četvrtak, 04.02.2010.
Mrzim se što nisam sve u glavi rašćistila..
da kao što i sam naslov kaže, tako se i osjećam. Neke stvari jednostavno ne mogu zaboraviti, neke osobe ne želim otjerati, a neke osjećaje ne znam kako osloboditi.Ovo zadnje je moj najveći problem.
Jebeni osjećaji i leptirići u trbuhu koji su sletili prekasno. I ova luda glava kojom ne mislim.
Ali nekako neda mi se razmišljati o tome. I svaki put kad krenem jednostavno to potisnem. Ili nekako razmišljanje ode u krivom smjeru. Umjesto da razmišljam kako skinuti sa sebe tu tlaku osjećaja, ja razmišljam o samim osjećajima.
I naravno onda se pojavi i gospođa nada koja moje razmiljšanje još više i više tjera u krivom smjeru.
Znam da neke stvari nemaju smisao, točnije izgubile su na smislu. I znam da neke stvari (kao na primjer moja priznanja o mojim glupim osjećajim njemu) ne bi ništa promjenile.. Ali jednostavno ne mogu prestati razmišljati o onom o čem ne bi smjela. Nešto kao zabranjeno voće. Plus ponekad znam biti mazohist -.-. Jednostavno ne znam kako reći ne..kako odjebat sve..i kako ubit leptiriće.
I sretna sam zbog sitnica i zbog nekih prolaznih stvari, ali jednostavno to nije ona sreća koja me ispunjuje, sreća uz koju neću misliti na druge stvari, osjećaje, njega. I znam da nismo bili dugo zajedno i da nije bila neka savršena veza (savršena po mojim kriterijima veze). Iako se nismo svađali ni ništa, iako je sve bilo divno, tada nije bilo leptirića. A sad ih je i previše. Puno previše!
Isto tako jedno je vrijeme poslije prekida bilo sve divno, i sad opet odjednom...počeli smo se čut ponovno i ne znam, nešto je kliknulo. Nažalost kliknulo je samo meni, dok je on nastavio za životom. I ne kažem da ja nisam, niti da ne bi mogla, al nešto me koči...I znam šta mi treba. Trebam nekog novog. A to se ne nalazi samo tako i u tom je problem.
I danas se šišam, kao ono kad prekineš se šišaš i te pizdarije. Iako smo prekinuli prije par mjeseci, al nema veze nikad nije kasno :D..
- 17:02 -
