Evropska plamena "Katrina"
Našim vrlim hrvatskim medijima je trebalo otprilike tjedan dana da shvate da se u pariškim predgrađima događa nešto daleko ozbiljnije od materijala za jednu kratku crticu u crnoj kronici lokalnog lista. O tome koliko će im trebati da shvate pravi značaj svega onoga što se događa može se samo nagađati, ali je vjerojatnije da će riječ biti o mjesecima i godinama nego danima ili tjednima.
Ta sporost predstavlja suštu suprotnost praćenju "Katrine" tokom koje su se svi novinari, urednici i komentatori natjecali u davanju što apokaliptičnijih opisa te nesreće, nastojeći je prikazati kao sramotu koja je jednom za svagda raspršile sve iluzije o SAD kao supersili i zemlji etničke i rasne harmonije, odnosno označila početak kraja američkog imperija.
Ta razlika i ne iznenađuje, jer ako se slični kriteriji primijene i na pariške (a nakon prošle noći u Bremenu i evropske) događaje, onda se iste apokaliptične prognoze mogu primijeniti i na Evropsku Uniju - projekt kojima građane Hrvatske politički, ekonomski i kulturni establishment preko svojih državnih, paradržavnih i korporativnih medija opisuje s istim onim revolucionarno-utopijskim žarom s kojim su mladi skojevci prije drugog svjetskog rata opisivali SSSR pod mudrim vodstvom Staljina.
Plamen koji se ovih dana širi Evropom će u paramparčad razbiti iluziju o Evropskoj Uniji kao krajnjem dostignuću zapadne civilizacije, odnosno oličenju svih plemenitih i naprednih ideala o miru, ukidanju granica, međuetničkoj i međuvjerskoj toleranciji, ljudskim pravima i socijalnoj pravdi. Pogotovo će to teško pasti intelektualcima koji su nakon dolaska Busha upravo u EU pronašli zamjenu za zauvijek nestalu klintonovsku utopiju Pax Americane, odnosno u evropskoj multikulturnoj superdržavi blagostanja pronašli "humanu" alternativu za "bezdušni" američki model kapitalizma.
Ono što se događa u Evropi je samo repriza nekih događaja u bliskoj prošlosti, kada su se počele rušiti istrošene ideologije i na njima sagrađene političko-ekonomske tvorevine. Multikulturalizam i otvorenost nove ujedinjene Evrope, ako je ikada i postojala, nije u stanju nositi se s novim demografskim, kulturnim i tehnološkim procesima.
Plemenita ideja o brisanju granica i integriranju imigranata u evropske države je s vremenom postala ništa drugo do ideološki izgovor za krajnje pragmatičnu politiku dobavljanja jeftine radne snage i kratkoročnog rješavanja demografskih problema, odnosno održavanja umirovljeničkog bijelog slona na grbači sve manje sposobnog radnog stanovništva. To je samo dovelo do toga da se EU model ovih dana pokaže jednako bezdušnim kao američki, ali daleko licemjernijim. Nedostatak ravnopravnosti između sve većeg broja imigranata i sve manjeg broja domaćeg stanovništva se kompenzirao ispraznom "političkom korektnošću" i stvaranjem malih bantustana gdje su imigrantske zajednice stvorile vlastite svjetove kao suštu suprotnost zapadnim idealima demokracije, tolerancije i ljudskih prava. Tome je u prilog išao i razvitak modernih medija - postojanje satelitskih TV-kanala i Interneta je odgojio cijele generacije mladih ljudi koji ne osjećaju nikakvu pripadnost državama čiji su rođenjem formalni građani.
O tim stvarima se dugo vremena govorilo, ali je evropska politička i intelektualna elita na to reagirala zabadanjem glave u pijesak, odnosno jeftinim, ali vrlo efikasnim etiketiranjem takvih upozorenja kao fašizma, rasizma, nacionalizma i svih drugih "izama" koji predstavljaju otpatke prevladane prošlosti. Iste su se etikete dijelile i nakon što su u jednoj supertolerantnoj Nizozemskoj na ulici bili počeli ubijati filmske režisere i spaljivati crkve i džamije.
Za ovakvo odbijanje suočavanja s pravom prirodom problema postoji još jedan razlog osim pukog nastojanja da se očuva ideološka konstrukcija na sve klimavijim nogama. Priznanje da s Evropom nešto uistinu nije u redu sa sobom bi povlačilo i obvezu da se nešto po tom pitanju učini. A to se ne može očekivati, jer je Evropska Unija kroz svu svoju povijest bila vođena djelovanjem linijom manjeg otpora. Pa i ne čudi što Francuska - nuklearna sila i država koja se od svih članica EU najviše voli koristiti oružanom silom po svijetu - nije u stanju obaviti tako jednostavan i svakoj državi primaran zadatak očuvanja javnog reda i mira u vlastitom dvorištu.
To se vidi i u reakcijama na pariške događaje kada se ponavljaju uobičajene ljevičarsko-liberalne mantre o tome kako mlađarija koja pali automobile, škole, crkve i ljude u stvari izražava "legitiman protest protiv društvene izolacije", odnosno "institucionalnog rasizma i ksenofobije". Problem, dakle, nije u bandama nego u ministru unutrašnjih poslova Nicholasu Sarkozyju koji je maskirane anđelčiće na ulicama nazvao "šljamom" i time izrazio ono što o njima misli većina francuskog stanovništva.
Umjesto da se s neredima obračunaju na tradicionalni, neugodni, teški ali jedini uspravni način - zavođenjem izvanrednog stanja, a ako je potrebno, i dovođenjem vojske na ulice - francuska vlada i politički establishment se odlučila za jeftino politikanstvo. Žrtvovat će se Sarkozyjeva glava u nadi - kako stvari idu, sve jalovijoj - da će sve bolje organizirani i sve ekstremniji demonstranti to shvatiti kao pobjedu i vratiti se natrag u svoja geta. Ako se to kojim slučajem dogodi, time će se samo kupiti vrijeme do nove eksplozije nasilja, ovaj put daleko jače i bolje organizirane i s daleko radikalnijim zahtijevima - ukidanjem zabrane hidžaba u školama, uvođenjem šerijatskog prava, dozvolom genitalnog sakaćenja, dogovorenih brakova i ropstva, dakle ukratko svega onoga čime će se Francuska, a i ne samo Francuska vratiti nekoliko stoljeća unazad.
A i nije da se nešto slično nedavno u nekom drugom obliku nije dogodilo i na ovim prostorima. Možda se tvorevini koja je svojim nestankom proizvela Vukovar i Srebrenicu pridruži i tvorevina koja je Vukovar i Srebrenicu dozvolila u svom dvorištu.
|