|
|
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Some songs and dreamers lost thoughts...
~Blog stvoren za objavljivanje pjesama i možda pokoje priče.
Čista poterba za pisanjem...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Evo nastavak na poslijednje poglavlje objavljeno prije nešto više od mjesec dana. Nadam se da će vam se svidjeti,krenila sam malo komplicirat priću i pala mi je odlična ideja na pamet,pa tko želi saznat koja nek čita i dalje ;)...Pozdrav svima!!!
Vaša ~Poet~
Poglavlje 2. : Povratak tmine.
Crni svod,beskrajan svod,bljeskao je iznad tmine koja je obuzela zemlju. Svako malo munja bi proparala tamno nebo i obasjala horor na zemlji. Stabla su uvenula,pocrnila su,tužno se nadvinula iznad crvene rijeke koja je nemilosrdno tekla iz leševa koji su ležali raštrkani po hladom zemljanom tlu. Lica i dalje u šoku, i dalje u tom neopisivom strahu. Nigdje ni žive duše,zrak je bio tako zagušljiv,smrdljiv. Sve je tiho,mirno…sasvim mrtvo. Iz daljine dopirao je gnjevan zvuk poput zbora koji pjeva requiem,zadnju pjesmu za preminule,melodija tame koja se te večeri nadvila nad ljudski rod više nego ikad. Bljesak svake munje ocrtavao je oštre rubove ogromne,veličanstvene katedrale. Manje više gotičke arhitekture,ukrašene raznobojnim vitrajima,visokim tornjevima na kojima su sjedili ugodno smješteni grifoni. Ljutita,ozbiljna izgleda sa svojim velikim krilima i zubima. Katedrala sagrađena od sivog,starog kamena koji već lagano crni od zuba vremena koji ga je već poprilićno uhvatio,stajala je tako veličanstveno nad izmrcvarenim leševima,kao kakav veliki nadgrobni spomenik. Tako mračna i zastrašujuća dok u njenom podnožju zemlju natapa rijeka krvi. Najviši toranj katedrale izgledao je kao da je sezao do samog razbješnjenog svoda. Na vrhu je bilo postolje za kameni križ koji je izgleda netko silovito razbio i sad se nalazi na zemlji,napuknut,tonuvši u tamno crvenu krv. Kraj jednog od grifona malo ispod postolja za križ sjedila je crna spodoba. Smrknuto gledajući na zemlju ispod sebe,zamahnula je rukom i makla sa strane veliki crni plašt koji je stravično zalepršao nošen silnim vjetrom i stvorio na čas prodoran zvuk poput grmljavine. U potpunoj tami na tornju,sjedio je gledajući svijet na koji je ponovo „uskrsnuo“,oči su mu zasjale na čas. Još neviđenom crvenom bojom,kao odraz samog pakla,same tame i boli. Sjedio je tako pobjedonosno,ponosno,zadivljen sam svojom moću,ali nešto drugo je poticalo na takav horor,nešto duboko usađeno u njega,gnjevno,bijesno…žudnja za osvetom. Bljesnula je munja,otkrila je lice ubojice,lice zvijeri i palog čovjeka. To bijelo lice, izraženih aristokratskih crta,te gnjevne tamno zelene oči koje prodiru kroz dušu,ubijaju zdrav razum,lede žile strahom, a tako zavodljivo promatraju svaki korak svoje žrtve. Iz usta koje su se lagano svinule u nekakav mračan smiješak,kapala je krv,mali trag protezao se od desnog kuta pa do brade. Ponovo je sijevnulo,čovjek se nije ni makao,samo je zatvorio oči kao da pomno sluša glazbu,onu melodiju tame i uživa u svakom djeliću toga. Lagano se smrknuo,sjena mu se nadvila nad lice. Izgledao je kao da proživljava još jedan život u sebi.Naglo je otvorio oči koje su na dio sekunde bljesnule onom crvenom bojom,nasmijao se lagano razjapivši usta i otkrivši svoje dugačke očnjake pri vrhu malo zaprljane krvlju koja je zakrivala njihovu smrtonosnu oštrinu.
„Aaaaah!“uzdahnuo je lagodno te se elegantno i naglo dignuo na noge i ponovo prebacio plašt na jednu stranu pa se opet stvorio onaj zvuk.
„Scarlet.“dubokim,mirnim tonom kao da je pun zadovoljstva skotrljao tu riječ van usta i zlobno se nasmiješio. Gledao je u daljinu kao da pokušava vidjet nekoga.
„Krv tako gorko-slatkog okusa. Čistoća koju ne mogu zaboraviti.“nasmijao se poput šapta.
„S vremenom ću te naći,jer znam tko si i sjećam te se…“zaustavio se tu napravio duboki uzdah i ponovo izustio,“Scarlet.“ Tonom čudnim za nekoga poput njega. Nije se obazirao na oluju koja je bjesnila oko njega,samo je skočio sa tornja i nestao u tmini ostavljajući za sobom trag same smrti.
* * *
Nešto dalje,na drugom kraju zemlje kroz gustu šumu pomahnitalo trčala je skupina ljudi bježeći kao da pokušavaju spasiti živu glavu. Uspuhano su utrčali u obližnje selo i digli uzbunu. Popalila su se svijetla,ljudi su izašli van kuća prepadnuti. Na glavni trg dotrčala je skupina muškaraca sa puškama i jedan od njih se popeo na uzvišeni dio trga iz kojeg strši veliki metalni križ. Stao je neko vrijeme i pokušavao uhvatiti dah,a kad je to uspio počeo je govorit prestravljenim tonom.
„Narode,čujte me! Dogodilo se ono za što smo se molili da se nikad ne obistini!“tu je napravio malu stanku i gledao u mnoštvo ljudi,žena,djece,muškaraca kako su ga pomno slušali,čekali da dovrši,al u očima im se nazirao toliki strah da mu je gotovo došlo zaplakat kolika mu je muka bila izjavit toliko lošu vijest.Nakašljao se tužno i nastavio,polaganim tonom,što smirenijim da se ne uznemire odmah.
„Proročanstvo o kojem duže vremena se već priča,iz Crne knjige Otkrivenja…ispostavilo se da je na našu najveću žalost i grozotu,istinito. On se vratio. Uskrsnuo je i ponovo je među nama. Ono čega su se naši preci toliko užasavali hoda našom zemljom. Tu je.“
Nastao je muk. Zrak je proždirala panika koja se širila brzinom zvuka,a onda je uslijedilo kričanje,plakanje,zgražanje koje je dopiralo sve do majušne kamene kapelice na vrhu brda iznad sela. Unutra je bespomoćno ležala ženska osoba koja je izgledala kao na samom rubu smrti. Krv joj je lijevala iz zapešća desne ruke i stvorila malu lokvicu pod njenim tijelom. Disala je teško,isprekidano. Zaprljala je lice i robu svojom krvlju. Vid joj se počeo mutit,sve što je vidjela je maglovit prikaz nacrtanog prekrasnog,sjajnog anđela kako širi svoj par velikih,bijelih krila preko stropa kapelice,tako veličanstveno,držrći ružu u ruci koju pruža prema njoj. Rastvorila je oči u nevjerici,gledala ga je kao da ga pozna,oči su joj se napunile suzama,a na njenom licu nije bilo ni traga emocije. Odjednom je postala odsutna sa svijeta. Ispred nje nalazilo se veliko,prostrano more. Sivkasto plave boje ispod plavog neba sa pokojim oblačkom kako pluta preko beskrajnog plavila. Puhao je jak vjetar,osjetila je to na svojoj koži. Mrsio joj je kosu,raspuhivao jednostavnu bijelu haljinu koja je doslovno plesala oko nje. Nešto je sjajilo iz nje,nešto je stvaralo sjajnu auru. Blještavu kao samo sunce,ali pronašla se kako promatra u daljinu,u horizont na moru. Stala je na kamenitoj obali koju su tukli valovi sa svih strana. Kapi slane morske vode zapljuskivale su lagano njeno lice koje je izgledalo zabrinuto i nije micalo pogled sa bijesnog mora. Onda je u daljini poput crne točke ugledala nešto kako se primiče obali i bori sa podivljalim elementima vode i vjetra. Izgledala je još zabrinutije,osjetila je težak kamen na srcu i isčekivanje…nekoga. Nekoga do koga joj je izgleda jako stalo. Obali se približio veliki jedrenjak čvrsto izgrađen od masivnog drva,velikih crnih jedara lagano proparanih od silnog vjetra na samim krajevima. Bord je sjekao,krotio more pred sobom i pokušavao se dovući svom silom do obale,ali more mu to jednostavno nije dopuštalo. Vračalo ga je nazad,bacalo u stranu. Lice joj se još više zabrinulo kad je vidjela jedrenjak kako se ljuljao lijevo desno i skoro se prevrnuo. Vjetar se još više razbjesnuo,a onda se ona primakla samom rubu kamena na kojem je stala i zatvorila oči smrknuvši svoje bijelo,porculansko lice. Digla je obje ruke lagano put horizonta i tu ih zaustavila kao da pridržava njime nebo i odvaja more od njega. Uzdahnula je duboko,kao da prikuplja energiju za nekakav podvig. Okrenula je dlanove put dole,put mora i lagano razmakla ruke jednu od druge. Aura oko nje odjednom je tako jarko zasjala da je obasjala svu zemlju oko sebe poput nekakve tihe eksplozije. Zvuk je nestao,more je zapljuskivalo i dalje ali se nije ništa čulo,ni dah.Nakon par trenutaka,vjetar je u potpunosti prestao,more se smirilo,sve je utihnulo. Površina mora bila je toliko mirna da je izgledala kao staklo. Vratio se zvuk. Čuo se pjev ptica i ostali zvukovi malih životinjica. Spustila je ruke dolje i lagano otvorila oči,onda je sijela na kamen i ispustila jednu malu,kristalnu suzu. Netko joj je nježno stavio ruku na rame,nije se obazirala samo je i dalje gledala put mora. „Što si učinila Scarlet? Ne smiješ ovdje,ne za njega. Zar zaboravljaš tko si,anđele zar ne znaš gdje si?“rekao je blago no zabrinjavajući muški glas. Probila je neopisiva bol koja se preko cijelog tijela protegla,utrnula joj razum. Sve se zabijelilo,a onda zacrnilo…izgubila je svijest ponovo.
