subota, 16.01.2010.
I zato kažem danas pusti me, jer nitko ne može do mene.Nije bitno što ipak ja trebam vas sve..
eh da...opet sam fascinirana ljudima.Točnije ljudskom glupošću. Fascinaciji nikad kraja.
tema prva: prijateljstvo
Svega će bit al prijatelja neće.
Ta rečenica bi se u ne tako dalekoj budućnosti mogla pokazati točnom za mene. Nažalost. A još žalosnije je šta ja neću bit kriva tome.
Dakle imate prijatelje koje znate, s kojima ste si na bok bok, u biti poznanici. Imate prijatelje koji su nešto više od toga, s kojima izlazite ponekad i pijete i radite kaos. Imate prijatelje koji su uvijek uz vas kad ih trebate i kojima vjerujete i znate da vas ne bi iznevjerili nikad. I onda jednog dana BUM! Upravo oni,upravo ti naši superuberdobri prijatelji nas sjebu. Upravo zbog njih počinjete razmišljati da li je problem u vama (iako niste krivi što su vas sjebali) i pitate se čime ste to zaslužili i ono najčešće pitanje ZAŠTO, zašto baš ja? vam neprestano odzvanja u glavi i tjera vas na plač. Osjećaj je neopisiv. Neopisivo loš.Osjećate se najgore ikad i čekate bolje vrijeme..i onda dodje to bolje vrijeme koje čak i potraje...i onda jednog dana opet BUM! drugi superuberdobar prijatelj vas sjebe. I opet sve ispočetka. I sve se vrti u krug. A krugu nikad kraja.
tema druga: ljudi
Osobno inače ne volim ljude. U biti mrzim ih. Svi su isti, Sebični pokvareni gadovi. Svi misle samo na sebe. Ocke ne kažem da ja nisam sebična i da ne stavljam sebe ponekad ispred drugih. Ne kažem to. Nikad ni neću reć. Ali u nekim stvarima prijatelji su bitniji od nas samih, od naših potrba i nagona. Nekad jednostavno neke stvari ne radiš iz razloga što znaš da ne smiješ i da je to zabranjeno voće. I da sad će neki reći da je to najslađe i najbolje, inače bih se možda i složila s time, ali u ovom slučaju se prvenstveno radi o prijateljstvu tako da što se ne smije se ne dira!
Iako ne volim ljude imam neopisivo veliku manu da se odmah vežem uz ljude.Neki su naprosto suviše pametni pa si naprave takozvani zid i nikom nedaju blizu, eh pa nažalost nikad nisam bila toliko pametna. Moj je stav da se jednom živi i da treba riskirati, pa makar poslije bili povrijeđeni. Pa eto da sad sam povrijeđena. I eto da u jednu ruku sam očito sama kriva.
tema treća: povjerenje
Upoznate neku osobu. Dopisujete se (ipak je ovo doba interneta i to sve). Kažete jedan drugome svašta. Puno i previše. Znate svašta jedan o drugome. I ako ste kao ja počnete polagano vjerovati toj osobi i prepuštate se ugodnostima. Počinjete mu govoriti stvari o sebi koje ne znaju baš svi. Jednostavno osjećatu tu sigurnost...I sve je to divno..ali znate da on nije takav. On je jedan od onih koji gradi zid. Iako vam se povjerava baš kao i vi njemu. Znate da nikad neće biti isto i pomislite u sebi aukurac opet sranje...ali sranjima nikad kraja. Taman si postanete intimniji i počnete se družiti. I onda se javi onaj superuberdobri prijatelj (odnosno prijateljica) s početka priče, koja napravi ono šta ne smije (zabranjeno voće) i eto vas opet u suzama. Opet ista situacija.Opet gubite vjeru u ljude. Gubite prijatelje. Gubite sebe...
Eto to je moja trenutna priča ukratko. Mogla bih sad popljuvati nju, popljuvati njega...Ali jednostavno ne znam..Ovako i onako me nitko ne sluša,pa svejedno.
I za kraj Coelho naravno: "Neke su se osobe rodile da bi se sa životom suočile same.Nije to ni dobro, ni loše, to je tek život."
I samo ću još reći da bih rađe vodila život kakav vodim.Život pun riskiranja i iskrenosti uz to i izravnosti nego da imam zid oko sebe.
- 19:55 -
