dreamerforever
12.09.2006., utorak
............dreamer forever............
 U snu me pozvala da dođem. Morala sam. Bila su četiri sata ujutro kad sam, vođena jedva čujnim vapajem, ustala iz toplog zagrljaja svoje sobe u mrzlu siječanjsku noć. Noge su me same vodile dok sam se ozeblih ruku pitala nisam li barem mogla obući nešto toplije. Ali, nije bilo vremena za vraćanje. Ona me treba. Pješačila sam kilometrima po ispucalom istrošenom asfaltu na kojem mi je jedini suputnik bio oštar huk vjetra. Ledio je snijeg. I moj nos. Pa ipak, išla sam dalje, kao sumanuta. Znala sam da moram. Ali, dokad?! U zoru sam napokon stigla. Nepoznate staze su me dovele do Nje. Vrata. Velika, bijela. Izvana naoko normalna. Kao i sve ostalo. Naoko normalno... A ipak sasvim različito. Ulazim. Unutra još puno istih takvih bijelih vrata. Iako je tek svanulo, čini se da je ovdje sve već odavno živo. Barem onoliko koliko može biti. Ljudi se mimoilaze, mrmljajući nešto u znak pozdrava. Svi su slično odjeveni. Nabacuju lažne osmijehe, ali umorne oči ih odaju. Tuga. Zabrinutost. Nemoć da se išta promijeni. Ponekad čak i bezizražajnost. Rezigniranost. To je jedino po čemu se razlikuju. Vuku se hodnicima beskrajno nesretni, poput ranjenih životinja. Brzo i plitko dišem, strahujući da bi se očaj mogao proširiti mojim venama. Uokolo se prosula mrtvačka tišina. Samo gdjekod je narušava histerični smijeh iza nekih od vrata. Ponekad i jauk. Zaustavljam se pred Njenim vratima. Škiljim kroz prozorčić da je vidim. Soba je pusta, sva u bijelom. Osjećam joj dah. U trenu dok na prstima ulazim, još uvijek sklupčana u položaju fetusa, postaje svjesna moje prisutnosti pa otvara svoje velike kestenjaste oči. Zbog Njenog pogleda plahe srne sada znam da sam morala doći. Ustati usred noći i biti tu bilo je najmanje što sam mogla učiniti. Drhti. Moji oprezni koraci jedino su što reže ovu napetost što nas je zarobila u svoju mrežu. Napokon shvatim: ne drhti jer ju je strah. Drhti jer zna tko sam. Riječi nisu potrebne. Znala je da ću doći. Ta ona me zvala. Znam da zna tko sam. Potpuni stranci. A ipak tako bliske. Možda se nikad i ne bismo srele da me nije zazvala u snu. Sjedam na pod tik uz Nju. Neko vrijeme samo šutimo. Dok blijede dlanove bojažljivo naslanja na moje koljeno, u vrhovima prstiju osjećam svu bol koja se godinama skupljala u Njoj. "Znam", šapćem joj. Ruke su joj prozirne i tanke. Mrtvački hladne. Osjećam kako joj krv tromo struji žilama. Čak ni ona više nema snage boriti se. Ogledam se po sobi. Usamljenost izbija iz svakog kutka, iz svake pore na zidu. Pa ipak, Ona je još tu. I kao da ne želi otići ni kad bi joj dopustili. Pitam se kako sve ovo podnosi, ali onda, umjesto odgovora, skrenem pogled na Njeno mršavo tijelo. Iscijeđeno do zadnje kapi. Slomljeno od borbe. Poput starice je. A kad su me puštali k Njoj, rekli su mi da smo vršnjakinje. "Znam", kažem malo glasnije ovaj put. Položim svoju ruku na njenu, pokušavajući prenijeti barem nešto svoje topline. Još neko vrijeme sjedimo tako, a onda, kao iz daljine, začujem Njen promukli glas. Nije prehlađena, znam. Rekli su mi da je još prije dvije godine prestala govoriti. Odustala je. "Oni ne razumiju", kaže."Oni jednostavno ne razumiju. Kratko uzdahne. Ne žele razumjeti. ONI su ga ubili. Isprva sam vrištala i optuživala ih, ali nisu shvatili. Vidiš što se dogodilo. Histerično se nasmije. Kažu da izmišljam. Lakše je ne vjerovati. Sad govori sve tiše i tiše. Osjećam njene vrele suze dok se stišće u mom naručju. Zašto? Zašto nas samo nisu pustili da živimo sami kad nas već nisu mogli ni htjeli razumjeti? Ubili su ga najgorom smrću. Polagano su ga ubijali. Godinama. Znam da je patio. I znam da me ti jedina možeš razumjeti. Zato sam te i dozvala u snu." Grlim je. Ne znam što reći. "Uvijek će biti s tobom na ovaj ili onaj način", promrmljam naposlijetku. - "Ali, ja...ubili su ga, ubili su ga....Mrzim ih." - "Doći će kad se najmanje budeš nadala. Osjetit ćeš Njegovu prisutnost već nekako. Samo moraš ponovo vjerovati. Dijete u tebi ne može nitko ubiti ako mu ne dopustiš. Nitko. Nikada. Zapamti to. Samo se nemoj ponovo predati, molim te. Živjet će u tebi koliko god TI to budeš željela. Ne ONI." Ponovo zašutimo. Gledam je još neko vrijeme i vidim da ima kovrčavu smeđu kosu. Baš kao ja. Samo malo zapuštenu. Čak i oči nam imaju isti oblik. Samo što su njene nekako sjetnije. Ovu tišinu, posve drugačiju od one prijašnje, naruši odjek mojih riječi."Odlazim", kažem."Ali znaj da sam uvijek s tobom kad me zatrebaš. Samo me ponovo pozovi u snu. Uvijek ću Te čuti. Uvijek ću razumjeti. Samo im ne daj da te ponovo slome. Da ga ubiju." Dok zatvaram vrata i ogledam se po hodniku, razmišljam kako nam se duše preklapaju. Sretna sam i smirena jer znam da Ona neće još dugo biti tu. Tu joj nikad ni nije bilo mjesto. Samo što je nisu htjeli čuti. Lakše je bilo zatvoriti uši. Lakše je bilo ostaviti je, smatrati je ludom. Prije nego što izađem, gledam popis pacijenata. Rođena je 30. listopada 1983. Ona je ja. Ja sam Ona. |