THE UNNAMED FEELING

Odlučila san prvi osobni post pisati književno, freaky, ali iskreno… pa… ispravite me…
Znam da je post predug ali stvarno vas molim da ako ćete čitati da barem ovoga pročitate cijeloga ili niti ne započinjite, jer se samo tako može u potpunosti razumjeti, napisan je prije nekoliko dana, tijekom jedne pomalo depresivne večeri…

… u zadnje vrijeme imam konstantan osjećaj tjeskobe… valjda je to tjeskoba… zapravo ne znam kako to opisati… taj osjećaj… neki nemir unutar mene… autodestruktivni glasić moje duše neumornim šaptom stvara melodiju koja me pomalo ispunjava… ne da mi mira… skuplja se u prsima i tjera me da vrištim, svako potiskivanje samo stvara još veći pritisak… čini mi se kao da se stvara bezrazložno i da dolazi od nikud, ali nemojmo se zavaravati-sve ima uzrok, pa vjerojatno i to… taj… osjećaj… s vremena na vrijeme utihne i kad se ponadam da je zamro vrati se samo da me razuvjeri, pritaji se dok ga sitnica ne potakne i povuče na površinu… više uopće ne mogu potpuno i svakim djelićem svoga bića biti iskreno sretna bez da me nešto unutra ne tjera da sumnjam u tu sreću, čini mi se tako lažna, zapravo se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put cijeli dan bila sretna, bezbrižnost neću niti spominjati, kako žudim za tim osjećajem koji mi se sad čini tako dalek… ne mogu zaspati do 2, ne mogu učiti niti najmanje, niti 5 minuta, toliko san prokleto dekoncentrirana da je to nevjerojatno… ali opet, nikada ne mogu isprazniti misli, smetnuti sve brige s uma…ma uopće nema smisla ikoga zamarati time kad ništa neće popuniti ovu šupljinu unutar mene… nikakva ljubav, jer smatram da mene, tj. ovo unutar mene nitko ne može voljeti jer kako će drugi kad ne mogu ja sama!?!? …mrziti ne znam, i sumnjam da ću ikad znati, nisam takva osoba, takvo stvorenje… grrrrrr, evo sam čak uspjela raskrvariti nos, fuck, prokleta kapilara je po stoti put pukla, neki se režu, a ja sam stalno prehlađena pa mi pukne kapilara i ako se ne potrudim zaustaviti izgubim dosta krvi, ali nije me niti briga jer sam s vremenom otkada je nemir u meni počeo rast naučila na zavoljeti taj osjećaj koji se javlja poslije svega, kapci otežaju, cijelo tijelo, obuzme me sasvim drukčiji osjećaj, kao da to nisam ja, na mene se spusti neki slatki umor, čak i smirenost, nemir otiđe jer više nemam snage, moja podsvijest više nema snage boriti se protiv sreće… naravno, nikada to nije bilo stvarno ozbiljno, osim jednom kad sam bila prestravila najbolju prijateljicu. Bila je škola popodne, a meni je taj dan 4-5 puta išla krv i nisam činila ništa da je zaustavim, jednostavno me nije bilo briga, sve do tog četvrtog (ili petog) puta na kolodvoru kad je ona otišla sa mnom da se ne bi slučajno srušila (a bila san blizu, jedva sam hodala). Ne sjećam se kada sam izgubila više krvi nego tog puta, trajalo je oko pola sata, bilo je stvarno previše, čak i za moje pojmove… i onda sam, vidjevši užas i brigu za mene u njezinim očima shvatila da nemam pravo nikome priređivati takve drame, niti biti tako sebična, jer koliko god da sam bila nepromišljena, shvatila sam da je moj život povezan sa tuđim životima, s životima predivnih osoba koje nisu zaslužile ispaštati zbog toga, zbog mojih gluposti… to se dogodilo 20.12., dan poslije mog rođendana… otada sam promijenila gledište na život i smrt, ne na bolje, i ne pozitivnije, ali sam čvrsto odlučila nikad ne pokušati ništa što bi moglo dovesti do krajnosti jer nitko nema pravo na nešto tako sebično, bez obzira koliko se to u pojedinim trenutcima činilo primamljivo… nitko nema pravo prekinuvši vlastito postojanje, uništiti tuđe…

nakon (polu)pismenih filozofiranja slijedi nepismeni dio posta (još filozofiranja napisanih prije objave)
dva dana posli pisanja ovoga posta san bila ok, toliko je potrajalo ˝stanje˝, moglo bi se reći... ali danas sam baš lipo zajebala... noktima san izgrebala livu ruku, nice nema šta... jednostavno mi je prikipilo, bilo mi je dosta svega... a jbg kad jednostavno ne vidn višeg smisla u svemu ovome... takozvanom životu...

BIG
BLOODY
KISSSSSSSSSS

27.01.2007. | 21:42 | 7 Komentara | Printaj | * |

...BLOOD RED SKIES...

…vampirske bolesti, drugi dio…

Nekoliko je seksualnih i psiholoških poremećaja vezanih za mrtva tijela, smrt i umiranje koji su usko vezani uz vampirizam. Imenom su to nekrofilija, nekrofagizam, nekrosadizam, nekrostuprum i antropofagija. Spomenimo svaki posebno i opišimo njihove karakteristike.
Nekrofilija je seksualni poremećaj kod kojeg dolazi do seksualnog odnosa sa preminulom osobom, obično od strane muškaraca koji su posjednuti mladim ženama, a imaju kompleks inferiornosti i straha pred njima. Bolest je bila poznata i u najstarija vremena, u vrijeme Herodota , u 5. stoljeću pr. Kr. S tim u vezi je pojam nekrostupruma što je termin za psihološki poremećaj krađe mrtvog tijela radi nekrofilskih djelatnosti, odnosno seksualnog čina s mrtvim tijelom. Krađa leševa bila je česta od sedamnaestog do devetnaestog stoljeća, radi raznih razloga, uključujući i pljačkanje grobova i prodaju liječnicima za medicinske pokuse. Vjeruje se da potječe iz Francuske i odatle se raširila, kad je ustanovljeno koliko profitabilan taj posao može biti.
Nekrofagizam ili nekrofagija je termin za psihološki poremećaj koji označava konzumiranje komada s leša nekoga tko je užasno osakaćen. Razlikuje se od kanibalizma jer se odnosi na neki specifičan organ ili dio tijela ili to što ta osoba mora biti ubijena prije nekoliko trenutaka (podsjetimo se da postoje vjerovanja u vampire koji su specijalizirani za samo neke organe ljudskog tijela, srce, jetru…)
Nekrosadizam je mentalni poremećaj u kojemu oboljela osoba ima nekontrolirani poriv da sakati ljudske leševe radi neke seksualne ili psihološke potrebe. Termin je 1901. obradio dr. Aleksis Epaulard. Nekrosadizam je najčešće popraćen nekrofilijom i kanibalizmom.
Kanibalizam ili antropofagija, jedenje ljudskog mesa, termin je koji potječe od karipskih Indijanaca. Također se prakticirao među primitivnim kulturama širom svijeta u područjima gdje nema dovoljno životinjskog mesa. Dio je rituala prije borbi i sahrana velikih ratnika. Vjerovalo se da konzumacijom mesa umrlog ili ubijenog prima natrag njegova životna snaga. To ceremonijalno konzumiranje poznato je pod nazivom endokanibalizam. Takvo hranjenje odražava veliko poštovanje i izraz je časti za preminulog. Međutim, kanibalizam koji se pojavljuje u civiliziranim društvima uključuje ubijanje od strane poremećene osobe. Takvo ponašanje često prati krvopijstvo.

23.01.2007. | 09:51 | 7 Komentara | Printaj | * |

. . . B L O O D E D . . .

U prošlome postu se baš i nisan ˝pošteno˝ predstavila, ali zato u box-u možete (iscrpno) pročitati sve šta (i ako) vas zanima…

Pošto je vlasnica ovoga bloga na neki način pomalo opsjednuta vampirima i krvlju imate priliku pročitati još nešto o njima, vjerojatno nešto šta niste znali... Pa vam zato moj cijenjeni (drugi) blogich donosi (drugi) nastavak priče o vampirima. Ovaj put to nisu priče o susretima sa vampirima u povijesti nego vampirske bolesti, a sljedeći put slijedi nastavak, ali sa bolestima na psihičkoj osnovi…

…enjoy…
…and…
..have a bloody good time…

VAMPIRI
DRUGI DIO
Za bolje shvaćanje nekih patoloških primjera vampirizma, u sljedećim recima ću objasniti nekoliko bolesti koje se vežu uz vampire.
Kad ej riječ o psihološkoj opsjednutosti krvlju i žeđi za krvlju iz koje osoba izvlači neku vrst erotskog zadovoljstva, govorimo o bolesti zvanoj hermatomanija. Bolest je dokazana i postoji u nekoliko različitih oblika. Također se naziva i hermatodipsija. Prema istraživanjima Carol Page, autorice knjige ˝Blood Lust˝iz 1991. koja je proučavala moderne vampire, čini se da postoji puno posve normalnih ljudi koji imaju tu neugasivu žeđ za krvlju i ne mogu je se osloboditi. Takve osobe često znaju proputovati svijetom za sebi sličnima, krvopijcima, da bi dokazali vlastitu normalnost i da osjećaj da su ˝čudovišta˝ne bi potpuno spalio njihove umove. Samo u SAD-u pedeset je tisuća osoba koje sebe nazivaju ˝vampirima˝. Dr. Jeanne Yungson intervjuirala je te vampire. Psiholog Ernest Jones proučavao je snove i noćne more utvrdivši kako je krv, u ljudskoj podsvijesti, jedna od najcjenjenijih životnih tekućina, zajedno sa slinom i spermom. Stoga je posve logično što su ljudi opsjednuti krvlju i što je legenda o vampirima tako raširena da en postoji ni jedna zemlja koja nema ovaj ili onaj oblik ove vrste krvožednog čudovišta, pošto je krv poistovjećena sa životom, a gubitak krvi sa smrću ili pak primanjem života.
Međutim, najbolje ˝logično˝objašnjenje vampirizma naći ćemo u bolesti zvanoj porfirija. Pod imenom porfirija objedinjeno je nekoliko oblika bolesti – metabolički poremećaj zbog nedostatka enzima potrebnih za sintezu hemoglobina (funkcija hemoglobinskih proteina je prenošenje kisika za vrijeme disanja). Porfiriju također nepravilno zovu vampirskom bolesti, vrlo je rijetka, a oboljeli od nje mogu patiti od brojnih poremećaja poput: velike osjetljivosti na svjetlo, nedostatka pigmenta, kemijske neuravnoteženosti, dlakavosti, averzije prema češnjaku. Najčešći oblici bolesti su: porphyria (AIP), conigenal crythropoietic porphyria (CEP), erythropoietic protoporphyria (EPP), porphyria cutania tarda (PCT) i variegate porphyria. Riječ je nastala iz grče riječi za ˝purpurno˝ zbog crveno obojanoga urina oboljele osobe koja nakon stajanja na svjetlosti poprima duboko crvenu boju. Oboljeli od ove bolesti su vrlo blijedi, poneki čak imaju i očnjake. Dr. David Dolphin s University of British Columbia 1985. je izložio teoriju da su oboljeli od ove bolesti uzrok širenja priča o vampirima u srednjem viejku, zbog fizičkih karakteristika i zbog toga što su oboljeli bili prinuđeni piti krv kako bi nadoknadili nedostatak hemoglobina u organizmu. Početkom 18. st. ˝vamiprizam˝je bio posebno popularan, činilo se kao da je riječ o nekoj vrsti epidemije. Moguće je da ej doista došlo do eksplozije oblika porfirije, kojeg je uzrokovala neka vrsta mutacije hemoglobina.

BIG
BLOODY
KISSSSSSSSSSSSSSS
FROM
~~imaginary~~

16.01.2007. | 16:00 | 3 Komentara | Printaj | * |

... za početak... (po drugi put)

nemam vam puno toga napisati...
ovo je moj drugi blog, prvi san izbrisala zbog određenih razloga...
jedan od razloga je bija taj šta je previše osoba koje me poznaju (a među njima i neke osobe s kojima se ne slažen baš najbolje) znalo za prošli blog pa zbog toga nisan mogla pisati svoje misli bez ustručavanja... odlučih ne ponoviti grešku...
... i to je to...
sad vas neću ničim gnjaviti jer stvarno neman inspiracije o čemu bi pisala pa evo jedna meni vrlo draga pisma...

BROKEN (SONATA ARCTICA)

I was raised from a broken seed, I grew up to be and unwanted weed.
Ever faster the time exceeds me, little harder again to remember...you.

Held a torch for you, when lightning stroke me, once again, hope I died for the last time.
Only one I have a thing greater than you, little light on the sky every night.

Morning dew on the field, where I met you.
I was frozen a year, couldn't get through.
Got a sign, not a scar, on my shoulder, I am not quite the man you take me for...
Fell in love with the weakness within me.
Tried to force me the Ring and own me.
Guess you found what you'd think would oblige me, little version of me to consume you...
I'd give my everything to you, follow you thru the garden of oblivion.
If only I could tell you everything, the little things you'll never dare to ask me...

Do you really know me? I might be a God.
Show me that you care and have a cry.
How do you see me?... as the one?
Can you see my blood when I'm bleeding.
How can you love this exile, and how could I desire you.
When my pain is my pain and your is too...

On this deadwinter's night. Darkness becomes this child.
Bless this night with a tear. For I have none I fear...

Seven lifes of a man, passed before me.
Seven graves, one for every love I've had.
Only once I have broken my so called heart.
Only one made me see why they cry.

Will I learn how to be one of you someday?
Will I still feel the eyes that behold me.
Will I hear what you think, when you see me?
Will it tear me apart if you feel for me...

I 'd give my everything to you, follow you thru the garden of oblivion.
If only I could tell you everything, the little things you'll never dare to ask me...

Do you really know me? I might be a God.
Show me that you care and have a cry.
How do you see me?... as the one?
Can you see my blood when I'm bleeding.
How can you love this exile, and how could I desire you.
When my pain is my pain and your is too...

On this deadwinter's night. Darkness becomes this child.
Bless this night with a tear. For I have none I fear...

Little broken , always been, a part of you belongs to me.
You were never mine to love, but this all has made it easy for me...

Burning feathers, not an angel, Heaven's closed , Hell's sold out.
So I walk on the earth, behind the curtains, hidden from everyone,
until I find a new life to ruin again

On this deadwinter's night. Darkness becomes this child.
Bless this night with a tear. For I have none I fear...

On this deadwinter's night. Darkness becomes this child.
Bless this night with a tear. For I have none I fear.