|
|
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Some songs and dreamers lost thoughts...
~Blog stvoren za objavljivanje pjesama i možda pokoje priče.
Čista poterba za pisanjem...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Guess what?! xD Vidite postala sam vrijedna osoba " " da...i napisala novo poglavlje :)...inaće meni se ne znam sviđa čak je pomalo i osobno lol...al eto čitajte i komentirajte da li želite dalje ;)...pozdravi svima vama!!!
Poglavlje 1. : Priča
Lagano danje svijetlo dopiralo je do velikog crnog koncertnog klavira koji je stajao na sred sobe u polu tami. To sivkasto svijetlo blago je otkrivalo njegove konture,njegove linije,tipke,poklopac. Sve besprijekorno uglancano. Vidio se odraz oblačnog neba na crnom poklopcu koje je izgledalo poput nekakvog tamnog ogledala, a nebo odraz zamagljene budućnosti. Za klavirom sjedila je ženska osoba. Duge tamno smeđe kose skoro pa i crne koja je padala do malo više od pola leđa,lagani valovi stvarali su se pri samom kraju. Punašnih,roskastih usana koja bi se rastegla u topao smiješak svaki put kad bi njene velike čiste,tamnije zelene oči ugledale klavir pred sobom. Svjetlucale su nekakvom radošću i srećom. Sjela je na stolicu i primakla se klaviru. Haljina tamno zelene pomalo prljave boje vukla se po podu. Nije imala naramenice,nije imala ni dekolte samo imitaciju korzeta koji je sužavao u struku,a nadalje se lagano širila i padala do poda. Na prsima je imala crne vezove ruža koje su se međusobno isprepličale. Bila je to jedna sasvim elegantna haljina,ali ne i pretjerano elegantna. Savršeno je izgledala uz crni klavir. Ispružila je lagano blijede ruke i sasvim pažljivo,nježno prešla preko tipaka gore dolje da bi se zaustavila na srednjoj oktavi,posložila prste na određene tipke,zaoblila ih i stala tako par trenutaka. Uzdahnula je i počela svirati isprva polako,lijeno. Nekakvu tužnjikavu melodiju koja se držala molske ljestvice. Svaka nota imala je svoju određenu jačinu,svoju određenu težinu,svoj dio priče koji je upotpunjavao skladbu. Davao joj značenje,priču. Tečno bez stajanja svirala je,sve brže i brže,teže i teže,jače i jače. Note su se množile,rasle,spuštale se. Pratile ritam kaplji kiše koje su udarale o krovni prozor sobe. Udarala je lijevom rukom basove,desnom rukom melodiju žestoko,ljutito. Smrkla se. Skladba je poprimila svoju najveću jačinu i težinu. Tužna,bolna,besprijekorno tečna kao podivljala rijeka. Njeni prsti klizili su po tipkama vrlo brzo i spretno dok na kraju se sve nije stišalo,usporilo kao kad nakon oluje sve stane i utiša se. Utone u nekakav muk. Tako je i glazba,polagano melankolično nestala,ugasila se. Digla se od klavira i odšetala do malog drvenog stola koji je stajao uz zid sobe. Zapalila je tri voštanice koje su uspravno stajale u srebrnom svijećnjaku na rubu stola. Rukom je gurnula lagano sa stare žučkaste,napola savijene papire ispisane notama i uzela malu knjižicu uvezanu u bordo baršun. Otvorila je,uzela nali pero i počela pisati.
Isječak iz dnevnika:
Dani teku jedan za drugim,tako brzo, a opet tako sporo. Samoća vreba na svakom kantunu. Kad pomislim što sam sve prije imala,a na što se sve to svelo obuzme me takva tuga da bi najradije okonćala sve to. S druge strane nisam takva osoba, često se sjetim riječi svog oca. „Nikad ne znaš što će ti budućnost donijeti.“ Upravo radi njega na budućnost sam gledala vrlo optimistično,iako je kako se čini ona daleko od optimističnog. Doba u kojemu sad živimo daje sve osim nade. Deset godina već traje,deset dugih godina tame i rata. Čini mi se kao jučer da su se svi oni užasi počeli događati. Mislili smo da oni postoje samo u pričama,bajkama koje straše malu djecu. Gadno smo se zavarali,doduše ne i ja. Svijet je u polutami već zadnjih osam godina,neka mjesta su čak vječno u noći,no tu nema više ljudi. Sad tu obitavaju oni,bića rođena iz mraka ili kako ih najjednotsavnije sročiti u jednu riječ…vampiri. Ovome bi se sad smijali tamo ne u dalekoj prošlosti,ali evo hodaju među nama,hrane se,ubijaju,žive ako je to prava riječ. Izašli su na vidjelo prije malo manje od dvanaest godina. Tad su pale prve i naše i njihove žrtve,nedugo nakon toga sve više i više su se pojavljivali diljem svijeta,no prvo ovdje,u Europi pa dalje u Americi,Aziji,južnoj Americi čak i Africi. Isprva je svijet bio u šoku,ljudi su bili isprepadani,bojali su se,bježali su misleći kako će im pobjeći,sakriti se,no svi smo znali da se to ne može. Pronašli su načine da se vampiri unište,nastale su posebne jedinice uvježbane za borbu protiv njih,lov. Danju su ih tražili,prije mraka ubijali,po noći se borili. S vremenom je to postala prava borba za svijetom koja je prije točno osam godina prerasla u rat. Između svega toga bilo je i pokušaja primirja,suživota koji smo mi ljudi vrlo teško prihvatili,naravno samo manjina dok su ostali bili voljni ostati u ratu i istrijebiti ih do kraja,što je gotovo nemoguće. Osam godina tame,rata,krvi. Što je sad u zadnje vrijeme najzanimljivije nama ljudima je ta crna knjiga otkrivenja. „Oslobođen ponovo da hoda među nama bit će on,vladar tame,krotitelj smrti.“ Svi pričaju o toj rečenici,strahuju poneki dok se drugi smiju kao besmislici iako svi znaju da je sve moguće,ja to znam pogotovo. Krvlju zamrljana moja povijest nikako da me ostavi na miru. Ne da mi disati,ne da mi živjeti. Noću ne spavam,nemam tek,nemam smijeh,nemam nadu,nekd živjela sam za borbu,za pravdu. Sad stojim sama,ja i jedino ono što mi je ostalo,a to je glazba.
Sama kažem,da no ne zadugo. Sama dok On ne dođe po mene. Sama sam si kriva što me mrze i jedni i drugi,što su me prognali i u tami ostavili. Borila sam se tako žestoko za našu stranu dok mi nisu jedinog prijatelja ubili,moje kolege,ljudi. Tad sam krenula sama,ostavila sam borbu za pravdu njima iako smatram da su oni svi tako jako daleko od pravde. Zaslijepljena rasa moću i krvlju mi ljudi, mi ne znamo ni blizu što je to pravda,možda malo nas,ali to je premalo. Sama sam lutala punih pet godina nakon što sam se dvije godine borila rame uz rame protiv krvopija dok me moji nisu izdali. Uspješno sam preživljavala,svijeta upoznala, sama dane brojila sve do onog događaja. Mračnog i suviše da bi u detalje opisala. Radi mene On sad hoda među nama. Nije mi bila namjera,nisam znala što me obuzelo,sve što sam htjela je postupiti ispravno. Svijet me mrzi,svijetlo me prognalo u tamu,a izgleda da me i Bog sam ako postoji odbacio…zadnju godinu provodim uz klavir,tako i želim,sama dok On ne dođe,a onda je već kasno za išta drugo da se poduzme...
Dobra vam večer, svima vama =)...evo već jedan new post. Vjerovali ili ne uhvatila sam pisat onu novu priču,ali ne znam kako će biti prihvaćena nadam se dobro pa ću vidit dalje hoću li je pisati...zavisi o kritikama lol i mojoj i prečudnoj inspiraciji u zadnje vrijeme lol...uz to evo dolje par videa dodatnih. Ja tj. moj glas lol da ne govorim i ne lažem kako se bavim glazbom i pjevanjem evo poslušajte...heh...uživajte mi,počelo je ljeto i praznici YAY!!! A sad pričica ;)...
Uvertura:
Poput tutnja iz daljine,sve bliže i bliže,polako ali sigurno nazirao se osvit novog doba. Negdje daleko iznad obzorja raspuklo nebo crvenilo se nad izmučenom zemljom. Prokletim tlom natopljenim krvlju. Zrak ispunjen bolnim krikovima i nadljudskim urlanjem prepunim bijesa,osvete i ljutnje. Nekad na ovome sada mračnome mjestu bijaše svijetla,topline. Nekad je ovdje bujao život. No ta vremena su daleko iza nas. Što žele? Što mi želimo? Tko je kriv? Zašto? Pitanja,prepuna straha i očaja. S vremenom sve se izmijenilo,sve se još i dalje mijenja,a svi mi zajedno smo krivi za to…ponekad i previše krivi.
* * *
Stopala su udarala žurnim korakom o tlo, stvarala su topot koji je vodio žustri ritam gnjeva. Bila je noć,olujna noć. Napetost je rasla u zraku. Crne sjene divljale su putem,lamatale zapaljenim bakljama i kopljima. Dernjava je ovladala tišinom koja je samo nekoliko trenutaka prije bila sveprisutna. Riječi proklinjanja padale su velikom težinom iz usta. Bijesna skupina se primicala kamenom crkvenom dvoru kojeg je svako malo osvjetljavala munja koja bi tu i tamo proparala nebo i dala malo svijetlosti u tu mračnu noć. Odvalili su drvena vrata,ušli u crkvu i zastali pred siluetom ženske osobe koja je sjedila pod velikim kamenim keltskim križem oko kojeg je bila obavijena crna vrpca. Nije se obazirala na bijesne ljude koji su se okupljali oko nje i napravili zatvoreni krug,samo je gledala u križ sa nekakvim prijezirom. Svi su zastali i zamukli. Gledali su je neko vrijeme dok nije progovorila sporo,tiho skoro nečujno u zrak,dubokim,smirenim tonom.
-Svak dobije ono što zaslužuje. Ili ponekad i više?-
Nastala je tišina dok se skupina ljudi ponovo nije počela urlati i proklinjati.
-Spalite je!- jedan se derao.
-Objesite je!-drugi je vikao
-Zakopajte je živu!-treći se nadodao.
Tako grozne riječi odzvanjale su crkvom. Tako pune nepravde,gnjeva i mržnje najviše od svega. Nasrnuli su na nju kao kakve bijesne životinje željne ubivanja,krvi,boli i patnje. Predala se sudbini potpuno kad se odjednom začuo gotovo neljudski,duboki,strašan glas od kojeg se zatresla cijela crkva. Okrenuli su se i gledali u crnu spodobu koja je uspravno i ponosno stajala u dnu crkve. U skoro pa mraku zasjale su crvene oči,kao u samog vraga. Ustuknuli su užasnuti i prepadnuti. Duboki podsmijeh od kojeg su se stresli svi proširio se dvoranom. Ona je okrenula naglo glavu prema osobi koje su se svi tako smrtno bojali. Ustala se i pomno promatrala situaciju,znala je tko je to i nije se osjećala niti malo ugodno jer se sjetila da je sama kriva zato što sad On hoda među njima.
-Zar vam nije više dosadilo toliko bojati me se? Zar se ne možete pomirit sa činjenicom da sam zarobljenik života,ne, ne možete me zaustaviti.- Uslijedio je smijeh od kojeg im se sledila krv u žilama. Iz mraka je istupio čovjek ako se može nazvati čovjekom,obučen od glave do pete u crno. Lica oštrih,pravilnih gotovo savršenih crta,aristokratski blijed,kao iz kamena isklesan i ponosan do neba. Crne lagano valovite kose,crnije od same noći,koja je padala do ispod ramena. Prodornih tamno zelenih očiju koje su te gledale ravno u dušu. Tjerale goli strah u kosti. Polaganim,sigurnim korakom elegantno se kretao put mase ljudi koji su se skamenili do straha i pažljivo gledali svaki njegov korak.
Sijevnulo je. Njegova sjena je u taj tren dobila oblik krilatog demona,oči su mu zasjale krvavo crvenom bojom. Nasmiješio se i malo otkrio svoja dva bijela očnjaka koja su oštro stršila. Gledao je u lica isprepadanih ljudi,a onda mu je pogled zastao na njoj. Rastegao je smiješak i lagano uzdahnuo kao sa nekakvim oduševljenjem. Na licu mu se očitavala nekakva mračna namjera.
-Scarlet.- rekao je mirnim,pomalo zavodljivim tonom. Naježila se kad je čula svoje ime. Gledala ga je vrlo oprezno,pokušavajući da je ne uhvati u svoj hladan pogled. Digla se na noge,makla haljinu i uputila nevini smiješak na što se on sasvim lagano nasmiješio.
-Uvijek mirna,uvijek staložena. Hmph, fasciniraš me.-govorio je kao da svi ljudi oko njih ne postoje. Ona je stala u tišini i gledala ga. Nasmiješio se opet i krenuo put nje,kako se on micao tako su se ljudi odmicali no začuđeno promatrali situaciju. Vani je sijevalo i grmilo,spremala se kiša. Došetao je do nje lagano se naklonuo,uzeo joj ruku i nježno poljubio te izustio.
-Mislim da ti dugujem zahvalu.- Stresla se od njegovog hladnog dodira,od njegovog još goreg pogleda.
-Bilo je to sasvim slučajno. Stoga mi se ne moraš zahvaljivati.-rekla je tiho. Gledao je neko vrijeme sa smiješkom. Onda se okrenuo put križa i smrknuo.
-Kako ne,ništa nije sasvim slučajno Scarlet. Jednom priznaj sama sebi,možda ti bude lakše.-zastao je i gledao u križ sa mržnjom u očima.
-Nije sve kako se čini. Nekad ne ni blizu istine.-oči su mu se zacrvenile,okrenuo se naglo i zgrabio je oko struka.
-Bit ćeš mi zahvalna za ovo,bar se nadam da hoćeš.-onesvijestila se,uhvatio je u naručje i skupa sa njom nestao u sjeni. Sve se odvilo tako brzo, u nekoliko sekunda nestali su oboje,kao da su utonuli u samu tamu,isčezli su poput magle. Ljudi su ostali u šoku,a onda su se razbiježali u čistoj panici.
-Sam joj Bog pomogao.-rekla je jedna žena trčeći van crkve.
-Ne može sad više ni on.-rekao je prestravljeno muškarac do nje koji je uhvatio za ruku i povukao da potrči brže.
Van je počela ogromna kiša pljuštati. Pravo nevrijeme,nebo je pucalo od munja. Bila je to uistinu mračna noć,On se vratio…
Samo da napomenem da su snimke napravljene jednim jako posranim mikrofonom koji je u web kameri ala...tako da to jedva sliči na nešto xD...e da i nije mi ovo operni glas lol nego onako nešto između...napravljno je iz dosade bez nekog velikog vježbanja xD...uglavnom valjda vam se svidilo Pozdrav od mene! =)
Watching:
I can feel your presence,
A glimps from the darkness,
I can feel your presence,
You're there watching.
I can feel your presence,
A glimps from the darkness,
I can feel your presence,
You're there watching.
Cold breeze rushing down my spine,
Your whispers tearing me inside,
I can feel your haunting presence,
I can't see, but I hear you breathing.
(Behind me silently screaming…)
A prisinor of your own desires,
Draged into deepts of you darkness,
Won't you ever leave me alone?
Will you ever be gone?
I can feel your presence,
A glimps from the darkness,
I can feel your presence,
You're there watching.
Waiting,lurking in the shadow,
Wherever I go you follow,
Carving,lusting for my life,
Won't you ever be tired of this friction?
Whispers don't they scream lauder,
Look away from those eyes that murder,
You think I'm not strong enough,
I weakly fall into your embrace.
Embrace that kills,
Embrace that fills,
Mind with bare fear,
Nothing else to hear.
I can feel your presence,
A glimps from the darkness,
I can feel your presence,
You're there watching.
Your touche on my skin,
Cold as it has ever been,
From the dark you're calling,
In the darkness I am falling.
Take me away,
Never to return,
Into the flames that burn!
(Still watching from the dark…)
Sjedim i s gađenjem slušam ove sad i prepoznate melodije,riječi srceparajučih pjesama. Sve ono što me sjetilo na tebe,sve što me podsjeća na tebe,okreče mi se želudac na same pomisli koje sam nekad imala. I dalje mi je muka kad te se sjetim,kad se vrati ona oštra bol. Ravno,točno u sred srca,kidajući ga,ubivajući ga. Kad ne mogu saprat sa sebe tu tugu,kad ne mogu prebojat crnilo na duši,a sve to radi tebe. Tvoja bol ušla je u mene,tvoja mržnja umrtvila je moj zdrav razum. Kad bi samo znao što si napravio,kad bi samo jednu desetinu ovoga osjetio…Mrzi me sad,mrzi me uvijek,nekad nije bilo ovako,nekad je bilo drukčije,ali zar nisi sad došao do kraja? Sam si sebe zavukao u tamni kutak svog uma,ušao si u slijepu ulicu života . I što ćeš sad? Nema me,ne više ne. Izgubio si me,ljubav ta sklizla ti je kroz prste. Kome ćeš se sad obratit? Nemaš ništa,sam si kriv. Skrenuo si krivo,izgubio se i izgubio mene. Povratka skoro pa više i nema. Svoj put ja sam našla,ali tvoja neobjašnjiva mržnja me i dalje guši,ne razumijem. Tko si ti? Zašto sam sebe uništavaš? Zašto si mene bezrazložno uništio? Sjećanja ostaju,na žalost tu su…mrzim ih,prezirem se jer mi nedostaješ iz dana u dan,mrzim prazninu u sebi,mrzim sebe nekad, što me uhvati muka od tuge,a ne bi smjela,mrzim to što sam ti dopustila neke stvari,mrzim to što sam sebi sve ovo dopustila…ove rane su sad više nezarastive, ovi ožiljci su urezani duboko,duboko u dušu u srce…žao mi te,voljela sam te čak i previše,ali ostavio si me samu,ljubav takva je skoro pa nepovrativa…ljubav takva u meni je uništena,potopljena kao zadnja nada na horizontu…imao si me cijelu,na svom dlanu kao kaplju kiše,ali nikad više,nikad više…boli me jako ali idem dalje…oprosti…
Probudite me kad svane,
Kad ljudi budu bez mane,
Probudite me u zoru,
Kad preživimo ovu noćnu moru.
Zazvonite u sumrak,
Nade postoji ipak,
I ove kaplje kiše,
Govore mi nikad više.
Probudite me u noći,
Jer sreća neće doći,
Probudite me večeras,
Kad otkuca i moj zadnji čas.
Mislim da ovaj post govori sam za sebe...eto i pjesma na hr.šta ću više...
