dreamerforever
14.03.2006., utorak
Alone...once again..
 Jutro. Sinoćnja maskara mi ne da da otvorim oči do kraja. Trepavice su mi slijepljene. Opet sam plakala cijelu noc zbog tebe. Zbog nas. Zbog svega sto je moglo biti. I sad, dok osjećam težinu crnila mog najnovijeg Lóreal Double Extension-a kako mi pritišće sljepoočnice, uzaludno pokušavam udahnuti a da ne pomislim na tebe. U mojoj duši je još previše crnila koje čeka da bude isplakano. Ovo Lórealovo crnilo je ništa prema mome. Slobodno bi im mogla ponuditi svoje na otkup. Jer, moje crnilo je puno crnije od njihovog. Moje crnilo nije neko umjetno, dobiveno kemijskim putem-moje ima okus boli i gorčine. Glumila sam da mi nije stalo, da sam te preboljela, dok se gorčina gomilala u meni. I iako su mi uvijek govorili da dobro glumim, sebi nisam mogla dugo skrivati istinu. Predobro se poznam. (Ni s tobom nisam glumila, s tobom sam bila ona prava ja. Ali, zar je to sad uopće bitno, sad kad te više nema?) Ponovo udahnem. Toliko misli između dva udaha, kao čitava vječnost. U grlu me peče oštri siječanjski zagrebački zrak. (Ležim kraj otvorenog prozora.) Ili si to ponovo ti? Ponovo me peče ona gorčina. Pomisao da nisi tu. Ova moja deka je za dvoje i ne želim je ni sa kim drugim dijeliti. Sad mi je već hladno, zaledio mi se nos i uši i ono crnilo oko očiju, na obrazima. Ali ja se ne mičem. Ionako ništa nije bitno kad nisi tu. Pokušavam ne treptati jer se ono crnilo na mojim trepavicama pomiješano sa suzama pretvorilo u ledene sige i bode me. Ležim nepomično, kao da sam u komi. Na neki način i jesam. Ne čujem zvukove oko sebe. Skroz sam se isključila, povukla u svoj mali svijet pakla. Da bar ne čujem ni svoje misli! Ali one su preglasne. Gužvaju se u mojoj glavi, previše ih je. Želim ih se osloboditi. Valjda?! Ili podsvjesno uživam u ovoj svojoj patnji? Uživam vraćajući se u one naše ružičaste dane...i plave...i žute. ( Svaki dan nam je bio obojen ljubavlju.) Uživam sjećajući se topline tvog tijela kad si se jutrom budio uz mene. Ali znam da sjećanja ne mogu vječno trajati. Mrzim taj dio kada se probudim i shvatim da se ne komešaš uz mene. Da nisi tu da me poljubiš onako slatko, dječački, još u polusnu. Opet praznina. Opet se mučim. Ali se i neprestano vraćam sjećanjima. Jer, ma koliko god me boljelo ono što dolazi nakon njih, želim te zadržati. Barem u mislima. Želim sačuvati svaki komadić našeg mozaika jer, ako mu oduzmem i samo najmanji dio, on neće više biti onakav savršen kakav je bio. A tko sam ja da uništavam nešto tako savršeno? Želim nas sačuvati zauvijek onakve kakvi smo bili, sretni,u našem malom skrovištu daleko od sve zlobe ovog svijeta. Pa makar to značilo da ću još dugo biti ovakva. Nepomična. Crna od Lóreala i gorčine. (Mislim da je moj Lóreal vodootporan.) Zaleđenih i slijepljenih trepavica. Ali tvoja. Dušom, mislima i svakim svojim udahom. |