dream hero
01.05.2017., ponedjeljak
:S
|
Al drago mi je da smo jači od pizdarija Nikad ljepse riječi nisam čuo: "Vrati mi se bez brkova " |
29.04.2017., subota
Mora biti jedan o njoj, o nama...
|
Nije se dogodilo preko noći... Kao i sve lijepo, bitno i dobro što se ne događa... Zajedno smo sagradili i još uvijek gradimo naš mali svijet... Njezin osmijeh svaki, svakim danom sve mi više znači i sve sam ovisniji... On mi je inspiracija i motiv. Makar je sve zapravo krenilo puno ranije... Prosloga ljeta opet sam ju vidio. Nemogu vjerovati da se tako vividno mogu sjećati toga trenutka ( koji je, na moju sreću, trajao bas dugo) kada je izasla na terasu obasjanu onim jarkim predvečernjim suncem u onim namjerno izderanim trapericama koje joj tako dobro stoje. Smiješila se. Oči su joj se caklile. Mirišala je čarobno. ( Tada još nisam znao da cu saznati koji su to parfemi) Kao pričao sam s njenim bratom... Ali samo kao... U glavi taj razgovor ne postoji. Taj razgovor je bio samo izgovor da ih zadržim jos koji trenutak. Da ju jos makar malo mogu gledati. Nisam znao što reći i kako se ponašati. Priča je bila završena kada se osjetilo da nisam tu... Krenuli su svojim putem ali uspio sam iskoristiti svaki centimetar tog prostora da ju pogledom ispratim... Bilo je moćno... Kratko ali moćno...Promatrao sam samo nju i njezin svaki pokret, o ničem drugom nisam mogao razmišljati. Sva moja pažnja je otišla prema njoj. ... I od tada, moram priznati, ni ne razmisljam o ničemu drugom... Nekad bih volio da sam Đole pa da su mi riječi igračke i da mi se cakle kao oni staklići kaleidoskopa, da mogu reči sto mislim o njoj, o nama. Ali iskopam poneku riječ koja opisuje stanje. Između puno bitnih stvari spomeniti cu poštovanje... Uzajamno poštovanje... Bez toga bi ovo sve bilo besmisleno. Nikada ju nisam zelio povrijediti, napasti njezin ego ili njeno mišljenje o nečemu... Ima taj stav ... Ispravan stav... Zna kad su ljudi u krivu i to smeta moju malenu... Zeljna je pravde... Postovanje je tu... Ima li zapravo icega bitnijeg id toga? Pa nema bitnijeg... Ali ima jednako vaznog... Trud da održimo NAS. U svakoj svojoj odluci trazim i zelim njeno mišljenje... A isto tako i ona... Uzajamno podrzavanje da rastemo i budemo jaci ponaosob... Time podrzavamo nas. Nismo tu da jedno drugome bude teret koje mora nositi preko najtezeg uspona... Bas suprotno... Da ga podijelimo i zajedno sve pregulimo I zato sam konj |
07.09.2008., nedjelja
Napredak
|
Gdje su ti ljudi? Gdje su ti ljudi što osjećaju , misle , znaju? Svi su prazni i bezosjećajni... kao da vječno žive u istome trenutku. Zar nisu zabrinuti . Zar sva ta srca kucaju uludo... zar sva ta pluća dišu polovično... Vrijeme je sve gušće ... nitko nema vremena za ništa ... a opet puno toga rade , kako je to moguće? ali je ... i upravo ovog trenutka dok ja pišem... i ovog trenutka dok ti čitaš . Olupine ljudi brzim koracima kreću se ulicom... samo dolaze prolaze i odlaze ... hodaju svojim starim dobro poznatim rutama... svi su izgubili želju za istraživanjem , bitno im je samo poznato . kakva sudbina. ali eto dokaza da si čovjek sam kroji sudbinu ... ako bi se otrgnuo iz okova rutine i vremena te dao si malo oduška tek tada bi postao čovjek i tada bi imao ono što bi želio ... a to je sloboda. I tada bi taj njegov zakržljali mozak, koji je gotovo automatiziran, počeo živjeti . I nebi se žalio i nebi žalio ni za čim. Spoznao bi da posjeduje toliku moć da može promijeniti svijet ... naravno ako bi htio ... a možda mu i paše šetanje kroz beskrajne hrpe nezainteresiranih i zatupljenih ljudi. Kakav je to osjećaj! Napredak Ojača šum dubinu moga bića, ko da mu obala poraste šira. A bit svih stvari sve me dublje dira i sve su slike prisnija otkrića. Sve bezimeno nešto blisko priča: misli su moje poput ribe lake iz hrasta lete nebu pod oblake, kad dan se skonča, tone u ribnjake -ko ribe gazeć- moje osjećaje. Rainer Maria Rilke |
