dreamerforever

07.08.2007., utorak

Tara, moja jedina ljubav

14.01.1998.-04.08.2007.


Ovo je jedino pismo koje ti pisem..Mozda zato sta smo bile dovoljno sretne i pametne da znamo na vrijeme reci jedna drugoj koliko si znacimo..Zao mi je jedino da u zadnje vrijeme nismo mogle provoditi mnogo vremena zajedno..Znam da si me razumjela, da si znala da bih odmah bila dosla da sam mogla..pa da setamo po nasoj plazi, kupamo se zajedno..da me zagrlis kad te strah..i da zaspemo skupa na kaucu..Volim te beskrajno..i jako mi nedostajes..Uvijek si bila tu kad sam te trebala, slusala si sve moje suze i setala sa mnom i kad je kisilo..Nadam se da se i ti mene sjecas tamo gore i da ti nedostajem..I da te vise nista ne boli..Tako bih te htjela vidjeti jos jednom, zdravu..da budemo vesele i sretne..Da sam znala da ce nas zadnji susret bti posljednji u kojem cemo obe biti bezbrizne i zdrave, rekla bih ti jos puno toga..Rekla bih ti da si moja najdraza i da nikad nitko nece zauzeti tvoje mjesto u mom srcu..jer smo rasle skupa..
Zivot bez tebe i nije bas narocito zabavan, znas. Falis mi jer mi se nitko ne veseli kao ti kad se ujutro probudim, falis mi da se izlezavamo na kaucu nakon rucka, falis mi za popodnevnu setnju i kupanje u sutone dok su plaze puste..Falis mi jer si bila jedini pravi prijatelj koji mi je uvijek sve davao a nikad nista trazio zauzvrat. Ponovo sam postala ono sto sam mislila da vise nikad necu..jednostavno previse boli i lakse je glumiti da sam ok..da sam bezosjecajna i da sam te prebolila. Smijem se i glumim da sam ok jer bi se drukcije cijeli moj sustav raspao..a znas i sama da sam u zadnje vrjeme bolezljiva..Ponovo sam stavila masku..i glumim. Glumim da ne mislim na tebe i da mi beskrajno ne falis. Izlazim vani ovih dana jer jednostavno ne mogu podnijeti to sto te nema...Pred ocima mi je stalno tvoja slika dok si umirala..Drago mi je da sam bar tad uspjela biti uz tebe..Kao da si cekala da se pozdravimo prije nego odes na onaj svijet..Znam da te uzasno bolilo..i vjeruj mi, srce mi se kidalo jer nisam mogla uciniti nista da ti pomognem. Oprosti mi na tome..U tim trenucima najvise na svijetu zeljela sam biti doktor..ili barem vila s carobnim stapicem..nadala sam se da cuda postoje i da ces se jednom samo probuditi zdrava...Izlazim vani dokasno jer, cim zaklopim oci, vidim te kako umires..i kako jauces od boli..A ja jednostavno ne zelim prihvatiti da te nema. Trudim se izmoriti tako da zaspem cim legnem.. Previse me boli ova tisina bez tebe..
Volim te beskrajno, najdraza..Jedina stvar u koju sebe pokusavam uvjeriti trenutno da mi bude lakse je da ti je sad bolje..jer te ne boli. A onda opet pomislim da je sve moglo biti ok samo da smo primjetili na vrijeme..I krivim sebe, jer sam trebala biti tu mjesec dana ranije..jer bi te odvukla u doktora i dok te samo malo bolilo..i mozda bi sve bilo ok i sad bi sjedile ovdje zajedno..I vjerovatno nikad necu moci oprostiti sebi sto sam ostala tako dugo gore na poslu..Nadam se ipak da ces mi ti to oprostiti.
Ljubim te i falis mi, draga moja. Gledat cu nasa videa i slike i sjecati se zajednickih trenutaka dok se ponovo ne sretnemo u vjecnosti..Nadam se da ces me cekati tamo na ulazu, najdraza. Nikad te necu zaboraviti. Volim te. Zivjet ces u mom srcu zauvijek.





17.06.2007., nedjelja







" I dok je sve oko mene lomljivo,pusto, ružno i nestvarno,
ti sjajiš kao najljepša zvijezda
i oboma nam daješ snagu..."

G.G.



op.a. Volim te svakim svojim atomom, svakim svojim udahom..od početka najduže vlasi kose do kraja nokta malog nožnog prsta.

06.02.2007., utorak

dreams DO come true

if you just believe long enough, someone will come to save you from the deep black thoughts of your soul





For once in my life Ive got someone who needs me
Someone Ive needed so long
For once unafraid I can go where life leads me
And somehow I know Ill be strong

For once I can touch what my heart used to dream of
Long before I knew
Someone warm like you
Could make my dreams come true

For once in my life I wont let sorrow hurt me
Not like its hurt me before
For once Ive got someone I know wont desert me
And Im not alone anymore

For once I can say: this is mine you cant take it
As long as Ive got love I know I can make it
For once in my life Ive got someone who needs me






G., I love our mornings...

24.12.2006., nedjelja

najdrazi moji blogeri(ce),
od sveg srca vam zelim sretan i blagoslovljen Bozic..podijelite radost sa svojim najmilijima,smijte se,jedite i (ne previse) pijte...
poljupce vam salje vasa
dreamerforever

14.12.2006., četvrtak

one day, hopefully...(waiting for the miracle to happen)





Ona duga putovanja,
dani rasuti u snijegu,
zar je srcu sve to trebalo da shvati;
ovo mi more više znači,
ti će mi ljudi više dati.

Oni gradovi daleki još se dalji danas čine
niti zvijezde nisu bile tako sjajne.
Šume su pute svoje skrile,
a dvorci čuvali su tajne i od nas.

Vraćam se tu,
da ti kažem- ovo sunce nek' mi sja
Vraćam se tu,
to su luke iz mog snaVraćam se tu,
na toj zemlji gradim dom
Vraćam se tu,
sve ću dijeliti sa njom.

Dok smo tražili svoj dio,
dio sreće, dio snova,
dok smo slijedili te ljubavi iz bajke
zvalo me more svake noći
i blage oči moje majke.

Možda pošli bismo dalje
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas čuvali ti lanci
za toplu obalu djetinjstva
bili smo vezani k'o čamci
život sav.




12.09.2006., utorak

............dreamer forever............





U snu me pozvala da dođem. Morala sam.

Bila su četiri sata ujutro kad sam, vođena jedva čujnim vapajem, ustala iz toplog zagrljaja svoje sobe u mrzlu siječanjsku noć. Noge su me same vodile dok sam se ozeblih ruku pitala nisam li barem mogla obući nešto toplije. Ali, nije bilo vremena za vraćanje. Ona me treba. Pješačila sam kilometrima po ispucalom istrošenom asfaltu na kojem mi je jedini suputnik bio oštar huk vjetra. Ledio je snijeg. I moj nos. Pa ipak, išla sam dalje, kao sumanuta. Znala sam da moram. Ali, dokad?!
U zoru sam napokon stigla. Nepoznate staze su me dovele do Nje.
Vrata. Velika, bijela. Izvana naoko normalna. Kao i sve ostalo. Naoko normalno... A ipak sasvim različito. Ulazim. Unutra još puno istih takvih bijelih vrata. Iako je tek svanulo, čini se da je ovdje sve već odavno živo. Barem onoliko koliko može biti. Ljudi se mimoilaze, mrmljajući nešto u znak pozdrava. Svi su slično odjeveni. Nabacuju lažne osmijehe, ali umorne oči ih odaju. Tuga. Zabrinutost. Nemoć da se išta promijeni. Ponekad čak i bezizražajnost. Rezigniranost. To je jedino po čemu se razlikuju. Vuku se hodnicima beskrajno nesretni, poput ranjenih životinja. Brzo i plitko dišem, strahujući da bi se očaj mogao proširiti mojim venama. Uokolo se prosula mrtvačka tišina. Samo gdjekod je narušava histerični smijeh iza nekih od vrata. Ponekad i jauk.
Zaustavljam se pred Njenim vratima. Škiljim kroz prozorčić da je vidim. Soba je pusta, sva u bijelom. Osjećam joj dah. U trenu dok na prstima ulazim, još uvijek sklupčana u položaju fetusa, postaje svjesna moje prisutnosti pa otvara svoje velike kestenjaste oči. Zbog Njenog pogleda plahe srne sada znam da sam morala doći. Ustati usred noći i biti tu bilo je najmanje što sam mogla učiniti. Drhti. Moji oprezni koraci jedino su što reže ovu napetost što nas je zarobila u svoju mrežu.
Napokon shvatim: ne drhti jer ju je strah. Drhti jer zna tko sam. Riječi nisu potrebne. Znala je da ću doći. Ta ona me zvala. Znam da zna tko sam.
Potpuni stranci. A ipak tako bliske. Možda se nikad i ne bismo srele da me nije zazvala u snu.
Sjedam na pod tik uz Nju. Neko vrijeme samo šutimo. Dok blijede dlanove bojažljivo naslanja na moje koljeno, u vrhovima prstiju osjećam svu bol koja se godinama skupljala u Njoj.
"Znam", šapćem joj.
Ruke su joj prozirne i tanke. Mrtvački hladne. Osjećam kako joj krv tromo struji žilama. Čak ni ona više nema snage boriti se.
Ogledam se po sobi. Usamljenost izbija iz svakog kutka, iz svake pore na zidu. Pa ipak, Ona je još tu. I kao da ne želi otići ni kad bi joj dopustili. Pitam se kako sve ovo podnosi, ali onda, umjesto odgovora, skrenem pogled na Njeno mršavo tijelo. Iscijeđeno do zadnje kapi. Slomljeno od borbe. Poput starice je. A kad su me puštali k Njoj, rekli su mi da smo vršnjakinje.
"Znam", kažem malo glasnije ovaj put.
Položim svoju ruku na njenu, pokušavajući prenijeti barem nešto svoje topline. Još neko vrijeme sjedimo tako, a onda, kao iz daljine, začujem Njen promukli glas. Nije prehlađena, znam. Rekli su mi da je još prije dvije godine prestala govoriti. Odustala je.
"Oni ne razumiju", kaže."Oni jednostavno ne razumiju. Kratko uzdahne. Ne žele razumjeti. ONI su ga ubili. Isprva sam vrištala i optuživala ih, ali nisu shvatili. Vidiš što se dogodilo. Histerično se nasmije. Kažu da izmišljam. Lakše je ne vjerovati. Sad govori sve tiše i tiše. Osjećam njene vrele suze dok se stišće u mom naručju. Zašto? Zašto nas samo nisu pustili da živimo sami kad nas već nisu mogli ni htjeli razumjeti? Ubili su ga najgorom smrću. Polagano su ga ubijali. Godinama. Znam da je patio. I znam da me ti jedina možeš razumjeti. Zato sam te i dozvala u snu."
Grlim je. Ne znam što reći. "Uvijek će biti s tobom na ovaj ili onaj način", promrmljam naposlijetku.
- "Ali, ja...ubili su ga, ubili su ga....Mrzim ih."
- "Doći će kad se najmanje budeš nadala. Osjetit ćeš Njegovu prisutnost već nekako. Samo moraš ponovo vjerovati. Dijete u tebi ne može nitko ubiti ako mu ne dopustiš. Nitko. Nikada. Zapamti to. Samo se nemoj ponovo predati, molim te. Živjet će u tebi koliko god TI to budeš željela. Ne ONI."
Ponovo zašutimo. Gledam je još neko vrijeme i vidim da ima kovrčavu smeđu kosu. Baš kao ja. Samo malo zapuštenu. Čak i oči nam imaju isti oblik. Samo što su njene nekako sjetnije.
Ovu tišinu, posve drugačiju od one prijašnje, naruši odjek mojih riječi."Odlazim", kažem."Ali znaj da sam uvijek s tobom kad me zatrebaš. Samo me ponovo pozovi u snu. Uvijek ću Te čuti. Uvijek ću razumjeti. Samo im ne daj da te ponovo slome. Da ga ubiju."
Dok zatvaram vrata i ogledam se po hodniku, razmišljam kako nam se duše preklapaju. Sretna sam i smirena jer znam da Ona neće još dugo biti tu. Tu joj nikad ni nije bilo mjesto. Samo što je nisu htjeli čuti. Lakše je bilo zatvoriti uši. Lakše je bilo ostaviti je, smatrati je ludom.
Prije nego što izađem, gledam popis pacijenata. Rođena je 30. listopada 1983.

Ona je ja. Ja sam Ona.

20.08.2006., nedjelja

Volio bih da te ne volim, ako odeš da te prebolim...




Htjela bih...da barem se nismo sreli
u suton onog rujanskog dana.
Htjela bih...da barem nemaš najdivniji osmijeh
zbog kojeg te želim samo ljubiti i ljubiti.
Htjela bih...da barem nemaš najplavije oči
od čijeg pogleda se osjećam zaštićenom i sigurnom.
Htjela bih...da barem ne zadrhtim
kad od tvojih riječi zatitraju i najskrivenije strune moje duše.
Htjela bih...da barem nema one iskre što tinja među nama.
Htjela bih...da barem ne želim te zauvijek kraj sebe.
Htjela bih...da barem te mogu zaboraviti.
Htjela bih...da barem nas ne dijele svjetovi.
Htjela bih...da barem ne mislim da bi bili savršeni skupa.
Htjela bih...da barem ne misliš da bi bili savršeni skupa.
Htjela bih...da barem smo rođeni u neko drugo vrijeme.

Ali htijenja su jedno..
a stvarnost okrutna.

Odjedri.
Otplovi s maestralom.
Ne mogu čekati da nam se svemiri poklope.
Jer, strah me da nikad i neće.
Zvijezde nam nisu naklonjene, najdraži.

Ali ipak...
Sjeti me se jednom.
U jesen života.
Kad se budeš sjećao prave ljubavi






....
p.s.:...."dijele nas daljine
one su u nama"...

14.07.2006., petak

nobody wants to be lonely...but still there are too many of us who are..






I've been alone with you inside my mind
and in my dreams I've touched your lips a thosand times

I sometimes see you pass outside my door
hello, is it me you're looking for
'cause I wonder where you are
and I wonder what you do
are you somewhere feeling lonely
or is someone loving you
tell me how to win your heart
for I haven't got a clue
but let me start by saying-I love you.

I long to see the sunlight in your hair
and tell you time and time again
how much I care
sometimes I feel my heart will overflow

Hello, I've just got to let you know
'Cause I wonder where you are
and I wonder what you do
are you somewhere feeling lonely
or is someone loving you
tell me how to win your heart
for I haven't got a clue
but let me start by saying
i love you



ovo su samo dijelovi pjesme...po mom sjecanju...vec je jako dugo nisam cula...al predivna je..

17.06.2006., subota

Part II.


Ne,
Mostić je bio prekrhak
Ne,
Stopala su mi predaleko uronila u snove.
Znala sam da je presavršeno da bi trajalo.
Ne,
Ne držiš mi više ruku. Ne znam kamo da idem bez tebe.
Pitam se je li išta moglo zaustaviti miris daljina u tvojoj kosi?
Ne,
Nisam te prestala voljeti.
Nažalost. Jer, bilo bi mi lakše mrziti te zbog onog što si učinio.
Ali ja te ipak volim – svakim svojim atomom.
I razmišljam, takva je i prava ljubav – ona koja sve oprašta.
Iako mi kažu da sam glupa i da preko ovog ne bi trebala prijeći.
Dobar i glup, ista je stvar, tu ništa promijenit ne mogu.. (Gibonni)
I da mogu, opet bih ti dala čitavu sebe. Bez zadrške.
Svu svoju ljubav, razumijevanje i podršku. Kao i dosad.
Jer vjerujem u tebe, Srebrni. Ponosna sam na svaki tvoj uspjeh.
Teško mi je kad je tebi teško.
A zauzvrat tražim malo poštovanja i ljubavi. Da me maziš i ljubiš onako kako samo ti znaš.
Previše te je u mojim snovima. A premalo na javi.
Samo nekoliko pjesama, sjećanja na zagrljaje i poljupce.. i ona posveta na koncertu.
To ću pamtiti zauvijek. Vjeruj mi.
Nikad se dosad nisam osjećala tako posebnom.
Nikad tako željenom.
Nikad se tako nisam naježila, i oči mi zasuzile kao u tom trenutku.
Bili smo samo Ti i Ja.
A sad su Oni i Ti.
Na stotine njih.
Mene nema više na tom mjestu.
Mogu biti glasniji od mene, ali u ničijem glasu nećeš osjetiti podršku kao u mom.
Nitko neće imati moj osmijeh.
Mogu ti se i diviti, ali nikad te neće voljeti i razumjeti kao ja.
Jer, mi smo srodne duše, i sam si rekao..
Sad ti ostaje samo da žališ. Vidjet ceš brzo kakav je život bez mene. I bit ceš usamljen.
Nitko ti neće dati onoliko i onako kao ja.
A ja nikad neću biti sama. Uvijek ću imati ljubav prema tebi, i sjećanja.
To mi ne može nitko ukrasti.
Hvala ti na svemu, moj Srebrni.
Uvijek ću se osjećati posebnom kad pomislim na svaki naš trenutak proveden skupa.
Na svu onu nježnost koju si mi pružio, na tople riječi..
I voljet ću te čak i kad te Oni napuste.
Ja te nikad neću napustiti.

U mislima sam zauvijek s tobom, najdraži Srebrni.

16.05.2006., utorak

it's a beautiful day, don't let it get away...






Da,
krenut ću s tobom preko mostića, ma koliko krhak bio..
Da,
uronit ću svoja dječja stopala u pijesak i pustiti da utonem...u snove..nije me strah. znam da me držiš za ruku.
Da,
zaplivat ću s tobom morima nadanja, ma koliko nas valovi željeli progutati...
Da.
Jer te volim.

12.05.2006., petak

you are so beautiful to me...you're everything that i've hoped for, you're everything i need..






Meni nitko ukrast ne more ovu moju škatulu za sne,
meni nitko ukrast ne more tvoje golo tilo kraj mene....


..budi uvijek u mom snu...kad je zora svanula,ljubila sam anđela :))

05.05.2006., petak

.....




dismal /"dIz.m@l/ adjective
sad and without hope


Cambridge dictionary

22.04.2006., subota

What a wonderful world





I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself, what a wonderful world

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself, what a wonderful world

The colours of the rainbow, so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shakin' hands, sayin' "How do you do?"
They're really saying "I love you"

I hear babies cryin', I watch them grow
They'll learn much more than I'll ever know
And I think to myself, what a wonderful world
Yes, I think to myself, what a wonderful world



Pogledajte i vi svi moji dragi ovo naše lipo proliće kroz ružičaste naočale...

19.04.2006., srijeda

voli me....molim te





Slika 1: Lika. Bus prema doma. Travanj, a ipak hladno. Nebo je strašno, nigdje nijedne zvijezde, oblaci izgledaju prijeteće. Čak i oni pjenasti. Neki imaju i zube. I žele me pojesti. Protrnem, ali nije me strah. Zaklapam oči i mogu osjetiti tvoj topli zagrljaj. Sigurna kao nikad prije, u tvom naručju. U mislima. Sklanjaš me od nevera.
Slika 2: Doma. Sve je mirno. More spava. I vjetar spava. Najbolji prijatelj i ja u romantičnoj šetnji plažom mog djetinjstva. U mirisu soli tisuće sjećanja....tu sam se prvi put poljubila i zaljubila...tu sam se smijala...i plakala..Sjednemo ispod tamarisa i gledamo zvijezde. Nigdje ih nema toliko kao kod mene doma. Tople su. I žuće no igdje. Opet bujica sjećanja s novim naletom mirisa mog divnog mora. Jugo. I opet mislim na tebe. Zamišljam te na ovoj mojoj plaži..želim stvoriti nova sjećanja, samo naša..Želim vidjeti tvoje lice obasjano ovim mojim mjesecom...želim s tobom podijeliti ove moje zvijezde..
Slika 3: Vraćam se u Zagreb. Prvi put da mi srce nije potpuno prazno dok ostavljam sve svoje, svoj prošli život...Jer jedan dio je sad tvoj...jer znam da me čekaš..Prvi put se veselim povratku u ovaj grad namrgođenih lica...i nije me briga šta su takvi...nek rade što hoće...ja imam tebe...i cijeli svijet je moj...... Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno.



P.S. Zar mi stvarno ovo želiš uzeti?

11.04.2006., utorak







LJUBAV SE ZOVE IMENOM TVOJIM

Znaš, ponekad se pitam
je li baš moralo toliko dugo bez tebe?
Probaj zamisliti kako je teško
voziti se noću kroz pusti grad u
društvu gospođe Samoće
I zbog toga se nemoj dosađivati
kad pretjerujem s nježnostima
jer za tebe, ljubavi moja, nježnost
je jedina istina.
Na licu ti vidim da si u snovima sretna,
a ja više ni sam ne znam
ima li razloga spavati,
jer suviše je lijepo uživo vidjeti san.
Ljubav se zove imenom tvojim...

Da, ti si ta
samo meni potrebna
Tvoje lice nježno je moja istina
tvoje tijelo osjećam
i budi me tvoj dah
volim te
jer ova noć je iskrena
poput nas
samo ti
sve tajne znaš o meni
moja ljubavi
sve ono što sam ja
samo ti
jedina si sreća u mojoj istini
moja ljubavi
Nikad nisam kao tebe nikog volio
čak sam radi drugih žena sebe lagao
Vjerovao nisam nikad
da sreća postoji
tek sad vidim
što je prava snaga ljubavi
Srećo moja, hvala ti za sve



Sjećaš li se, Srebrni? :)

09.04.2006., nedjelja







Vrijeme je sazrijelo za neke sretnije postove..Udišem proljetne mirise punim plućima...Drago mi je što još imaš krila..Još uvijek su ti divna, sniježnobijela...I lete prema meni. I još uvijek imaš onaj pogled. Smiješiš se bez ikakva razloga dok me gledaš..
Hvala ti što ponovo vidim boje, moj dragi Mr.S......

23.03.2006., četvrtak

Take me to the magic of the moment on a glory night, where the children of tomorrow dream away on the wind of change...





Prilaziš mi poput neznanca. Čudno kako se ljudi udalje, kako se zaboravi sva ona nježnost, izblijede sjećanja i netko tko ti je tako mnogo značio više nema onaj pogled dok si s njim. Pogled razigranog dječarca kad dobije svoj prvi teleskop, kojem se oči smiju dok pruža svoje znatiželjne ručice da ga dohvati iz tatinih ruku. Kojem od tog trenutka to malo metalno čudo postaje centar svijeta, njegovo najvrjednije blago u otkrivanju novih svemira, dotad posve nepoznatih. Milijunima svjetlosnih milja dalekih. Bajkovitih. Pa gdje je nestao taj sjaj u tvojim očima dok me gledaš? Gdje je ona znatiželja? Otkad više ne sanjaš da ćeš me spasiti jednom kad mržnje i ratovi zatruju ovaj svijet i kad svemu dođe kraj?
Ležali smo čvrsto pripijeni jedno uz drugo dok su se na satenu modrog neba, gusto raspoređene, mazile dijamantne zvijezde. Prstom si ostavljao srebrnkaste tragove po nebu, ucrtavao mapu koju smo trebali slijediti na našem putu u spas. U samoću. Ali našu samoću. Raketu si već imao spremnu- malu, taman dovoljnu za nas dvoje, od onog mog žutog kolaž-papira. Samo jedan stisak na crveni gumbić i izgubili bi se u nebeskim prostranstvima. U spokoju svemira tad bi gledali kako nestaje svo zlo. Kako nestaje i najveći uzrok svih zala- sve što je stvorila ljudska zloba, pohlepa, zavist.. Jedan veliki BUM... i sve ono što je stoljećima stvarano, čak i sve ono dobro što su naši preci tisućljećima pokušali sačuvati, nestalo bi u djeliću sekunde, pretvorilo se u prah. Sva povijest. Sva nadanja malih ljudi da će biti bolje. Sva sjećanja, požutjele fotografije iz starih albuma... Ostali bi samo mi.
- Ipak, pitala sam te, što bi tada? Zar ti ne bi nedostajao šum mora u sparnu ljetnu zoru? Cvrčci dok režeš krastavce i rajčice za obiteljski roštilj na +40C u hladu kolovoškog podneva, s mirisom soli u kosi? Naš kauč i topla stara dekica dok se vani sprema oluja, grmi i sijeva, i listopadski vjetar kovitla šareno lišće visoko u zraku?
- Ne razumiješ, govorio si. Treba sanjati. Tad je sve moguće. Znam da bi stvorili bolji svijet samo za nas. Sklopi oči. Ne čuješ li kako slavuji pjevaju dok trčimo plažama Marsa i crvena mekana zrnca pijeska propadaju pod našim bosim stopalima? Zar ne osjećaš mir svemira? Ne možeš namirisati slobodu? Ne čuješ zvukove kometa koji paraju nebo?
Tad se više ničega nisam bojala. Znala sam da ćeš biti moj princ na žutoj papirnatoj raketici, koji će me spasiti kad se svijet bude raspadao. Ali otišao si.
Ne mogu vjerovati kojom brzinom mi je sve to prostrujilo glavom. Čitava vječnost u moja dva stidljiva koraka prema tebi. Gledam te i šutim. Tišina nas je uhvatila u svoju mrežu i ne popušta.. Čekam da ti zaiskre oči kao nekad pa da otkrijem da još sanjaš. Da nisi odrastao, izgubio dječju nevinost. Da se ne zadovoljavaš prosječnim. Da još i danas ucrtavaš nove zvijezde u onu našu mapu. Da želiš svom snagom obgrliti sunce. Spavati udobno zavaljen u udubini mladog mjeseca, s onom smiješnom crvenom dugačkom noćnom kapom s medvjedićima (kao iz crtića).
- Bok, nasmiješ se. Kako si? Stoljećima se već nismo vidjeli.
I u tom trenutku te mrzim. Naravno da znam da se nismo stoljećima vidjeli. Zapravo, prošlo je 462 dana i 8 sati. Naravno da znam kad brojim dane bez tebe. I užasno mrzim to tvoje kulturno javljanje i reda radi izgovorena kao iskrena zainteresiranost za to kako sam. Dao si mi bajku i onda je odnio sa sobom. Pa kako bi bila? Zar očekuješ da ti na to uopće odgovorim? Čemu takva pitanja? To su pitanja za neznance. A ti poznaš moju dušu. Radije me pitaj da li još uvijek sanjam Wa i Tapu. Granice postoje da bismo ih prelazili. Da, još uvijek želim zaviriti iza one crte na obzoru gdje se spajaju nebo i more, otploviti u svjetove čije postojanje nitko ni ne sluti i ne usudi se sanjati da uopće postoje..
- Dobro sam...valjda, promrmljam nekako a da mi glas ne zadrhti. A ti?
- Sve pet. Ajde, žurim, ali javim ti se za kavu nekad. Sad sam baš u nekakvoj strci na poslu, ali...Bilo bi lijepo. Hm.. Blijedo se nasmiješ i još dok nestaješ iza ugla znam da se nećeš uistinu javiti.
Užas. Te otrcane fraze. Odrastao si. Ili glumiš da jesi. Nadam se ipak ovo drugo. I još uvijek čekam da me potražiš jednom kad poželiš poletjeti. Moja krila su još tu. Jednako sniježnobijela i mekana. Samo sam ih morala spremiti u svoju škrinju s blagom da ih zavidni ljudi ne bi uništili. Ne mogu oni razumjeti ono o čemu sanjam. Ali svaki dan brišem prašinu s njih i pazim da ne zahrđaju. Bilo bi šteta izgubiti dijete u sebi. Ako su ti tvoja krila i ukrali, ne brini. Možeš letjeti i bez njih. Samo treba vjerovati. Zar se ne sjećaš, ta ti si mi to govorio...? Budi Petar Pan zauvijek. Ja ću biti tvoja Zvončica. Samo nemoj izgubiti čaroliju. Molim te.





22.03.2006., srijeda


Image Hosted by ImageShack.us


..no matter what they say
how hard they try to wake me up
and bring me back to this cruel world..

17.03.2006., petak

how many sorrows do you try to hide in this world of illusions...?



Image Hosted by ImageShack.us


Dobro jutro, najdrazi moj!
Magla.Vozim se u staroj drndavoj petici, krmeljava i naoko hladna kao i stotine drugih u ovoj gužvi zagrebačkog dana...bit će to jos jedan dan bez sunca, znam. Možda čak bude i snijega. Ipak, nadam se da neće. Jer onda neću moći ne misliti na tebe, Srebrni.
Želim da me ovaj glupi tramvaj odvede u nepoznato. Zatvaram oči i zamišljam da sam u vlakiću u luna-parku..i sve je čarobno..odvest će me kod čarobnjaka iz oza, u sjajnim crvenim cipelicama ću koračati kroz nepoznato.. To bi zaista bilo lijepo- pustiti da me noge (ili u ovom slučaju tramvaj) vode gdje žele..Daleko od svega poznatog, ma koliko to opasnosti nosilo sa sobom. Ovaj moj svijet je prepun boli i svatko normalan bi želio pobjeći iz njega. Ionako ne može biti gore od već uobičajenog ispraznog odgovora « Da, dobro sam. Sve super».
Rekla sam sama sebi, moram naučiti živit bez tebe. Teško je ne čeznuti za tvojim toplim zagrljajem i još toplijim riječima..Kako da to zaboravim kad sam se osjećala kao nikad prije, kao najposebnija osoba na svijetu, kad si me poticao da budem uvijek bolja u svemu šta radim?! Bio si vjetar što mi daje krila... u ovoj šumi betona i čelika u kojoj samo rijetki snivaju zaista:) Bila sam tvoja mala porculanska vaza koju si mazio svojim gitarističkim prstima..Krhka i napukla od onih koji su me slomili prije tebe..a ti si mi vratio stari sjaj..držao me nježno da se ne rasprsnem u tisuće krhotina...Govorili su mi da me već dugo nisu vidjeli tako sretnu. Čak ni dok sam bila u onoj svojoj petogodišnjoj vezi sa svojom prvom ljubavi. I za koju sam mislila da će zauvijek trajati. Nakon njega gurala sam sve koji su imalo pokušavali prodrijeti ispod moje maske uvijek nasmijane, vedre i sretne...A bila sam miljama daleko od toga. Samo šta je lakše bilo pretvarati se da je sve po starom nego drugima priznat da sam beskrajno nesretna..Da venem bez ljubavi kao cvijet bez vode..Kao ruža Malog Princa, imala sam svoje stakleno zvono koje me čuvalo od svijeta. Čak sam i sama sebi pokušavala glumiti da je sve savršeno, jer, da sam si priznala, raspala bi se. A to si nisam mogla priuštiti. I ovako je sve bilo dovoljno užasno..A i nije bilo nikog ko bi pokupio moje dijelove i pokušao ih zalijepiti. Raspad sustava nije dolazio u obzir. Ni pod razno..
I onda si mi se jednom nasmiješio...I još jednom. I tjednima pokušavao doprijeti do mene dok ti nisam odlučila dati sebe, ovako napuklu... («Glumio sam sreću samoćom okovan sasvim da je dobro živjeti sam, prestao vjerovati da postojiš ti, a onda došla si»..:))
A sad te više nema. Na jastuku još miriše tvoja kosa. Ne volim spavati sama. Ali morat ću naučiti. Čak sam to i obećala jednoj meni jako dragoj osobi..Već dok sam to izgovarala, nekako mi se činilo da je to borba s vjetrenjačama...A budući da je to osoba koja me, mogu slobodno reći, najbolje poznaje, nepotrebno je tumačiti nevjericu u njenom glasu na tu moju izjavu. Ponosila sam se sobom što sam to rekla...ali nisam uistinu vjerovala da ću uspjeti. Ipak, prošlo je 27 dana, a ja sam još sama...Ne vraćaš se. Svaka sekunda kao vječnost. Možda ću ipak uspjeti. Osjećam se poput ovisnika koji broji dane dok se ne izliječi...A ja još uvijek nisam ni sigurna da li se želim izliječiti..Nekad posustanem. Ne znam živjeti bez ljubavi..Možda naučim. Mozda te tako lakše zaboravim. Jedino šta sada znam je da te neću tražiti u drugima. Bit ću sama. Ali s tobom u mislima. Nema smisla tražiti kopije kad si ti jedan i jedini. Jedinstveni. Moj Srebrni.
Zaokupljam se poslom da ne mislim na tvoje poljupce. I lažem da ne mislim na tebe. Čak i onoj mojoj dragoj osobi sam jučer rekla da ne mislim na tebe. I sebe uvjeravam u to.

Šaljem ti najtoplije poljupce, čežnjo moja,
zauvijek tvoje sunašce


P.S. Sretno večeras, držim fige:)



Piskutavi zvuk tramvajskog zvona me vraća u stvarnost. Glupi vozač je upalio grijanje na maksimum i juri prema Prečkom. Okrećem se za svakim crvenim autom i tražim tvoje drago lice. I kome onda lažem da ne mislim na tebe?! Da mi ne fališ?! Dok radim nešto, još i mogu povjerovati u to. Ali čim ostanemo sami, moje misli i ja, vraćamo se tebi. Uzimam handsfree i palim radio da ne čujem svoje misli. Naša pjesma na radiju. Sve se urotilo protiv mene. Oči mi se magle. Srećom, tramvaj staje. Izlazim. Još jedan dan bez tebe.
Bolje rečeno, još nekoliko sati bez tebe. Vratila sam se doma, bacila se na kauč i pokušala isprazniti glavu. Upalila zagrebački radio. The sound of silence. Jedna od tebi najdražih. I zapitam se, je li uopće moguće ne čuti taj zaglušljivi zvuk tišine? ...tišine koja me podsjeća da nisi tu. Okrećem drugu stanicu, netko pjeva «i really love you, i really wanna show my love to you.. i need you...» Zar je stvarno nemoguće zaboraviti te? Sad me već debelo čopila melankolija, uvukla mi se pod kožu, u vene... Na rubu plača gasim radio...I ponovo osjećam ono što zvuči kao glupa otrcana fraza- ono cijepanje duše, nemir, knedlu samoće koja me guši..
Čak sam i počela čitati neki glupi roman iz Glorije (dont worry, ne čitam ja to žuto smeće, cimeričino je) kako više ne bi čula jecaje iz najdubljih i najcrnjih dubina onog što sam zapravo ja, onog kakva sam kad skinem sve maske i kad se poruše svi obrambeni zidovi..I ne mogu vjerovat, i glupi roman me podsjeća na tebe. Strašno. Kao, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna..A ovaj izgleda kao da ga je napisao netko ko je prisluskivao naše razgovore, čitao nam misli, osjećaje.. I da sam hladnija od leda, raspala bi se od svega ovog što moju samoću čini još nepodnošljivijom.
Duševni mir. Mora da je to divna stvar,ali sve mi se čini da ju još dugo neću postić..Jer, sjela sam za komp igrat glupi solitaire da se maknem od svega..i završila pišući ovaj post...i ubijajući se u nutelli, slanoj od mojih suza...I upalila sam onu stanicu di su bile naše pjesme. Kad je bal, nek je maskenbal! Nek boli do kraja.

Hemingway je rekao: «Ne zbijaj nikad sa sobom šale zato što ljubiš nekoga. To je nešto što većina ljudi nije nikada doživjela jer nije imala te sreće. Ni ti je sam prije nisi imao, ali je imaš sada. Ono što ti doživljavaš, to je najvažnija stvar što je može doživjeti ljudsko biće, bez obzira hoće li to trajati samo danas i dio sutrašnjeg dana ili sav život. Bit će uvijek ljudi kojiu će reći da to ne postoji jer to sami ne mogu doživjeti. Ali ja ti kažem da je to istina, i da je ti doživljavaš i da si sretan, pa makar sutra umro...»
Što zapravo znači da sam (bila) sretnica. Samo to još moram uvidjeti. It takes time. Dotad ću bjerovati u ono što si rekao- da smo srodne duše....I čekati da se možda vratiš. Možda i postoje happy endovi. A kako sam ja, prema Hemingwayevim riječima, sretnica, šanse za se strelovito povećavaju.
. I sjetim se natpisa sa postera u sobi: «Hug your shadow, love yourself and remember this: (...) You'll always be a fighter and a dreamer. Now more than ever you've got to look up deep within your heart and believe..»
Eh, kako je lipo živit u iluzijama ponekad.

Idem sad. Ne mogu više. Još je jedna naša pjesma uprav na radiju. Previše mi je za danas... Dosta zbrkanih misli. Kome je predugo ili prenepovezano, šta ću mu ja..nek ne čita.

14.03.2006., utorak




Evo malo duha Dore da prenesem...al daleko od štikle, Bogu fala:) i puno bliže meni..

Ne,
Ja sad još ne vjerujem
da ti nećeš biti tu kao nekad
šaptati nježne riječi volim te
I dok dani prolaze,
tužan okvir stvaraju,
ja još mislim na tebe
I što sad
kad ne mogu bez tebe naći mir
I gdje sad
kad nemam nikog sad
ko bi mogao da me utješi
Sanjam noći bez tebe,
ali još ne vjerujem
da te nema kraj mene
Ja više nisam siguran
gdje tražit ljubav
i naći mir
Tako ranjen i izgubljen
stalno negdje putujem u daljine,
tražim te
Jer ja ne mogu više
bez tebe naći mir
I kad nemam nikog sad
ko bi mogao da me utješi
I sanjam noći bez tebe
Ali još ne vjerujem
da te nema,
da te nema kraj mene

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se