OUR FAREWELL

Najdraži moji, ovaj post je ujedno i jedno oproštajno pismo. Ne – ne gasim blog, i ne – ne namjeravam se ubiti. Samo ću blog neka dva miseca staviti u stanje stagnacije jer idem raditi. Da, idem, iako sam sama sebi rekla da neću, pa makar ovo lito umrla od dosade… i da, umrla san od dosade… doista… staro društvo, i oni njegovi ostaci i ruševine su se potpuno raspali, nema više nikoga, svi pobigli glavom bez obzira, jednostavno se raspalo jer nismo više ona dica koja su igrala na karte, , skupa išla na more, i igrala svakakve debilne igre poput vatala, hokeja (e te ste palice tribali viditi), grupa traži grupu, a ne smin zaboraviti pa-pa, to je bija vrhunac – valjanje po podu, pentranje po zidovima… ta vrimena su prošla i davno su zaboravljena iako je to bilo samo do prije 3-4 godine… svi smo se prominili, neki su otišli na fax, mi ostali idemo u srednju, udaljili smo se i neki posvađali i sad smo samo različiti svjetovi čiji su mali i bezbrižni umovi nekad davno gradili jedan svemir… nekad davno… u doba kad su bajke još postojale, no koa što rekoh, to je davna prošlost, doba kad još nisam razmišljala svojom glavom (iako ni ove procese u mom mozgu baš ne bi nazvala razmišljanjem), ali eto – bilo pa prošlo, okrenimo se sadašnjosti i budućnosti… ovako vam izgleda moj dan (barem nekoliko proteklih) ŕ ustani se ŕ marendaj ŕ slušaj muziku ŕzapali ŕ slušaj muziku ŕmoljakaj rodicu oće li s tobom na more (jer je linaaaaa) ŕako oće, ajde, ako neće pročitaj još 100 str knjige ili nacrtaj nešto ŕ zapali ŕ večeraj ŕ aj s rođakom zapaliti ŕ malo se čuj sa ekipom iz razreda ŕ opet i ponovno crkni o dosade ŕ i tako opet i sve ispočetka (samosažaljevanja, život na mliječnim namazima, svađa sa ukućanima, cendranje i proklinjanje ovog mog ionako već prokletog rodnog mista san izostavila iz ovog, poviše navedenog ˝kruga života˝)… o-kej! Zaključili ste da se ludo zabavljam, ko nikad u životu! Mda! Hmmm… nekima je život tako prokleto dosadan… nego da vam još malo pobliže objasnim zašto neću pisati blog… e pa zato jer ću sljedeća dva miseca stati kod babe (zapravo na katu poviše, ali nevermind)… jednostavno mi je dopizdilo stati doma i čekati da se nešto dogodi… a šta? Ok – bombu na moju kuću baciti neće, utopiti se neću jer znam plivati, auto me zgaziti neće (iako bi itekako moglo ako uzmemo u obzir kako moji prvi susidi voze). I zaključila sam (onako veoma bistro, samo meni svojstveno) da je mogućnost moje smrti veoma mala, a mogućnost da se nešto pokrene i prekine ovu monotoniju još i manja… i tako sam ja odlučila opet ići kod tete u kafić raditi, iako sam prošlo lito bila pošteno skrenila jer sam valjda od svega toga previše očekivala, i razočarala se. Ali sad ne, znam šta me čeka, radim svako popodne (tražila sam da mi produži do 11 tako da doma dođem onako fino crknuta), svako toliko, tj. kad zatražim ću imati slobodan dan tako da se zaletin do vodic (a prošlo nisan imala, a nisam ni tražila – stupida)… i bit će bolje nego prošlo lito jer sad znam šta me čeka i neman šta očekivati, zapravo boli me briga! Dva miseca neću biti doma,neću diliti sobu s bratom (i svađati se oko kompa), neću viditi onog mog primitivnog dida (jeeeeej!!!!)-ok neću ga sad vriđati…
Ovaj post sam započela pisati oko podne ali su me roditelji prekinili pa nastavljam sad – u 3 ujutro… nego… i više je no očito da u ovom postu neću ništa bistro napisati… mda! Evo spakirah se prije uru vrimena… današnji dan i nije bija toliko morbidan koliko protekli… i tako će ~~imaginary~~ otići na dva miseca… ˝I'll be back!˝ reče Schwarzeneger (valjda se njegovo kilometarsko prezime tako piše ili barem nekako slično)… hmm – a razlozi mog odlaska – ima ih više (osim onog gore navedenog), jedan od njih je taj da želim imati svoju lovu jer san tip osobe koja ne voli žicati, pa ni od vlastitih roditelja…jednostavno želim koliku-toliku nevisnost (i novi mp3-4 sa puuuuno memorije)… call me crazy… gle ovo : ˝ej mama daj mi love za duvane˝ ili ˝mama idemo se naliti pa mi triba love˝- hmmm, baš i ne bi išlo! I nekako mi je ža ići tamo, 2 miseca bez kompa je meni, ovisnici, poprilično teško, 2 miseca bez rizanja i raznoraznih sranja – popriličan izazov… i trenutno mi je najviše ža mojih noktića-bolje reći kandži (koje san ja gluuuuuuuupo derište), ali nakon ovozimskih ozeblina meni je prava radost napokon imati normalne prste, ma ne biste vi razumili tu sriću… uf… koja buncanja… prekasno je… sutra idem raditi… kmeeeeee… bolje mi je da iden leći… ne spava mi se… ajte pa-pa
Da zaključim:
možda čak i uvatin vrimena (ako koji put dođen doma) da napišen post ili barem svratim na vaše blogiche pa me nemojte zaboraviti… I ain't dead… yet!

(ne mogu virovati da će mi ovako debilan post stati na blogu 2 miseca)

Za http://nobodyisperfect91.blog.hr/ (sorry ali nije mi se dalo pisati cili duuuuugi nick)
E i btw pročitala sam ˝Neizgovorenu priču˝ - najs, i sad opet čitam ˝u anđeoskom liku zvijeri˝, napisala ih je Viktoria Faust, uglavnom zgodne vampirske pričice, ako voliš… i predlažem ti još od Kai Meyer-a ˝alkemičarka˝ ili ˝dedalova kuća˝ (ustvari bolje umisto nje pročitaj ˝božica pustinje˝)…i… i… i ne mogu se više sititi… mozak mi ne funkcionira… tužno… hehe ; ))))

Shot at 2007-06-27

Shot at 2007-06-27

big
big
big
big
bloody
kissssssssss

from

~~imaginary~~

28.06.2007. | 03:05 | 9 Komentara | Printaj | * |

REMMBER YESTERDAY AND THINK ABOUT TOMORROW BUT YOU HAVE TO LIVE TODAY, OH, LONELY YESTERDAY...

Pošto ne mogu spavati jer mi je prevruće, unatoč klimi, pisati ću vam o sada već proteklom školskom tjednu. Bilo je i suza i smijeha… ovo će biti jedan zamoran, opširan i brutalno iskren post jer na koji god način da uljepšamo istinu, ona ostaje ono što jest – istina. Biti ću iskrena prema sebi i vama, nema potrebe da lažem ili išta preskačem ili na ikoji način uljepšavam. Stvarno nema.

Tijekom ovog vikenda sam uhvatila poštenu prehladu. Samo ja se mogu tako prehladiti u šestom mjesecu. U ponedjeljak nisam mogla disati, a već sutradan navečer sam imala temperaturu, ali ništa za to – moji nisu smjeli znati, bila bi išla u školu i da je bila 40! Da propustim zadnji tjedan – ma nema šanse! Nakljukah se klavocinima, septogalima i vitaminskim tabletama i sad sam ko nova,izuzevši iznova popucale kapilare. Nego, da se ja prebacim na današnji, tj. jučerašnji, dan jer je već odavna prošla ponoć. Mi, nesložni kakvi jesmo, se nikako nismo mogli dogovoriti gdje ćemo pa smo tako nas nekoliko odlučile kupiti bocu dalmatina i pridružiti se drugima koji su svoju bocu već nabavile. Eh - sad je nastao problem jer u dućanu kraj naše škole ne daju pa smo tako ja i anghela na pijaci nagovorile nekog starog da nam u konzuma ide kupiti. Kupio je običnu - ˝kumpiraču˝. Vratile smo se kod ovih ispred tehničke i započele. Ja sam morala uzeti još gusti jer od posljednjeg povraćanja moj želudac nije baš na ti sa običnom. Zapravo mi se smuči i od tog samog acetonskog mirisa, ali kvragu i sve, ma nema veze. I tako sam ja točila u tetrapak i stvarno ne znam koliko sam zapravo popila. Nakon nekog vremena smo se vraćale putem ispred škole kad je jedna skužila da je tip koji tu leži na podu u polusvijesti njezin prijatelj koji inače nikad ne pije. Počela je plakati i dramatizirati i nikako je nisam mogla umiriti ma što sam govorila – jednostavno nije shvaćala da mu od njezine panike neće biti ništa bolje. Ok – znam da nije lako gledati tipa s kojim izlaziš svaku večer u takvom stanju, ali ipak… na kraju su ga za pet minuta odnijeli na hitnu (pošto je bolnica preko puta) jer je broj hitne bio non-stop zauzet. Sad je dobro. Tu je raspoloženje naglo opalo – scena pred školom+njezine suze+nesnošljiva vrućina+duvani+juice-vodka u mom praznom želucu čiji se učinak počeo osjećati rezultirali su ne-baš-sjajnim raspoloženjem, no znala sam kakve će posljedice biti pa se nemam što žaliti. Tako smo krenuli nas 4-5 do drugog dijela razreda koji je bio u meni tako mrskog bambusa. Ali eto. Tu mi se toliko smučilo da sam oteturala u wc i na podu sjedila nekih desetak minuta (i malo rigala, no to meni nije nikakav problem – duuuuga priča koju vam ipak nikad neću ispričati). I nakon svega uopće nisam žalila zbog učinjenog, nije me bilo briga jer naposljetku sam zaslužila da patim zbog ama baš svega i ovo je bila neka vrst olakšanja. Inače me nije briga što ćue mi se dogoditi. Napijem se samo da pobjegnem od sebe i ovog što jesam, no ipak ostajem zarobljena. Stvari su se do krajnosti popravile kad smo se vratili ispred škole jer smo morali na talijanski. Dovukli smo se na zidić ispred. Nije bilo teoretske šanse da se pojavim na talijanskom – em se ˝ljube moja˝ valjala po meni i ljubila me (ok-skupa smo se valjale po parkiralištu), em sam morala držati tipa iz razreda koji je skakao da kojim slučajem ne bi završio ispod zida (hehe), em ionako pojma nisam imala, a niti sam bila u stanju odgovarati išta. Bilo je prebolesno, nas 15-ak… . Sljedeće – psihologija koju sam također trebala odgovarati, ali sam prvo svratila (opet) do wc-a. u ogledalu se zapitam da li sam pukla, a odgovor već znam. I tako sam ja nimalo drunk došla odgovarati psihologiju, dok se sve ljuljalo… prošlo je dobro, čak sam i znala odgovore. A nakon toga smo imali srz na kojemu su njih tri (od kojih su dvi bile pijane) imale odgovarati geografiju da ih ne baci. To je bija cerek samo takav. Prošle su Eto i to je gotovo.još jedna školska godina. Poslije smo još 2h sjedili na trgu i polijevali se vodom i radili sranja. Na kraju je sve dobro ispalo, izuzevši činjenicu da sam od svega toga dehidrirala, non-stop pijem vode i žeeeedna sam. Ali još nisam zapravo svjesna da većinu te gamadi koju volim neću vidjeti tri mjeseca jer sam za njih koliko mi god katkad išli na živce vezana. Još nisam svijesna da u ponedjeljak neću u školu i gledati sve one face. Mislim da više niti dana škole ne bi mogla podnijeti jer bi spalila (još više), ali će mi sve to faliti. I što sad – mrzim ove paklene vrućine, a inače patim na ˝pale white skin˝ (a u biti sam tamnoputa i brzo potamnim, prošla godina je iznimka jer se zbog posla nisam kupala), a i bojim se da ću imati previše slobodnog vremena koje ću potratiti na uzaludne pokušaje shvaćanja sebe, no najviše od svega se bojim da će me napasti dosada koja će me utopiti u melankoliju. Ali ništa od toga se ne mora dogoditi, a možda i hoće, we'll see… sve ovisi o načinu na koji gledaš na stvari, možda sam jednostavno prokleto i nepopravljivo pesimistična… možda su ljudi koji me okružuju jedino pozitivno u mom životu. Gori od mene biti ne mogu.

(p.s.)
Ako ste pročitali ˝U anđeoskom liku zvijeri˝ predlažem da pročitate i ˝Neizgovorenu priču˝, ja sam trenutno na otprilike 200. str., knjiga je zanimljiva, iako ne kao prethodna (koja je savršena) na koju se radnja nadovezuje, no ne mogu još suditi o njoj jer je nisam niti pola pročitala. Ali ako inače volite vampirske priče, predlažem da pročitate obje knjige, ako već niste. Istina, jedna ima 500, a druga 400 stranica, ali nećete požaliti niti najmanje.

Big
Bloody
kissssss
from
~~imaginary~~

evo sad pročitam šta sam noćas napisala... a jbg

i za kraj jedna kjut slikica (odavna vam nisam stavljala njegove slike ; P)

i jedna prejebena pjesmica ; )

HAMMERFALL - REMEMBER YESTERDAY

Can you tell me why
it seems so hard to carry on
When you hear a voice
from long ago, so bittersweet

Even though I try, I can not
read between the lines
You know I tried,
Oh, yes, I tried, what´s wrong

Too late to turn back time
To look over my shoulder
Maybe one day I´ll return again

Remember Yesterday
and think about tomorrow
But you have to live today
Oh, lonely yesterday

don´t leave me with the sorrow
Cause I have to live today

Every morning I awake
to see the newborn day
To carry on the flame
until the end of time

Too late to turn back time
To look over my shoulder
Maybe one day I´ll return again

Remember Yesterday
and think about tomorrow
But you have to live today
Oh, lonely yesterday
don´t leave me with the sorrow
Cause I have to live today

Oh, oh, oh, don´t you step aside
and pretend about the future
Oh, oh, oh, never live a lie
don´t you know tomorrow never comes

Remember Yesterday
and think about tomorrow
But you have to live today
Oh, lonely yesterday
don´t leave me with the sorrow
Cause I have to live today

Oh, oh, oh, don´t you step aside
and pretend about the future
Oh, oh, oh, never live a lie
don´t you know tomorrow never comes

22.06.2007. | 10:27 | 7 Komentara | Printaj | * |

YOU LOVE ME BUT DON'T KNOW WHO I AM... SO LET ME GO...

Evo neznam šta da vam napišen… u mom životu opet sve standardno… (svaki post mi ovako započinje, a jbg…) ma danas san u kurcu… skroz… evo sad san pročitala pismu na č!my-nom blogu pa nimalo ne cmizdrin… ma sve mi se u zadnje dane kupi… ona i luce su mi rekle da san u zadnje vrime non-stop u kurcu, jebate šta se stvarno vidi??? Pitaju me šta mi je i ja kažen ˝ništa˝ jer i nije ništa, osjećaj se nametne sam od sebe… i ne znan šta mi je, jednostavno neznan… a danas san se nešto malo posvađala s rodicon, tj. to je bio više prepucavanje, ali me pogodilo i sad se osjećan stravično…

Ma evo vam jedna pjesma koja će objasniti dosta toga, i ne želim nikakve komentare pomoći niti sažaljenja jer jedino si ja mogu pomoći, a ne znam kako, a to šta neznam je isključivo moja stvar i sama sam kriva za ove osjećaje i sad je na meni da snosim posljedice … ˝this (my) life ain't worth living˝… ova pjesma je samo AFEKT, ok?

I LOVE YOU

I hate…
I hate the way you smile
I hate the way you cry
I hate you when you hurt people
And when you let them hurt you too
I hate the way you drink
I hate the way you smoke
And laugh at joke
I hate every breath you take
And every day you wake
I hate the way people love you
And the way you love them too
I hate your face,body and soul
I hate you whole
I hate you when you break down and cry
And because you always search for a reason… why
I hate you because you're weak
and it really makes me sick
i hate you when you cut yourself
when there's noone to help
i hate you when you hide behind make-up and black clothes
i hate you because you don't let nobody to come too close
i hate the way you hate yourself
i think you understood why I hate you
and I know you hate me too
indeed, I hate everything about you
i really do…
i hate you ~~imaginary~~

17.06.2007. | 12:14 | 13 Komentara | Printaj | * |

KICK THE CHAIR RIGHT DOWN UNDER ME LEAVE ME HANGING ALONE IN MISERY

(napisano u utorak)

Pošto sam bez inspiracije, ka i obično, a red je da napišen post,

Evo mene… opet objavljujen sa računalstva… napisan je sinoć, tj. danas (pošto su prošle dvi)… a stvarno ne znam o čemu pisati… da vam pišem o uobičajenim sranjima – neću, ja mislin da je toga bilo dosta meni i vama! Dosta i previše!... pa ću vam zato pisati neke nesuvisle gluposti… znači – opet uobičajeno (sorry ljudovi)
… u mom ˝životu˝ ništa nova… ono uobičajeno bittersweet stanje…

e da – upoznala sam azy, tako da je ona prva blogerica koja čita (i komentira)ova moja sranja, a da me poznaje! Prošli tjedan na računalstvu je moja najbolja prijateljica napisala u google svoj nadimak i otvorilo joj se nekoliko linkova, a među njima i ovoga bloga, fuck, pristravila san se da ovo nađe i ne daj bože, kojim slučajem ovo pročita – aj o-kej, ali morate priznati da zadnji postovi i nisu toliko morbidni za razliku od onih prijašnjih, ali to je sad nepovezano s onim o čemu sam namjeravala pisati… da – azy! Malo smo se dopisivale i dogovorile smo kavu pošto san jučer imala zadnje dvi ure slobodne. našle smo se isprid knjižnice i išle, ofkorz, u pivnicu (di su još bile i pidoche i ekipica iz razreda koja me tila doslovce odvući sa sobom, ali da im se iskupim danas smo svi skupa išli na piće). Baš mi je drago šta smo se upoznale, a ona rekla da san joj poznata iz viđenja jer skuži svaku him torbu (a kad smo već kod toga, ide u pulu na 69 okica [smrch,(evo slušan sister of charity i lijen suze(nije, nije), buuuuuuuuuuuuuu :…………………..(((((((((( i ja bi!!!!!!!!!!!!!!!!!!! – ali ofkorz - neću], i još ima propusnicu za backstage (!!!!!!!!), rekla san joj da mi užica autogram(i užicah je cd jer ja neman sve njihovo) i nek se izgušta i za mene, hehe – btw očekujem iscrpan izvještaj, makar u komentaru)… cura je stvarno super! (i da napomenem, ima prejeben ankh)… pričale smo o svačemu, ispalo je da poznamo dosta istih osoba i imamo sličan ukus za glazbu, uglavnom nismo pristale mliti, vrime je tako brzo prošlo da san skoro zakasnila na bus (mda, di bi se to meni dogodilo)…

…i sve divno-krasno dok mene u busu nije uvatila neka melankolija i bilo je večeras svakakvih sranja (ali ovaj put not by my fault), ali rekla san da neću o tome, pa neću (iako bi se najradije izlajala, no kad malo bolje pogledaš i neman o čemu – sve je u glavi), a zapravo nije niti vridno spomena… ali sad san o-kej ; )
(a sad mislin da je stvarno više vrime da iden leći…)
Pozdraf svima…

(za kraj jedna kjut pjesmica)

Lovex - Guardian Angel

Through the darkness and broken glass,
I'll come for you, if you only ask,
And there I'll stand,
Just for you.

Million miles between our lives,
Can't keep us apart from our grieving hearts,
Sealed with love,
God speed my darling.

For your name,
I'm calling,
For our love,
I'm falling
on my knees.

And if you cry,
I'll hold your head up high,
I'll be there by your side,
I will be your guardian angel. (x2)

In the garden of lonely love,
I'll wait for you, 'till the time will come,
When I see your smile,
Just for me.

Love and loss embrace the pain,
You can't hide your tears in the rain,
I'll be there,
Just wait my darling.

For your name,
I'm calling,
For our love,
I'm falling
on my knees.

And if you cry,
I'll hold your head up high,
I'll be there by your side,
I will be your guardian angel. (x2)

I will do the things that I can to light your life and see your smile,
and it brakes my heart in two..

'Til I see you smile,
Just for me,
'Til I hear your breath,
Calm and free,
And until you sleep,
I won't let you grieve.

And if you cry,
I'll hold your head up high,
I'll be there by your side,
I will be your guardian angel. (x2)

I will do the things that I can to light your life and see your smile,
and it brakes my heart in two..

Ok – dvi

The 69 Eyes - Lazarus Heart lyric

Everytime you need me.
I'll be there for you.
Showing out no mercy 'til the fire's been burning thru.
Sailing down all the evening.
Until the river ends.
Just a calm before the storm.
On the sea of love my friend.

Maybe I just can't help.
The way I should or will.
Maybe I just can't no more resurrect my heart.
Just like before.

I wish I could remember.
The first moment and day.
To live it again all over.
Never let it go, never slip away.
Should I just forget now?
How does it feel like then?
What if I never had the chance to be in love again?

Maybe I just can't help.
The way I should or will.
Maybe I just can't go on,
when all your love is gone.
Maybe I just can't help.
The way I should or will.
Maybe I just can't no more resurrect my heart.
Just like one thousand times before.

(napisano danas)

Evo sad ja lipo objavljujem post i komentiram okolo, a sutra njemački ispravljan test i pita me, inače padan, pišen test iz opp-a, pita me hrvatski, vjerojatno moran ispravljati matematiku, e da - pišen još i engleski, možda me pita povijest i moran časnoj doniti sastav od 3-4 stranice… ne moran niti napominjati kako njemački ne kužin 2 % jer ga mrzin mrzin mrzin - puj puj puj, fuck pa neznam niti o čemu se radi… ma sve je inače divno i krasno, taman za prosvirati mozak…… pa-pa od moje malenkosti! See ya!