaj do večeri
Kad zvijezde na nebu zasjaju
Mi ćemo se ljubiti...

...još sam tu... izgleda da sam i na blogu kao i u stvarnom životu počeo kršit obećanja :-)) ...rekao sam da ću pokušati čim više se posvetiti ovome, pa onda puf, najduža pauza ikad ;-)) ...ah, sa mnom uvijek komplikacije, kaj mogu... al imam svoje razloge... oni se ponajviše tiču ljeta, koje iako sam još u Zg, vuče čovjeka stalno nekud van... a onda kad i sjednem za komp, onda se bavim nekim drugim glupostima... ...ali vani upravo počinje nevrijeme.... ono ludo ljetno koje rashladi onaj grozno užareni zrak i raspuše sve ono loše u glavi... i tko zna sjeća li se itko uopće toga kako ja obožavam nevremena... dugo već nitko nije upoznao moju sanjarsku stranu... al ajde, bar misle da sam cool :-) ...puno mi je nekih novosti u životu i događa mi se toliko toga... useljavam se u svoj stan ovih dana... ma mislim, ono, kupujem stvari, montiram ih, ne može se to baš sve preko noći, ni financijski ni fizički... ne spavam još tamo, fali mi internet :-))) ...očekivalo bi se da je preduvjet za prespavati krevet, to imam, ali eto, tak je to sa mnom :-) ...ma neću o tome pričat jer ionako mi to zaokuplja puno pažnje zadnjih dana... ali morao sam spomenuti tek toliko nek se zna da postajem svoj čovjek skroz... i baš me to tako nekako veseli...

I'm tired of being what you want me to be,
Feeling so faithless lost under the surface
I don't know what you are expecting of me
Put under the pressure of walking in your shoes
Every step that I take is another mistake to you
And every second I waste is more than I can take

e sad, ono što će me učiniti još odraslijim je činjenica da odlazim... ok, možda djeluje ko da sam lud, jer useljevam u novi stan i odlazim istovremeno, ali eto... odlazim na put nakon ljeta... na nekoliko mjeseci... na sjever... i full sam sretan zbog toga... jedan kolega i ja idemo radit na nekom međunarodnom projektu... ali planiram vikendima obići dosta toga (i pisat ću o tome)... zanima me taj strani svijet i koliko sam se sposoban snaći u njemu... znam da to nije lako, ali gledam na to kao neki izazov, dobro životno iskustvo koje me može samo učiniti boljim... možda konačno i promjenim neka svoja glupa, nedorasla razmišljanja :-))) ... jednostavno moram malo pobjeći odavdje...

I've become so numb
I can't feel you there
I become so tired
so much more aware
I'm becoming this
all I want to do
Is be more like me
and be less like you

And I know
I may end up failing too
But I know
You were just like me with someone disappointed in you

...ma dosta mi je već pomalo ove rutine i ovih razmišljanja i baš se želim maknuti i od ljudi i svega... želim da mi opet fali taj moj Zg i da mu se s veseljem vratim... ali ajde, barem će jedna osoba mirno šetati mojim gradom, bez straha da bi joj naš slučajni susret mogao pomutiti misli :-)) ...naravno da znam da si to bila ti, iako nisi ostavila potpis... i imam neki osjećaj da će se ti naši mali svemiri uvijek doticati u neko čudno vrijeme, usred neke usamljene noći, samo... mi se ipak nećemo nikad dotaći onako kako smo to možda trebali... jel možeš vjerovati da se još uvijek sjećam nekih tamo davnih poruka i da kad zažmirim točno mogu osjetiti onaj osjećaj kad si mi skočila u zagrljaj... nevjerojatno... zeznuli smo stvar, al nema veze, možda u nekom drugom životu... ovaj je možda ipak prekratak da žalim za prošlosti... i imaš pravo, ti me uvijek kužiš, čak i onda kad te namjerno povrijedim nekim grubim riječima, jer sam preslab na tebe i samo tako znam pobjeći... i dalje te volim na svoj glupi način, iako ti to nikad neću pokazati...

...Morning will come,
and I'll do what's right
Just give me till then,
to give up this fight
And I will give up this fight...

sjećaš li je se?...

...I can't make you love me if you don't
You can't make your heart feel something it won't
Here in the dark in these final hours
I will lay down my heart and I'll feel the power
But you won't, no, you won't
And I can't make you love me
If you don't...

...s druge strane, žao mi je ostaviti nekoga ovdje i ne znam hoće li ta osoba i dalje biti tu kad se vratim... i možda je to putovanje došlo u krivom trenutku na neki način, ali želim to već duže vrijeme i jednostavno to moram učiniti ponajviše zbog sebe... možda će mi kad budem daleko stvari postati malo jasnije... ponekad zbog blizine ne možeš sve sagledati na najbolji način... na kraju, ako je više ne bude kad se vratim, možda ni ne treba biti kraj mene... ali ne želim da ovo ispadne crnjak... jer izgleda mi da se događa nešto dobro i posebno... i skroz sam opet poludio, a još nisam ni otišao na more :-)) ....

...You fulfill my every desire
When I'm with you,
you take me higher...
You're my afrodisiac
You're the only one I'm needin'
When I go, I'll come back
'Cause there is no way I'm leavin'...

...opet me nema dugo... nemam volju za pisati nekako... skroz mi se izgubio onaj neki elan koji me držao kad sam tek otkrio ovaj blog... valjda se nekako ispraznio taj moj buffer za žalbe i cviljenje... s druge strane opet, teško mi je ovo zatvoriti, reći da neću više pisati... vezao sam se za tu moju "bocu" i dosta mi to znači nekako... i onda se dogodi da me nema toliko dugo da će me ovdje vjerojatno svi zaboraviti :-)) ...ipak neću zauvijek nestati, previše mi je drag ovaj blog da bi ga samo tako ugasio... pokušati ću malo češće se pozabaviti s njim...
...ovo ovdje je često bila podloga za moju komunikaciju prema jednoj dragoj osobi, a samim time niti ovaj put neće biti drukčije... valjda me ona nekako inspirira da istresem sve ovdje, jer drugdje ne mogu... prijatelji bi me smatrali ludim, a ionako više nikome ni ne pričam o tome kako mi je... odrasli smo svi i muče nas neki puno prizemniji problemi od ovih "osjećajnih"... znaš ono, kakvi osjećaji brate, kredit, posao, to ti je problem :-)) ...
...ono što me prije dva dana nekako izbacilo iz takta, po običaju rasturilo misli, je njeno ponovno javljanje... često pomislim o njoj, čini mi se da je sretna, iako zapravo nemam pojma, al pretpostavljam da je, i drago mi je zbog toga, iskreno... ni ne javljam joj se više, ne znam što sam joj značio, ili što joj sad značim, kaže da nešto da, ali ne znam, ne razumijem to... ne želim joj remetiti mir jer nismo više djeca, onako, nekad je bila najveća opasnost to što će joj neki njen dečko biti ljubomoran, so what, ali danas je to neki drugi život, ona s nekim živi, nije to više zajebancija... čudno je da koliko god se meni čini da je to neki davni prošli život, da mi još uvijek pomuti misli... otkad mi se javila, navela me na neko razmišljanje i to me toliko opteretilo da sam čak i sanjao sljedeću noć neki čudan nebulozni san u kojem se pojavljivala i koji nikako da još uvijek raspletem u glavi...
...malo sam ju grubo naveo na činjenicu da sam se dosta promijenio, da postoji neki novi "ja" i da stvari koje su mi nekad značile, da mi danas ne predstavljaju ništa... kao da sam ju htio nekako maknuti od sebe, iako znam da je ona sama uvijek najbolje pobjegla, bez da sam učinio išta krivo... i rekao sam da sam postao plitka i površna osoba, grub i bezosjećajan... nekako mi je glavna preokupacija u zadnje vrijeme što više izlaziti, što manje razmišljati, samo dobar provod, alkohol i komadi... nije mi ništa bitno, samo da je u blizini neka zgodna cura koja pokazuje interes... nije mi čak ni bitno mišljenje prijatelja... čak me i njihovi glupi, "ispravni" stavovi živciraju i sposoban sam im svašta izreći... i nije me briga za nikoga i ništa.... ma zapravo iako ima tu dosta istine, nije to baš tako... doduše, neki moji zadnji postupci nisu na tragu onoga kakav bi ja htio biti čovjek... ma i ne muči me previše to što svjesno radim gluposti, ali počnu me mučiti neka pitanja tek kad se ugasi svjetlo, a iz nekog razloga ne mogu zaspati... onda nastupi onaj stari "ja", koji je sposoban cijelu noć biti budan i vrtit u glavi 1000 različitih pitanja i sve ih izanalizirati...
...čudno je da i ona ima taj isti problem s noćnim mislima... i čudno je da se u njenim mislima u takvom trenutku pojavim baš ja... zašto ja?... zašto bezvezna avantura od prije 100 godina?... ma ok, naravno da to nije bezvezna avantura, iako bi nekome i bila samo to... nekome bezosjećajnom kakvim bi se ja htio prikazati... i glupa mi je ta životna ironija i stvarno me to smeta... zašto ja značim nekome tko mi godinama to nije pokazao i tko me na neki način odbacio?...iako razloge mogu razumjeti... zašto ne značim nekome tko me zaista želi i tko bi meni značio barem upola koliko mi je značila ona?... jer ovo je urnebesno glupa i nepravedna situacija u kojoj imam tako ružan osjećaj da nikad nisam dovoljno dobar... jer zašto u nekakvo čudno doba noći predstavljam nešto, a u stvarnom životu nikad ništa?... jer usred noći dobijem poruku, ali drugi dan više ne i odgovore... a takav osjećaj u meni samo izaziva grozan revolt i želju da budem loš... možda da smo nekad iskreno sjeli i popričali, možda bi sve odavno izgledalo normalnije... ovako mrzim tu svoju prokletu slabost kad je ona u pitanju... jer uzalud te voli onaj koga nemaš...


Please forgive me if i act a little strange
For i know now what i do..
Feels like lightning running through my veins
Every time i look at you...

...nekako mi je već glupo svaki post započinjati objašnjavanjem zašto tako dugo nisam pisao... ma ne znam, nedostatak vremena i inspiracije, sve skupa se poklopilo... valjda mi treba pomalo i odmor od ovoga, nisam nekako ni zadovoljan s tim što sam napisao u zadnje vrijeme, pa onda po onoj staroj: "bolje šutit i ispast glup, nego progovorit i otklonit svaku sumnju" :-))) ...večeras pak imam temu :-)) ...i to kakvu, ludu i blesavu, baš u mom stilu :-) ...imam jedan mali problem... trebam izabrati između dvije cure... da, da, znam da bi se bilo koji frajer sad udarao po glavi u nevjerici da koji sam ja debil, da to uopće nije problem, da zašto se uopće žalim... da, znam... no stvar nije tako jednostavna... ne mogu reći da ja tu nekog volim, nije to moj stil, a i to mi se uvijek činilo malo preteškom riječi... iskreno sam volio samo dvije cure u cijelom svom životu, ostalima mi se ponekad teško sjetiti i imena jer sve ostalo bilo je beznačajno... baš beznačajno... no neću tu o tim bivšim velikim ljubavima, nego da se vratim na te dvije djevojke koje mi mute po mislima...
...prva djevojka je osoba koja me svojom pojavom oduševila, izvukla iz nekog čudnog stanja, učinila opet živim nakon prekinute veze i svih problema koji su mi se događali... ona je netko tko je učinio da sva prošlost u trenu nestane... ma ono, baš me izvukla sa dna... ona je razlog što je ta prošla godina bila tako nekako dobra i pozitivna iako je loše počela... odlično zvuči, da... problem je što ona nije iz Hrvatske, što mi je daleko, što je ne mogu vidjeti, a osim što je ionako daleko, još i studira još dalje... i to je nekako nemoguće... moram je nekako pustiti da živi svoj život koji bi mogao biti tako pun uzbuđenja, putovanja, svega što neće ići uz tu neku vezu... opet, s druge strane, dovoljno mi se samo prisjetit njenog poljubca ili dodira i kao da sve oko mene nestane i samo želim da postoji taj trenutak... a tih trenutaka kao da ima tisuću iako mi zapravo i nismo previše vremena proveli skupa... ma tako je nekako ludo i neopisivo posebna... strašno nešto...
...druga djevojka je netko koga poznajem zapravo dugo godina, ali ju nikad nisam do kraja upoznao, jer malo smo bili u kontaktu, pa malo ne, pa je ona bila par godina izvan Hrvatske... no ona je sad opet nakon dugo vremena tu i kako ju ovih zadnjih dana pomalo bolje upoznajem, sve mi se više sviđa... i tako mi je nekako lijepa i strašno me privlači i draga je i pametna... i tu je... možda je to i najvažnija stvar u cijeloj toj dvojbi... ona je tu, blizu... s druge strane, s njom, za razliku od moje strankinje nemam nikakvu ljubavnu prošlost i među nama se zasad još ništa nije dogodilo i tek se trebam izboriti za priliku kod nje, iako mi izgleda kao da imam neke šanse onako (kad stavim nesigurnost na stranu :-))) ...i postoji taj jedan čudni i uzbudljivi način na koji me baš zna onako izluditi... ali opet da i to bude barem malo nesavršeno i ona je neki malo ludi duh i pitanje je koliko bi mi mogli uspjeti... vjerojatno bi i ona izludila sa mnom i spucala me za mjesec dana i otišla u Ameriku :-)))
...ne znam, baš ne znam što napraviti... izbor se zapravo čini lagan jer trebao bi izabrati curu koja je tu, koju mogu vidjeti i s kojom zapravo "mogu" biti... možda je bilo dosta lova na neke daleke snove... to mi baš dosad i nije donijelo neku veliku sreću... i zapravo se tu ne može reći nekako koja je bolja, ljepša, draža, pametnija ili bilo što drugo... s jednom imam prošlost i prelijepe trenutke, a s drugom nemam... ne mogu reći da bi s bilo kojom od njih bio sretan ili nesretan, da li bi uspjeli i da li je uopće bitno da li bi... možda je ovo ionako samo igra hormona u ove proljetne dane i možda samo trebam iskoristiti priliku koja mi se ponudi... zapravo, kakav bi to život i bio kad bi sve znali unaprijed... pa dosadan... ma nešto ću pokušati, pa će mi doći da i o tome pišem ovdje sigurno... ne bih sigurno želio nikoga povrijediti... btw, ova pjesma ispod je ovaj put za mene, u nadi da neću postati takav :-))

Ti nisi ti više
I što mi je najbolnije
Nikom na svijetu kao meni nije
Liju mi teške novembarske kiše
A ti ne pitaš kako mi je
Jer ti nisi ti više...

Kažu da me varaš
Kažu da me ostavljaš
Kažu mi da si zavoljela drugog
I da ti ništa moje drago nije
A ti ne pitaš kako mi je...

Godine prolaze
Laste mi ne dolaze
Ne mirišu mi zumbuli
A i ti me iznevjeri...

e kak mi život leti, to je strašno... čekam vikend, a onda on proleti u trenu i ispočetka... onda čekam plaću, pa i ona dođe i ode brzo... pa čekam neke toplije dane i dobro je vidjeti da i to pomalo dolazi... jutrima sam tako nekako umoran... mojih prosječnih 6 sati sna je stvarno premalo... ali ima lijeka... vozeći se na posao, nabrijavam se nekim pjesmama od Elementala i to me razbudi i da mi energije i baš budem dobre volje... zatim radim onako 10-tak sati i to brzo proleti i dok dođem doma, pojedem nešto i stignem barem pol sata "uzeti malo zraka" i već je nekako večer... ma dobro je što dani postaju duži... uvijek možeš nešto planirati, kemijati, sve izgleda bolje... nekako je lakše poslije posla skoknut do grada, naći se s nekim, popiti "kaficu", nasmijati se... čudno je kako toplo vrijeme probudi i neke hormone, pa se u zločestoj muškoj glavi odmah zavrte neke kombinacije :-))) ...moram si konačno kupit novi bicikl, pa onda popodneva provodit na jarunu snimajući rolerice kao nekad :-)))
...baš ne razumijem žene... ok, znam da niti one ne razumiju nas muške i svi smo mi malo čudni na neki svoj način... znam da se netko može jako truditi oko mene, ali ako meni nema onog nekog "klika" zbog kojeg će mi se ta cura svidjeti, ma ništa ne pomaže, ništa... može biti i dobra i lijepa i sve, ma nema teorije... s druge strane sam uvijek ludovao za onim "kompliciranim", nemogućim... i znam da čovjek najviše želi ono što ne može imati i o tome, pogotovo iz aspekta zadnjih 6-7 godina mog života bi se dala napisati knjiga... however, nisam iz toga ništa naučio, jer i dalje težim nemogućemu... ma zapravo, ja ni ne priznajem nemoguće i uvijek ono što je teško dostižno je meni baš nekako slatko... nikad neću otići u krevet s najlakšom "dromfuljom", nije to moj stil iako definitivno nisam svetac i učinio sam neke gluposti u životu, a vjerojatno ću ih učiniti još puno :-))) ...
...ima ta jedna cura koja me dugo godina stravično privlači, ali zbog nekih naših karakternih razlika ili bolje rečeno, njene kompliciranosti (a nisam ni ja tu cvjetić po tom pitanju), nikad se nisam baš htio ufuravati u neke kombinacije... ma zapravo ja nju kao osobu ni ne poznajem najbolje, ili joj možda nisam ni dao priliku da ju upoznam, ali da, ma oduvijek me privlačila... i ajde, nakon što sam ju otkantavao neko vrijeme, konačno smo se našli i to bezveze u jednu prohladnu večer i otišli se vozati... i otišli smo izvan Zg, šetali, pričali, popili piće... i čudno je bilo, jer... jer kad god bi se ja našao s nekom curom, htio bi se predstaviti u nekom najboljem izdanju... s njom, onako, kao da kontriram logici i spreman sam joj spustiti, reći nešto uvredljivo i samo joj se nasmijati... spreman sam izreći i nešto loše o sebi i zatim se samo nasmijati u stilu, to sam ja i ne sramim se toga... čudan osjećaj... i ima ta neka luda privlačnost kojom zrači i nekako ne vjerujem da bi joj mogao reći ne, kad bi se situacija razvila u nekom seksualnom smjeru... ona s druge strane odaje dojam osobe koja totalno kontrolira situaciju, uvijek je iznad svega i uvijek u pravu, jednostavno osoba koja je uvijek cool i s kojom ti se treba biti čast družiti.... ali nevjerojatno što sam skužio u cijeloj toj priči je da se ispod toga krije određena nesigurnost... i što mi je totalno dalo krila je da sam ja nadrastao tu neku nesigurnost koju sam imao kad sam s njom... i čudna je bila ta večer, ali je ispalo baš nice, jedan totalno čudni i netipični "dejt" :-)))) ...dva dana nakon toga me pitala gdje ću biti vani tu večer, ali ju je uhvatila temperatura i nismo se vidjeli... where to go from here?... nowhere really :-)) ...ma nije to za neku vezu, niti tu ima nekih sad baš osjećaja... možda samo neka privlačnost, napaljenost, hormoni... ali nakon 4 godine veze, iskreno govoreći, trebam li ja uopće vezu... trebaju li mi opet one gnjavaže, traženje razumijevanja negdje gdje ga nema, taj neki pritisak nad svime što radiš, iako ne radiš ništa krivo... ne znam djelujem li ja kao osoba od totalnog nepovjerenja ili u čemu je stvar, vidim kod drugih sve više opreza kad sam ja u pitanju... ma u totalnom sam nekom razdoblju, kako ja to nazivam, rana prolupalost... dođe valjda s godinama :-))
...inače, baš sam se sjetio nekog svog jako ljutog posta od prije godinu dana, a bila je riječ o poslu, šefu, nekoj nagradi koja je bila ispod očekivanja i tako... moram reći da je ove godine nagrada bila daleko iznad očekivanja i da nisam mogao vjerovati... ali ipak, valjda se trud u konačnici i isplati, a i shvate ljudi da nekog vraga i vrijedim valjda :-))) ...još da mi je bilo nalupati onog Nizozemca onda jednom...ehhh :-))) ...
...hej ljudi, ma dolazi toplo vrijeme i život postaje bolji :-))))
...i na kraju jedna onako iz duše...

Ne pitaj me, ne znam kasti
di će koja zvezda pasti
di će pasti dugme s’ mog kaputa...
Na pitaj me što na kraju
svi kerovi za mnom laju
ne pitaj me nikad zašto lutam...

Bolje da šešir nemam
pod njime đavo drema
sneva i izvoljeva, đavo mi je kriv...

Budi me u zlo doba
za njega red ne važi
on mora sve da proba
to đavo mesto traži
Ne lutam što uživam
nit' miris druma volim
lutam da njega umorim...

...i kad pogledam malo bolje, stvarno je bilo čudnih ljudi koji su prošli kroz moj život... čak ne mogu ni reći da sam ih pretjerano razumio, to njihovo ponašanje, al ono funkcionirali smo nekako... ma ne bih htio zaključiti da ja mogu sa bilo kim, jer ne mogu, prilično sam zajeban i kad meni nešto ne odgovara, ma adio baby :-)) ...ali ponekad i ne možeš birati, možeš se samo prilagoditi...
...na početku faksa sam se družio s jednom ekipom, čiji je centar pažnje bio izvjesni I... nisam baš bio navikao na pretjerano glasne ljude koji neprestano pričaju gluposti, ali ovaj je bio baš nekako fora... što me tad još više iznenadilo je moja predrasuda koja se u njegovom primjeru pokazala potpuno krivom, a to je da su takvi glasni likovi obični kreteni... jer on bi usred birca drmnuo neku žesticu, pojeo onaj limunčić, a koricu bacio iza leđa... naravno, pogodio je neke cure tim limunom, ali sljedeće što je napravio je da je preselio za njihov stol, pozvao novu rundu i nastavio zajebanciju s njima ko da ih zna oduvijek... nevjerojatno... legenda kaže da je bio sam doma sa sestrom i otišao po kruh... vratio se za 3 dana, ali s vrećicom u ruci :-)) ...ali bio je dobar i drag i stvarno dobar prijatelj... nismo više u kontaktu ali mi je ostao u jako lijepom sjećanju...
...bila je jedna moja bivša cura, slavna M. za koju mi još nije jasno što sam radio s njom tih mjesec dana koliko smo mi kao bili skupa... ok, bila je dobar komad, eto objasnio sam zašto... prizemno, a kaj ću :-)) ...žena je patila na lovu i aute... ja naravno nisam imao ni jedno ni drugo, ali sam joj imponirao iz nekih drugih razloga... naravno, ipak se zabrinula za svoju budućnost, pa me izravno pitala da li ću ja biti bogat jednog dana... mislim, kakvo je to pitanje, ono, pa naravno da ću biti bogat, pa znaš ti na koji ja faks idem, to se podrazumijeva (ma da umreš od smijeha :-))) ...e sad ona nastavlja, da ona smatra da je 20 000 ojra/eura/jura čisto lijepa mjesečna plaća s kojom bi ona bila zadovoljna da joj "dragi" ima... hmmm... slažem se, mislim da bi takva plaća pokrila većinu mojih želja :-)))) ...ona naravno nije ni studirala niti radila, njen opis radnog mjesta je bilo sjedit na 16 kava dnevno, a mama joj je rađe davala više para, nego da ona mora radit... neke stvari stvarno ne razumijem :-)))
...i šlag na kraju je jedan moj kolega s posla, stariji čovjek, koji mi dođe onako, ne kao šef, ali recimo nadređeni... i uglavnom, došao je u Zg prošli tjedan i silno se obradovao što me vidi, pa me pozvao na kavu... inače komuniciramo telefonom i zna me često nazvati, pa ga se nikako riješit, jer priča o svemu i svačemu, uopće nevezano za posao, jer poslovni dio uvijek riješimo za minutu... i tako smo mi sjeli u taj neki naš kafić, koji je usput bio skroz pun ljudi jer su svi navalili na jutarnju kavu, i započeo je naš šou... čovjek ne zna tiho pričat, tako da su njegove izjave bile urnebes za sve prisutne... svaka rečenica je otprilike imala konstrukciju tipa: "onda je ovi debil napravija to... razumiš... onda san ja popizdija..." ...u nekom trenutku je vidio nekog tipa s kojim je on bio na putu u Amsterdamu... eh, po čemu je poznat Amsterdam, naravno, po nekoj tamo ulici s crvenim svjetlima :-))) ..i tako ovaj meni počne pričat kako su njih dvojica išli tamo, ali da taj drugi nije imao para, pa se cjenkao s "damama", a kako di god bi on ušao je i ovaj išao za njim, pa nije mogao ništa obavit :-))) ...nastavio je s još par objašnjenja kakvih krasnih ruskinja tamo ima :-)) ...i to sve čovjek priča najnormalnije ko da mi objašnjava jel bolji crni ili bijeli kruh :-)) ...i to je naravno slušalo još sto ljudi oko nas, a ja sam mijenjao boje od zelene do crvene i žute :-))) ...
...ma ne možeš vjerovat kakvih nas sve ima... i što je uopće normalno?... možda su i moja razmišljanja pomaknuta od nekog nevidljivog standarda koji bi nam trebao reći što je pravo, a što krivo... možda i je točna ona uzrečica koja kaže: "živi kako god želiš, dok time ne činiš krivo drugima"... ne znam... nitko mi ne može reći kako ja moram živjeti, to mogu samo ja osjetiti negdje u sebi... jer kad radim krivo ne osjećam se dobro i sve krene u nekim lošim smjerovima... i možda je neka osoba drukčija od mene, ali ju svejedno moram poštovati... barem to... ah, tko bi nas sve shvatio :-))

Saturday I'm running wild
And all the lights are changing red to green
Moving through the crowd, I'm pushing
Chemicals all rushing through my bloodstream..
Only wish that you were here
You know I'm seeing it so clear
I've been afraid
To tell you how I really feel
Admit to some of those bad mistakes I've made..

...ufurao sam se skroz u svakodnevicu opet... čak mi se i vratila ona neka poslovna motivacija... onih tamo dana nakon nove, po povratku u Zg, tako mi se ništa nije dalo, nije me bilo briga ni za posao niti išta od onih svakodnevnih stvari koje me muče... ali život ide dalje i svako jutro se treba probuditi i namrgođen krenuti na posao... ma mislim, namrgođen jer sam noćni tip i jutra mi nikako ne odgovaraju... odnosno, dobra su jutra, ali ako sam u krevetu... najbolje se stvari ipak događaju noću :-))) ...ipak i dalje ne prestajem razmišljati o dalekim krajevima, dalekim ljudima koje želim vidjeti... ali eto, ovo vrijeme dok sam tu trebam iskoristiti za neke svoje ciljeve, koji mi ipak dosta znače...
...večeras želim nešto napisati jednoj osobi koja mi je uvijek značila "previše"... gdje si mala?... znam da ne dolaziš baš ovdje često, ali znam i da ipak pročitaš moje gluposti i nadam se skužiš komadić sebe u svemu... zbunjuje me ovaj tvoj ponovni nestanak... a onda ćeš me opet izbaciti iz takta nekom kasnom porukom sa samo dvije riječi... onda kad se uopće ne nadam... pa zar nisi rekla da ti dugujem neku kavu?... smiješno je to kako smo sad u istom gradu, skroz čudno... pomislim ponekad kako bi mogao naletjeti negdje na tebe, a opet, čini mi se da se ipak krećemo po različitim mjestima... i nije ovo tako veliki grad, ali opet, ono što volim je da je dovoljno velik da ne moraš sresti koga ne želiš (ne mislim pritom na tebe)... znam da se ne javljam, ali nemoj to krivo shvatiti... kompliciran sam i ponekad u napadima moje poznate čudne naravi, poželim da te ne poznam i poželim da te i ne vidim, jer ionako ti nikad i nisam značio dovoljno da... ma znaš... ali znam i da nije to baš tako crno-bijelo i valjda jednostavno nije bilo suđeno... i mogu živjeti s tim, sad mogu... a opet, nisam te vidio već dugo i uvijek si nekako i bježala od našeg ponovnog susreta, pa kad se i taj susret dogodio, opet si pobjegla da se ne bi neke stvari ponovno dogodile među nama... ponekad pomislim, kako bi ja sad mogao malo bježati od tebe... jer onako, ne znam kako će na mene utjecati to da te vidim... dovoljno je i da te čujem, pa da mi pomutiš misli... ne znam, sve to zvuči pomalo fatalno, možda i pretjerujem... činjenica je da smo mi danas u skroz različitim životima... ti imaš taj svoj neki ozbiljni i odrasli, a ja imam ovaj svoj u kojem bježim od svega ozbiljnog i ne znam kaj želim i lupaju me svakakve lude ideje... i naše prijateljstvo nikad neće postojati u onom klasičnom smislu, jer ti ćeš meni uvijek biti puno više i ne vjerujem da ću ikad moći prihvatiti tog nekog uz tebe... i znamo mi to oduvijek, a opet... kava...eh, ma znaš ipak te uvijek želim vidjeti, barem onako na sekundu... ma samo onako, da oboje znamo da smo dobro... ništa drugo i nije bitno... nadam se da si dobro... i javi se kad god poželiš, uvijek ćeš me malo smutiti i uvijek će me biti drago :-))
...a baš uvijek me podsjeti na tebe:

See the stone set in your eyes
See the thorn twist in your side
I wait for you...
Sleight of hand and twist of fate
On a bed of nails she makes me wait
And I wait without you...

With or without you
With or without you
I cant live
With or without you...

...poželio sam nešto napisati danas, ali mi je glava bila nekako totalno prazna... niti najmanje naznake o čemu bi mogao... totalna bezidejnost... već duže u glavi imam ideju o postu koji bi govorio o meni kao lošoj osobi, gdje bi izbacio sve one neke loše stvari, kritiku sebe, ali ne znam kako to uopće započeti na neki pametan način... i onda se dogodilo jedno iznenađenje... mail koji mi je razvukao osmijeh, ali i probudio neka razmišljanja... i zato te loše stvari ostavljam nekoj drugoj prilici :-))
moja bivša djevojka je bila strašno nezadovoljna svojim faksom (nije mail bio od nje, ali ovo mi dođe kao neki uvod)... stalno mi je trubila o težini tih ispita, broju stranica knjige, nepravednim profesorima... moja reakcija je uvijek bila prilično loša i blesava, jer bi ja konstatirao da si je ona sama izabrala taj faks, pa sad valjda mora izdržati, znati se nositi sa svojom odlukom... naravno, ona se uvijek vadila na to da nije ona mogla znati da je to tako, međutim i ja sam išao na težak faks (ali sa ipak poštenim profesorima) i kad sam ga upisivao prilično sam dobro znao kakvo me "sranje" očekuje... i bilo mi je ponekad stvarno teško, ali nosio sam se s tim nekako, ponekad bolje, a ponekad lošije...
...e sad, kako danas gledam na svijet i život, malo mi je žao da sam bio tako nekako ograničen u glavi, jer zašto mi nikad nije palo na pamet da bi mogao probati studirati i negdje izvan lijepe nam zemljice... ma znam i odgovor... zato jer bi to bilo još teže... možda i ne toliko sa aspekta težine ispita ili zahtjevnosti neke tako znanstvene discipline kojom bi se bavio (kako ovo pametno zvuči), nego uopće dovesti se u poziciju da upadnem tako negdje, izboriti neku stipendiju, financijski to sve podnijeti u obitelji, sve su to valjda bili tako visoki zidovi da nisam ni pomišljao da li ih je moguće prijeći... to je sve bilo nešto daleko i nedostižno i za neke druge ljude... danas mi se stvari ne čine tako nedostižnima... žao mi je i da sam ko klinac bio toliko zajeban da nisam htio trenirati plivanje ili tenis, na što su me starci pokušavali nagovoriti, a danas mi je takvo zadovoljstvo otići na bazen ili se ispuhat na tenisu... ponekad loše procjenim neku situaciju, ne riskiram, a uvijek sam najljepše stvari doživljavao kad bi skrenuo s nekog utabanog puta...
i zapravo se divim toj jednoj dragoj djevojci... jer tako je mlada, a živi puno hrabrije od mene... i ovih je dana tužna jer mora otići, daleko, preko bare, na faks, daleko od svoje obitelji i prijatelja, ali svejedno, na kraju priče će znati puno više toga nego ja i proći će puno više toga nego ja... a i već sad je odraslija od mene :-)) ...i moći će biti ponosna što se sa svojim talentom izborila za takvu priliku i što je imala hrabrosti iskoristiti je... a da mi fali, fali mi :-)) ...planiram opet neko mini putovanje uskoro, nadam se da ću uspjeti... i ipak sam smislio jednu želju za ovu godinu: želim putovati...
volim putovanja... volim upoznavati ljude i krajeve koji su drukčiji od ovih koje ugledaš svako jutro kad se probudiš... jer iako ti je ono tvoje uvijek najdraže, upoznavanjem i prihvaćanjem različitosti možeš postati samo bolja osoba... moja najdraža izreka koju sam jednom već spomenuo kaže da granice nisu stvarne, one postoje samo u ljudskim glavama... volio bih da moje s vremenom potpuno nestanu...

Baby you're all that I want
When you're lyin' here in my arms
I'm findin' it hard to believe
We're in heaven...
And love is all that I need
And I found it there in your heart
It isn't too hard to see
We're in heaven...

...još jedna Nova godina... baš nekako sve brže lete te godine... a i lijepo vrijeme uvijek nekako proleti u tren... a što sam i očekivao, kad tjednima, mjesecima čekaš nekakvih posebnih par dana, pa brzo prođu i cijeli mjeseci, kako ne bi tih tek par dana... i možda sam to jednom prilikom i rekao, ali čudno je kako čovjek može cijele mjesece prosuti u vjetar, potrošiti beskorisno, da ni ne zna što se to uopće događalo u tom vremenu, a onda u nekom kratkom vremenu živjeti taj neki intenzivan život koji kasnije postane lijepa uspomena i u kojem se sjećaš svake sekunde, svakog onog nekog bezveznog trenutka... a koji nije nimalo bezvezan, nego baš poseban... šteta je da su mi ti posebni trenutci uvijek samo trenutci i nikako da postanu konstanta... ali možda, nikad se ne zna... s druge strane, ipak sam i ja osoba prilično iskvarena životom, nepovjerljiva, i otvoriti se nekome opet, pa ostati povrijeđen mi i nije najdraža stvar... i teško prihvaćam onaj osjećaj nesigurnosti koji donosi činjenica da ti je stalo do nekoga, da te netko može povrijediti... ali ako ne riskiraš povrijeđenost ne možeš ništa ni postići... ma ono, jednom više-manje :-)) ...jebiga... uglavnom, vratio sam se... i pao u jebenu depresiju jer tamo negdje daleko gore postoji djevojka, prva nakon dugo dugo vremena zbog koje se osjećam živim... i kad se sve to među nama dogodilo prošlog ljeta, nekako kao da nisam ni vjerovao da to može potrajati, ali sad sam još triput luđi i... ne znam... želim to... doduše, nikako ne razumijem zašto ta osoba ne može biti netko u Zg, ne znam, valjda je to moj križ... ponekad pomislim da, ako je to moj križ u životu, pa dobro, ono, ima puno težih, ovaj je čak iz reda onih manje problematičnih, mogu čak i biti zadovoljan... pitanje je zapravo samo jedno... vrijedi li?... kako znati vrijedi li je čekati?... ma ok, znam da će netko reći da je to samo trenutna zaluđenost, ono, leptirići i slične gluposti... i možda je to čak i istina, ali svejedno nisam osoba koja odustaje... moja mi tvrdoglavost to nikad ne bi dopustila... ma čekat ću je... želim to... pokušao sam malo popričat s ljudima i skužiti jesam li ja to konačno skroz poludio, ali iznenadio me i komentar koji mi je dao "komplicirana bitanga"... dok sam čekao nekakvi šamar triježnjenja u stilu: "pogledaj oko sebe majmune, pun grad komada"... dobio sam nešto neočekivano što me se prilično dojmilo: "zakaj si tak nesiguran?... pa isto kako se ona tebi sviđa, tako se i ti sviđaš njoj, pa vidiš da se stvari među vama događaju... a daljina, pa kao da je to nešto, pa što ima veće i luđe i bolje, nego da netko tko je par vremenskih zona dalje, unatoč tome, misli baš na tebe"... nisam očekivao takvo razmišljanje baš... jer nisam ga ni sebi htio dopustiti... ali dat ću priliku toj priči iako će možda sve nestati za 10 dana ili za 6 mjeseci, jer možda, onako postoji to jedno malo možda, da iz toga i ispadne baš nešto pravo i posebno... a posebno je već sad... i ako ne pokušam, nikad neću saznati da li je pravo... i ako me već život baca okolo ko na nekom ringišpilu, onda ću barem pokušati što bolje uživati u vožnji :-)) ...
i volio bi da nekako zna kako mi one njene suze mogu slomit srce i kako bi sve učinio samo da uvijek bude nasmješena i kako je možda najljepši trenutak u cijeloj toj dobroj prošloj godini bio, kad se u onom metrou, tek onako lagano prislonila uz mene... baš najljepši trenutak :-)) ....pa nek netko kaže da nisam blesav :-))

Curi od jutros od četiri-pet,
rešilo nebo da potopi svet.
Nad gradom danima vise iste kulise.

Poliva kiša al' to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k'o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše.

Ma, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići, tužno stoje.
Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, o čudo moje...