dreamerforever

23.03.2006., četvrtak

Take me to the magic of the moment on a glory night, where the children of tomorrow dream away on the wind of change...





Prilaziš mi poput neznanca. Čudno kako se ljudi udalje, kako se zaboravi sva ona nježnost, izblijede sjećanja i netko tko ti je tako mnogo značio više nema onaj pogled dok si s njim. Pogled razigranog dječarca kad dobije svoj prvi teleskop, kojem se oči smiju dok pruža svoje znatiželjne ručice da ga dohvati iz tatinih ruku. Kojem od tog trenutka to malo metalno čudo postaje centar svijeta, njegovo najvrjednije blago u otkrivanju novih svemira, dotad posve nepoznatih. Milijunima svjetlosnih milja dalekih. Bajkovitih. Pa gdje je nestao taj sjaj u tvojim očima dok me gledaš? Gdje je ona znatiželja? Otkad više ne sanjaš da ćeš me spasiti jednom kad mržnje i ratovi zatruju ovaj svijet i kad svemu dođe kraj?
Ležali smo čvrsto pripijeni jedno uz drugo dok su se na satenu modrog neba, gusto raspoređene, mazile dijamantne zvijezde. Prstom si ostavljao srebrnkaste tragove po nebu, ucrtavao mapu koju smo trebali slijediti na našem putu u spas. U samoću. Ali našu samoću. Raketu si već imao spremnu- malu, taman dovoljnu za nas dvoje, od onog mog žutog kolaž-papira. Samo jedan stisak na crveni gumbić i izgubili bi se u nebeskim prostranstvima. U spokoju svemira tad bi gledali kako nestaje svo zlo. Kako nestaje i najveći uzrok svih zala- sve što je stvorila ljudska zloba, pohlepa, zavist.. Jedan veliki BUM... i sve ono što je stoljećima stvarano, čak i sve ono dobro što su naši preci tisućljećima pokušali sačuvati, nestalo bi u djeliću sekunde, pretvorilo se u prah. Sva povijest. Sva nadanja malih ljudi da će biti bolje. Sva sjećanja, požutjele fotografije iz starih albuma... Ostali bi samo mi.
- Ipak, pitala sam te, što bi tada? Zar ti ne bi nedostajao šum mora u sparnu ljetnu zoru? Cvrčci dok režeš krastavce i rajčice za obiteljski roštilj na +40C u hladu kolovoškog podneva, s mirisom soli u kosi? Naš kauč i topla stara dekica dok se vani sprema oluja, grmi i sijeva, i listopadski vjetar kovitla šareno lišće visoko u zraku?
- Ne razumiješ, govorio si. Treba sanjati. Tad je sve moguće. Znam da bi stvorili bolji svijet samo za nas. Sklopi oči. Ne čuješ li kako slavuji pjevaju dok trčimo plažama Marsa i crvena mekana zrnca pijeska propadaju pod našim bosim stopalima? Zar ne osjećaš mir svemira? Ne možeš namirisati slobodu? Ne čuješ zvukove kometa koji paraju nebo?
Tad se više ničega nisam bojala. Znala sam da ćeš biti moj princ na žutoj papirnatoj raketici, koji će me spasiti kad se svijet bude raspadao. Ali otišao si.
Ne mogu vjerovati kojom brzinom mi je sve to prostrujilo glavom. Čitava vječnost u moja dva stidljiva koraka prema tebi. Gledam te i šutim. Tišina nas je uhvatila u svoju mrežu i ne popušta.. Čekam da ti zaiskre oči kao nekad pa da otkrijem da još sanjaš. Da nisi odrastao, izgubio dječju nevinost. Da se ne zadovoljavaš prosječnim. Da još i danas ucrtavaš nove zvijezde u onu našu mapu. Da želiš svom snagom obgrliti sunce. Spavati udobno zavaljen u udubini mladog mjeseca, s onom smiješnom crvenom dugačkom noćnom kapom s medvjedićima (kao iz crtića).
- Bok, nasmiješ se. Kako si? Stoljećima se već nismo vidjeli.
I u tom trenutku te mrzim. Naravno da znam da se nismo stoljećima vidjeli. Zapravo, prošlo je 462 dana i 8 sati. Naravno da znam kad brojim dane bez tebe. I užasno mrzim to tvoje kulturno javljanje i reda radi izgovorena kao iskrena zainteresiranost za to kako sam. Dao si mi bajku i onda je odnio sa sobom. Pa kako bi bila? Zar očekuješ da ti na to uopće odgovorim? Čemu takva pitanja? To su pitanja za neznance. A ti poznaš moju dušu. Radije me pitaj da li još uvijek sanjam Wa i Tapu. Granice postoje da bismo ih prelazili. Da, još uvijek želim zaviriti iza one crte na obzoru gdje se spajaju nebo i more, otploviti u svjetove čije postojanje nitko ni ne sluti i ne usudi se sanjati da uopće postoje..
- Dobro sam...valjda, promrmljam nekako a da mi glas ne zadrhti. A ti?
- Sve pet. Ajde, žurim, ali javim ti se za kavu nekad. Sad sam baš u nekakvoj strci na poslu, ali...Bilo bi lijepo. Hm.. Blijedo se nasmiješ i još dok nestaješ iza ugla znam da se nećeš uistinu javiti.
Užas. Te otrcane fraze. Odrastao si. Ili glumiš da jesi. Nadam se ipak ovo drugo. I još uvijek čekam da me potražiš jednom kad poželiš poletjeti. Moja krila su još tu. Jednako sniježnobijela i mekana. Samo sam ih morala spremiti u svoju škrinju s blagom da ih zavidni ljudi ne bi uništili. Ne mogu oni razumjeti ono o čemu sanjam. Ali svaki dan brišem prašinu s njih i pazim da ne zahrđaju. Bilo bi šteta izgubiti dijete u sebi. Ako su ti tvoja krila i ukrali, ne brini. Možeš letjeti i bez njih. Samo treba vjerovati. Zar se ne sjećaš, ta ti si mi to govorio...? Budi Petar Pan zauvijek. Ja ću biti tvoja Zvončica. Samo nemoj izgubiti čaroliju. Molim te.





<< Arhiva >>