Draxblog 2

ponedjeljak, 28.11.2005.

Willisov blog-buster?

Bruce Willis bi, po svemu sudeći, mogao napisati novo poglavlje u povijesti blogova. Naime, jedna od najvećih holivudskih zvijezda pokušat će svoj utjecaj u tvornici snova uložiti u ambiciozni igrani film koji bi - kao prvi takav u povijesti - kao svoj predložak trebao imati nečiji blog.

Riječ je o blogu Michaela Yona, free lance novinara koji u njemu opisuje svoje doživljaje u Iraku te prati rad američke vojne jedinice koja je operirala u Mosulu. Willis je, po svemu sudeći, u tim tekstovima pronašao materijal od koga bi se mogao napraviti akcijski film.

Willisovo oduševljenje za projekt, pak, samo po sebi ne garantira da će taj film ikada biti snimljen. Naime, Willis kao zakleti republikanac i vatreni pristaša pohoda na Irak, koji se čak javio kao dobrovoljac za američku vojsku (i bio odbijen zbog starosti), je prilično usamljen u pro-demokratskom i anti-Bushovskom Hollywoodu. S druge strane, slično se govorilo i za Mela Gibsona i njegovu Pasiju, koju su holivudski "insideri" također ispočetka dočekali s velikim neprijateljstvom.

- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2005.

"Big Brother" kao igra umjesto kruha


Sve donedavno je druga sezona hrvatskog "Big Brothera" po svojoj predvidljivosti mogla parirati holivudskim romantičnim komedijama ili završnici hrvatskog nogometnog prvenstva. No, po svemu sudeći, slaba gledanost, lavina bjesomučnih kritika na Internet forumima i pritisak sponzora natjerao je da RTL-ov producentski tim da poduzme neke drastične mjere te gledateljima i natjecateljima priredi par velikih iznenađenja.

Posljednje od njih - doduše samo kada su natjecatelji u pitanju - treba se dogoditi večeras kada "alternativac" Kristian, koji je na samom početku istaknut kao superfavorit i čiji je lik trebao privući prošlogodišnje glasače Saše Tkalčevića i Zdravka Lamota, bude dobio obavijest da napušta Kuću. Kristianu nije prvi put da je nominiran, ali je te nominacije relativno lako prebrodio - u oba dva slučaja blaženo nesvjestan da je relativno malen broj glasova dijelio njega i izbačenog natjecatelja.

Već sada su počele špekulacije o razlozima zbog kojih se nekoć turbopopularni Kristian odjednom pretvorio u jednog od najomraženijih natjecatelja, čiji odlazak iz Dubrave hrvatska javnost čeka s istim nestrpljenjem koje je krasilo rimsku publiku prilikom ulaska gladnih lavova u arenu s osuđenim kriminalcima.

Odgovor na to pitanje je prilično jednostavan i može se nazrijeti iz rezultata posljednjeg telefonskog glasanja, kada je Kristian dobio samo 8 % glasova manje od izbačene Sanje, odnosno 1 % više od Hamdije. Svo troje su dobili skoro tri puta više glasova od Matee i Dace koji su, po dotadašnjoj praksi, trebali biti izbačeni kao novorpridošli stanari. Iz ovog proizlazi da Matea i Daca u prva dva tjedna publici nisu dosadili poput starosjedilaca, pogotovo onih starosjedilaca koji sami sebe nazivaju "finalistima" i drže da se više uopće ne moraju truditi kako bi dobili nagradu ili barem ušli u finale.

Hamdija, Matko i Kristian - trojka koju je RTL istakao kao favorite prije nego što im je Ivan pokvario koncepciju te iz predviđene završne četvorke izbacio Lanu - u mnogo čemu po svojoj lijenosti, nesposobnosti i bahatosti podsjećaju na neke druge likove koje hrvatska javnost gleda na TV-ekranima ali koju svojim glasovima ne može poslati u bespuća povijesne zbiljnosti. Glasovi za izbacivanje Sanje, Kristiana, a u skoroj budućnosti i Hamdije i Matka ako se RTL smiluje i za to da priliku, služe kao odušak za nemogućnost da se riješe kojekakvih Račana, Sanadera, Mesića, Đapića i drugih "nezamjenjivih" likova koji su od eurobirokrata i s njima povezanih korporacija istaknuti kao opcija bez alternative, koje se tetoši i kojima se gleda kroz prste isto onako kao što je Big Brother znao gledati svojim ljubimcima u Dubravi.

- 15:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

MINI-RECENZIJA: Burne dvadesete (1939)

BURNE DVADESTE
(THE ROARING TWENTIES)

uloge: James Cagney, Joan Blondell, Humphrey Bogart, Jeffrey Lynn, Priscilla Lane
režija: Raoul Walsh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 1939.
izdanje: Intercomm Issa
trajanje: '

Burne dvadesete možda nisu najbolji naslov u "Warnerovoj" DVD-kolekciji klasičnih gangsterskih filmova, ali su svakako najutjecajniji. Možda najbolji primjer je sam naslov "Burne dvadesete", kojeg su s vremenom i ozbiljni povjesničari posudili kao najkraći opis jednog od najdinamičnijih, najživopisnijih, a po mnogima i najdekadentnijeg razdoblja američke, a i svjetske, povijesti. 1920-e su u SAD bile razdoblje dramatičnih promjena izazvanih činjenicom da se nova svjetska sila u prvom svjetskom ratu naglo obogatila na račun Evrope. Naglo je porastao životni standard, a s njim se pojavila moderna i urbanizirana srednja klasa, masovno proizvedeni automobili kao njen statusni simbol, slično kao i radio, zvučni film i mnogi druga čuda tehnike. Promjene su bile i na kulturnom planu, gdje je Prohibicija, umjesto da SAD vrati konzervativnim korijenima, potakla ne samo stvaranje modernog organiziranog kriminala nego i liberalni, odnosno hedonistički svjetonazor oličen u kratkim suknjama i jazz glazbi.

Temeljen na knjizi njujorškog novinara Marka Hellingera, Burne dvadesete to razdoblje nastoje ispričati kroz priču o Eddieju Bartlettu (Cagney), običnom malom čovjeku koji se iz rovova prvog svjetskog rata vraća kući u predvečerje Prohibicije te s vremenom, kao i milijuni drugih Amerikanaca, upravo u kršenju tog nepopularnog zakona počne vidjeti priliku za brzo bogaćenje. Cagneyev lik, za razliku od Državnog neprijatelja ili Anđela prljava lica, nije psihopat ili prekaljeni kriminalac, slično kao što i Burne dvadesete, za razliku od mnogih drugih klasičnih gangsterskih filmova 1930-ih nemaju toliko socijalni, koliko nostalgični prizvuk. Snimljen je na samom kraju desetljeća, kada su mnogim kino-gledateljima već počele blijediti uspomene na svijet nestao s krahom njujorške burze i kojima je prikaz bezbrižnog, raskalašnog života kojeg su mnogi od njih bili uživali izgledao fantastično poput MGM-ovih mjuzikala.

To, dakako, ne znači da Burne dvadesete nisu napravljene u skladu s pisanim i nepisanim pravilima Hollywooda 1930-ih, pa je "obični" Bartlett okružen s dva moralna arhetipa kao poslovna partnera i prijatelja - pohlepnim i beskrupuloznim Georgem Halyjem (Bogart u jednoj od svojih posljednjih uloga negativaca) i idealističkim Lloydom Hartom (Lynn) koji šverc alkoholom zamjenjuje manje profitablinim ali poštenijim poslom odvjetnika. Bartlett će se s potonjim sukobiti oko dražesne barske pjevačice Jean Sherman (Priscilal Lane) koja kao da simbolizira budućnost Amerike. S obzirom da u završnim scenama filma Hart pravi jasne aluzije na Roosevelta i njegovu "New Deal" politiku 1930-ih kao antitezu pohlepi i korupciji 1920-ih, nije teško pretpostaviti kojem će se od njih dvojice Jean prepustiti.

No, Burne dvadesete su fascinantan film čak i kada budu izvađene iz svog političkog, ekonomskih ili kulturnog konteksta. Walsh, jedan od najplodnijih i najiskusnijih režisera klasičnog Hollywooda, ne samo što je u stanju izvući maksimum iz glumačke ekipe (uključujući Cagneya, s kojim će surađivati u Bijelom usijanju) nego pokazuje i zavidnu vještinu u vođenju zapleta i priče koji su zanimljivi i nakon više od šest i pol desetljeća. Posebno valja istaći kombinaciju igranih i dokumentarnih snimaka kojima narator komentira najvažnije povijesne događaje - postupci koji će poslije postati standard u mnogim sličnim filmovima. No, najvažnije od svega jest to da su Burne dvadesete film koji ima univerzalno značenje i čije likove može prepoznati svatko onaj koji je imao nesreću da mu se obistini kineska kletva o "zanimljivim vremenima".

Dodaci na DVD-u su prilično bogati te uključuju "Warnerovu noć u kinu" iz 1939. godine. Prvi je filmski žurnal koji pokazuje američku publiku više zabavljenu Svjetskom izložbom u New Yorku nego ratom koji će iste godine izbiti u Evropi, Tex Averyjev crtić koji parodira gangsterske filmove s Edwardom G. Robinsonom, kratki komični skeč i simpatični kratki protofeminsitički mjuzikl o gradu u kome su na jedan dan vlast preuzele žene. Samim "Burnim dvadesetima" je posvećen kratki dokumentarac te uobičajeno temeljiti audio-komentar filmskog povjesničara dr. Lincolna Hursta.

OCJENA: izvrstan (++++)

- 00:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2005.

Hrvatski bloger u "Big Brother" kući

Izgleda da se Maroje Sabljić, novi stanar u hrvatskoj"Big Brother", od starosjedilaca ne razlikuje samo po intelektualnim sposobnostima pomoći kojih je završio fakultet, nego te sposobnosti uključuju pismeno izražavanje u obliku bloga. Maroje je dosada pisao ne jedan, nego dva bloga - stari i novi - oba nazvana Trag u beskraju, u kojima opisuje svoj putovanja po svijetu.

Još nisam stekao neki prvi dojam, ali se iskreno nadam da će, barem privremeno, njegova sudbina u Dubravi poslužiti kao protuargument mojim zapažanjima na temu "Pripravnika" i "Big Brothera".

- 22:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

MINI-RECENZIJA: Anđeli prljava lica (1938)

ANĐELI PRLJAVA LICA
(ANGELS WITH DIRTY FACES)

uloge: James Cagney, Pat O'Brien, Humphrey Bogart
režija: Michael Curtiz
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 1936.
izdanje: Intercomm Issa
trajanje: 97'

Povjesničari Hollywooda vole govoriti kako su gangsterski filmovi "Warner Brosa" iz 1930-ih u sebi, osim populističke zabave za Depresijom izmučene mase Amerikanaca, sadržavali i oštru socijalnu kritiku, navodeći siromaštvo kao jedini važan izvor kriminala. Jedan od prilično eksplicitnih primjera jesu i Anđeli prljava lica iz 1938. godine, četvrti i bez svake sumnje najmelodramatskiji od svih filmova u Warnerovoj DVD-kolekciji gangsterskih filmova.

Radnja započinje početkom 1920-ih kada Rocky Sullivan i Jerry O'Connelly - dva najbolja prijatelja iz sirotinjske četvrti New Yorka - zbog sitne dječačke nepodopštine postanu metom lokalnih policajaca. Jerry ima hitre noge, uspije pobjeći i petnaest godina kasnije u istom susjedstvu kao katolički svećenik (Pat O'Brien) se vrijedno brine za dobrobit svojih župljana. Rocky je manje sreće te završi u popravilištu odakle će izaći kao prekaljeni kriminalac, a kada se ponovno sretne sa starim prijateljem, već je postao iskusni gangster. Otac Connelly je ispočetka sretan zbog Rockyja, ali se ubrzo ispostavi kako je Rocky sa svojim gangsterskim načinom života postao moralnim uzorom skupini lokalnih dječaka koje je Otac Connelly pokušavao izvesti na pravi put. Rocky, pak, ima problema s pokvarenim odvjetnikom (Humphrey Bogart), koji mu je pronevjerio plijen od pljačke i čije će nastojanje da se Rockyja riješi dovesti to jednog od najdramatičnijih i emocionalno najsnažnijih završnica u povijesti filma.

Iako je režiser Michael Curtiz daleko poznatiji po Casablanci i iako je sam Cagney tumačio daleko poznatije gangstere u Državnom neprijatelju i Bijelom usijanju, ova kombinacija gotovo savršeno funkcionira u Anđelima prljava lica. Film ima dobar ritam, kristalno jasnu radnju i za 1930-e prilično realistično prikazivanje socijalnih problema. Filmu neće previše naškoditi obvezna romansa s likom koga tumači Ann Sheridan ili korištenje Dead End Kidsa - skupine koja je za Hollywood 1930-ih bila ekvivalent boy banda u svijetu današnje pop glazbe. Najvredniji dio filma svakako je završetak, koji je ne samo izuzetno efektan nego i izvor mnogih pitanja koja nisu odgovorena punih šezdeset godina.

Dodaci na DVD-u su uobičajeno bogati. "Warnerovu filmska večer" iz 1938. godine po prvi put uz uobičajene crtiće i filmske žurnale sadrži i materijal u boji - ovog puta kratki mjuzikl s radnjom smještenom u holivudski studio. Kao i obično, tu je i 15-minutni dokumentarac o filmu te vrlo dobri audio-komentar povjesničara Dane Polana.

OCJENA: vrlo dobar (+++)

- 00:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2005.

Zašto će "Pripravnik" doživjeti sudbinu "Bara"


Sinoć je Nova TV ugodno iznenadila sve gledatelje, uključujući potpisnika ovih redova, koji su prije tjedan dana bili propustili početak prve epizode druge sezone reality showa "Pripravnik". Sumnjam da je ostatak publike to primijetio, a ako i jest, emitiranje jedne te iste epizode uzastopce će samo biti još jedno u nizu gafova koji muče Novu TV i naslađuju osoblje u konkurentskom HRT-u i RTL Televiziji.

Mnogi će ovaj gaf s "Pripravnikom" shvatiti ne samo kao gaf, nego i kao početak još jednog spektakularnog fijaska Nove TV - za masne novce otkupljenu TV-seriju koja je u ostatku svijeta bila veliki hit, a na hrvatskim TV-ekranima je čeka sudbinu velikog promašaja. Da "Pripravnik" vjerojatno neće donijeti ono što je Nova TV od njega očekivala, svjedoče i vijesti da je uz seriju otkupljena i licenca za proizvodnju domaće serije, ali Nova TV je odlučila - sasvim sigurno zahvaljujući gorkom iskustvu "Bara" - da je ne napravi.

Mada će mnogi taj prilično izgledni neuspjeh voljeti tumačiti javašlukom i neprofesionalnošću koji vladaju na Novoj TV, razlozi za poteškoće "Pripravnika" na putu do hrvatske publike su daleko dublje prirode, odnosno isti bi problemi postojali čak i da je Nova TV kadrovski i financijski daleko potkovanija nego što je to dosada slučaj.

Osnovni problem "Pripravnika" je djelomično isti onaj koji je potopio "Bar" - sam koncept reality showa koji je ne samo u potpunosti stran, nego i uvredljiv za hrvatsku publiku, odnosno onaj njen mlađi i oglašivačima najomiljeniji dio.

Počnimo od samih natjecatelja među kojima su najmlađi oni u kasnim 20-im godinama, dakle teško itko s kime bi se hrvatski tinejdžeri mogli poistovjetiti. A i oni stariji će imati problema vidjeti sebe u muškarcima i ženama koji nose siva poslovna odijela. Za mnoge će još teže biti kao nekakve "cool" tipove i životne uzore prihvatiti ljude koji su svoju mladost potrošili sjedeći nad knjigom te pripremajući i polažući ispite na najprestižnijim fakultetima umjesto da su danju spavali a noću visili po birtijama i diskaćima.

A i samo natjecanje koje je temelj showa kao glavnu aktivnost ima nešto što je u potpunosti strano prosječnom mladom Hrvatu - stjecanje novca maksimalnim korištenjem vlastitih intelektualnih i fizičkih kapaciteta. Pri tome se, štoviše, taj novac mora pribaviti na račun drugih osoba i to tako da se te druge osobe tretiraju kao mušterije čije potrebe treba zadovoljiti, dakle pokazati elementarnu ljubaznost, poštovanje i toleranciju - osobine koje prosječni mladi Hrvati gledaju kao na znak krajnje slabosti, ali ne i nečeg daleko goreg. Tome treba dodati i poštovanje koje kandidati pokazuju glavnom junaku showa Donaldu Trumpu. Svaki put kada mu se ijedan od njih obrati s "gospodine Trump" show izgubi veliki dio hrvatskog gledateljstva.

A, naravno, tu je i glavna nagrada showa. Da li ona predstavlja nekakav masni novčani iznos nakon koga pobjednik može pokupiti novac, pokazati Trumpu i njegovoj kompaniji srednji prst te ostatak života provesti sunčajući se na Bahamima?

Ne. Glavna nagrada predstavlja - zamislite - posao. Znači, hrvatska publika kao nagradu za niz poniženja mora prihvatiti nešto što se u svoj svojoj suštini svodi na doživotno poniženje, odgovornost za svoje postupke, obvezu ranog ustajanja i ostale navike potpuno strane hrvatskom biću.

Nije stoga veliko čudo što je Bill Ranchich, pobjednik prve sezone, od čijeg bi hrvatskog podrijetla u svakom drugom slučaju ispisali epske romane, u hrvatskim medijima postao ekvivalent "ujaka o kome se ne govori" u dobrim obiteljima. Ranchich je time što je pobijedio u "Pripravniku" postao najgori hrvatski izdajnik u 21. stoljeću.

Zato je i "Pripravnik" osuđen na kasnonoćno emitiranje i nedostatak bilo kakvog publiciteta. Jedini reality showovi koji mogu uspjeti u Hrvatskoj su oni čiji junaci svoj put do bogatstva vide kroz ležanje na kauču odnosno kao životni uzor pružaju šovinizam, pijanstvo, tučnjavu s policijom, seksualno i svako drugo zlostavljanje slabijih od sebe, primitivizam, prezir prema svemu što je intelektualno ili duhom daleko od krležijanske balkanske krčme u kojoj je netko ugasio svjetlo.

- 18:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 11.11.2005.

RIP Moustapha Akkad (1935 - 2005)


Od posljedica terorističkog napada na hotele u Ammanu preminuo je sirijsko-američki producent i režiser Moustapha Akkad, starijoj publici poznat po povijesnim spektaklima The Message - jednom od rijetkih koji opisuje nastanak islama, u ex-YU kinima distribuiranom pod nazivom Pod zastavom Muhameda - i Pustinjski lav (gdje je Anthony Quinn glumio Omara Moukthara, legendarnog libijskog borca protiv talijanske okupacije).

Publici je ipak daleko poznatiji kao izvršni producent horor-filmova iz serije Noć vještica.

Kao jedan od rijetkih Arapa i muslimana u Hollywoodu, Akkad je desetljećima vodio donkihotsku borbu u nastojanju da iskamči financiranje raskošnog povijesnog epa o Saladinu i oslobođenju Palestine od križara.

- 10:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2005.

Evropska plamena "Katrina"


Našim vrlim hrvatskim medijima je trebalo otprilike tjedan dana da shvate da se u pariškim predgrađima događa nešto daleko ozbiljnije od materijala za jednu kratku crticu u crnoj kronici lokalnog lista. O tome koliko će im trebati da shvate pravi značaj svega onoga što se događa može se samo nagađati, ali je vjerojatnije da će riječ biti o mjesecima i godinama nego danima ili tjednima.

Ta sporost predstavlja suštu suprotnost praćenju "Katrine" tokom koje su se svi novinari, urednici i komentatori natjecali u davanju što apokaliptičnijih opisa te nesreće, nastojeći je prikazati kao sramotu koja je jednom za svagda raspršile sve iluzije o SAD kao supersili i zemlji etničke i rasne harmonije, odnosno označila početak kraja američkog imperija.

Ta razlika i ne iznenađuje, jer ako se slični kriteriji primijene i na pariške (a nakon prošle noći u Bremenu i evropske) događaje, onda se iste apokaliptične prognoze mogu primijeniti i na Evropsku Uniju - projekt kojima građane Hrvatske politički, ekonomski i kulturni establishment preko svojih državnih, paradržavnih i korporativnih medija opisuje s istim onim revolucionarno-utopijskim žarom s kojim su mladi skojevci prije drugog svjetskog rata opisivali SSSR pod mudrim vodstvom Staljina.

Plamen koji se ovih dana širi Evropom će u paramparčad razbiti iluziju o Evropskoj Uniji kao krajnjem dostignuću zapadne civilizacije, odnosno oličenju svih plemenitih i naprednih ideala o miru, ukidanju granica, međuetničkoj i međuvjerskoj toleranciji, ljudskim pravima i socijalnoj pravdi. Pogotovo će to teško pasti intelektualcima koji su nakon dolaska Busha upravo u EU pronašli zamjenu za zauvijek nestalu klintonovsku utopiju Pax Americane, odnosno u evropskoj multikulturnoj superdržavi blagostanja pronašli "humanu" alternativu za "bezdušni" američki model kapitalizma.

Ono što se događa u Evropi je samo repriza nekih događaja u bliskoj prošlosti, kada su se počele rušiti istrošene ideologije i na njima sagrađene političko-ekonomske tvorevine. Multikulturalizam i otvorenost nove ujedinjene Evrope, ako je ikada i postojala, nije u stanju nositi se s novim demografskim, kulturnim i tehnološkim procesima.

Plemenita ideja o brisanju granica i integriranju imigranata u evropske države je s vremenom postala ništa drugo do ideološki izgovor za krajnje pragmatičnu politiku dobavljanja jeftine radne snage i kratkoročnog rješavanja demografskih problema, odnosno održavanja umirovljeničkog bijelog slona na grbači sve manje sposobnog radnog stanovništva. To je samo dovelo do toga da se EU model ovih dana pokaže jednako bezdušnim kao američki, ali daleko licemjernijim. Nedostatak ravnopravnosti između sve većeg broja imigranata i sve manjeg broja domaćeg stanovništva se kompenzirao ispraznom "političkom korektnošću" i stvaranjem malih bantustana gdje su imigrantske zajednice stvorile vlastite svjetove kao suštu suprotnost zapadnim idealima demokracije, tolerancije i ljudskih prava. Tome je u prilog išao i razvitak modernih medija - postojanje satelitskih TV-kanala i Interneta je odgojio cijele generacije mladih ljudi koji ne osjećaju nikakvu pripadnost državama čiji su rođenjem formalni građani.

O tim stvarima se dugo vremena govorilo, ali je evropska politička i intelektualna elita na to reagirala zabadanjem glave u pijesak, odnosno jeftinim, ali vrlo efikasnim etiketiranjem takvih upozorenja kao fašizma, rasizma, nacionalizma i svih drugih "izama" koji predstavljaju otpatke prevladane prošlosti. Iste su se etikete dijelile i nakon što su u jednoj supertolerantnoj Nizozemskoj na ulici bili počeli ubijati filmske režisere i spaljivati crkve i džamije.

Za ovakvo odbijanje suočavanja s pravom prirodom problema postoji još jedan razlog osim pukog nastojanja da se očuva ideološka konstrukcija na sve klimavijim nogama. Priznanje da s Evropom nešto uistinu nije u redu sa sobom bi povlačilo i obvezu da se nešto po tom pitanju učini. A to se ne može očekivati, jer je Evropska Unija kroz svu svoju povijest bila vođena djelovanjem linijom manjeg otpora. Pa i ne čudi što Francuska - nuklearna sila i država koja se od svih članica EU najviše voli koristiti oružanom silom po svijetu - nije u stanju obaviti tako jednostavan i svakoj državi primaran zadatak očuvanja javnog reda i mira u vlastitom dvorištu.

To se vidi i u reakcijama na pariške događaje kada se ponavljaju uobičajene ljevičarsko-liberalne mantre o tome kako mlađarija koja pali automobile, škole, crkve i ljude u stvari izražava "legitiman protest protiv društvene izolacije", odnosno "institucionalnog rasizma i ksenofobije". Problem, dakle, nije u bandama nego u ministru unutrašnjih poslova Nicholasu Sarkozyju koji je maskirane anđelčiće na ulicama nazvao "šljamom" i time izrazio ono što o njima misli većina francuskog stanovništva.

Umjesto da se s neredima obračunaju na tradicionalni, neugodni, teški ali jedini uspravni način - zavođenjem izvanrednog stanja, a ako je potrebno, i dovođenjem vojske na ulice - francuska vlada i politički establishment se odlučila za jeftino politikanstvo. Žrtvovat će se Sarkozyjeva glava u nadi - kako stvari idu, sve jalovijoj - da će sve bolje organizirani i sve ekstremniji demonstranti to shvatiti kao pobjedu i vratiti se natrag u svoja geta. Ako se to kojim slučajem dogodi, time će se samo kupiti vrijeme do nove eksplozije nasilja, ovaj put daleko jače i bolje organizirane i s daleko radikalnijim zahtijevima - ukidanjem zabrane hidžaba u školama, uvođenjem šerijatskog prava, dozvolom genitalnog sakaćenja, dogovorenih brakova i ropstva, dakle ukratko svega onoga čime će se Francuska, a i ne samo Francuska vratiti nekoliko stoljeća unazad.

A i nije da se nešto slično nedavno u nekom drugom obliku nije dogodilo i na ovim prostorima. Možda se tvorevini koja je svojim nestankom proizvela Vukovar i Srebrenicu pridruži i tvorevina koja je Vukovar i Srebrenicu dozvolila u svom dvorištu.

- 15:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 04.11.2005.

MINI-RECENZIJA: Okamenjena šuma (1936)

OKAMENJENA ŠUMA
(THE PETRIFIED FOREST)

uloge: Leslie Howard, Bette Davis, Humphrey Bogart
režija: Archie Mayo
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 1936.
izdanje: Intercomm Issa
trajanje: 83 '

Za Okamenjenu šumu bi se na prvi pogled možda moglo reći da je zalutala u DVD-kolekciju klasičnih gangsterskih filmova. Po žanru pripada drami, a jedini gangster u filmu je sporedan lik, odnosno čak za njega se govori kako predstavlja "istinskog američkog odmetnika" za razliku od "gangstera - ljudi s čudnim imenima u velikim gradovima".

No, ako dotičnog lika tumači Humphrey Bogart - kojemu će slavu donijeti upravo tumačenje likova gangstera - stvari postaju nešto jasnije. No, dok se to dogodi proći će više od polovice filma, koji se temelji na kazališnoj predstavi Roberta Sherwooda i čiji je glavni junak Allan Squier (Howard), pseudointelektualna niškorist koja je lutajući Amerikom svratila u usamljenu zalogajnicu usred arizonske pustinje čija konobarica Gabby (Davis) sanja o odlasku u Evropu i bavljenju poezijom. Squier se, naravno, zaljubi i dolazak odmetnika Dukea Manteeja (Bogart) mu daje priliku da ljubljenoj konobarici na jedan prilično bizaran način ostvari snove.

Iako je radnja, zbog kazališnog teksta, ograničena na jedno mjesto, to se ne primijeti zbog kvalitete teksta i izvedbe. Iako je Bogart vrlo dobar, ipak je u sjeni romantika Howarda i mlađahne Davisove - njegovo vrijeme će tek doći. Mnogi drže da je Okamenjena šuma svojevrsna preteča film noir žanra, ali je to ipak više dojam stečen zbog bogartovskih asocijacija i pesimizma kojim zrači drama.

Dodaci na DVD-u su uobičajeno bogati - uz "Warnerovu filmsku večer" iz 1936. godine (žurnali, crtići, kratki mjuzikli) tu je i dokumentarac te audio-komentar Erica Laxa, autora Bogartove biografije.

OCJENA: vrlo dobar (+++)

- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se