Draxblog 2

petak, 28.10.2005.

Rove se izvukao... Zasad


I. Lewis "Scooter" Libby, jedan od glavnih savjetnika i najbližih suradnika američkog potpredsjednika Dicka Cheneya je danas formalno optužen za krivokletstvo i ometanje pravde te se očekuje da će odmah podnijeti ostavku. Rezultat je to dvogodišnje istrage koju je specijalni tužitelj Patrick Fitzgerald vodio povodom slučaja "Plamegate" - afere koja je nastala kada je neimenovani "izvor blizak Bijeloj kući" novinaru Robertu Novaku odao identitet Valerie Plame, CIA-ine agentice čiji je suprug diplomat Joe Wilson bio jedan od najžešćih kritičara Bushovog pohoda na Irak. Time su prekršeni zakoni, jer je Plamein status agenta teoretski bio službena tajna.

Iako optužnica predstavlja težak udarac za Cheneya, pa posredno i za Busha, to ipak nije najgore što je ovaj petak moglo zadesiti Bijelu kuću. Naime, još otkako je afera izbila, špekulira se o tome da je pravi Novakov izvor nitko drugi do Karl Rove, Bushov politički savjetnik, njegov bliski prijatelj i vrhunski operativac koga mnogi nazivaju "Bushevim mozgom" te mu pripisuju zaslugu za to što je, suprotno očekivanjima, Bush postao i ostao predsjednik. Da je Rove optužen, i on bi bio prisiljen na ostavku, što bi Busha dodatno oslabilo u dosada najtežem razdoblju njegovog predsjednikovanja.

No, današnja odluka velike porote ne znači da se Rove izvukao. Fitzgerald je izjavio kako istraga protiv Rovea "još traje", te da će konačna odluka o njegovom statusu biti donešena tek kada se "prikupe svi relevantni dokazi".

- 19:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Miersovanje


Kao i obično, svaki put kada imam skoro u potpunosti spremljen blog post, blog.hr iz tko-zna-kojih razloga odluči otići na veliki odmor.

Tako sam jučer mislio komentirati odluku Harriet Miers, Bushove kandidatkinje za sutkinju Vrhovnog suda da odustane od kandidature nakon što je postalo više nego očito da joj za imenovanje nedostaju glasovi u Senatu. Ta odluka predstavlja trenutno najteži politički poraz koga je Bush doživio za vrijeme svog predsjednikovanja, a posebno će ga boliti to što je Miers njegova bliska suradnica i dugogodišnja osobna prijateljica.

Bushu će dodatni razlog za nezadovoljstvo biti to što je to predstavlja najveći kadrovski fijasko od daleke 1987. godine kada je Ronald Reagan doživio poniženje prilikom pokušaja da u Vrhovni sud progura ultrakonzervativnog pravnika Roberta Borka. Ta je kandidatura dočekana na nož sa takvom žestinom, lavinom kritika i bespoštednim korištenjem svih sredstava da se Bork ocrni da se od tada u engleskom rječniku pojavljuje izraz "borkanje" - "borking".

No, teško da će se isti izraz moći primijeniti na Miers, i to iz razloga koji će Bushu biti predstavljati dodatno poniženje. Naime, Borkova kandidatura je propala iz prozaičnog razloga što su krajem 1980-ih u američkom Senatu većinu imati članovi Demokratske stranke, a i republikanci su bili bitno liberalnije orijentacije nego što je danas slučaj.

Kod Harriet Miers je, pak, glavni problem bio nedostatak entuzijazma kod republikanskih senatora, i to onih najkonzervativnijih. Mnogi su se s nelagodom sjećali situacije kada im je Bush Stariji 1990. godine za suca Vrhovnog suda ponudio relativno bezličnog Johna Soutera pod firmom konzervativca, da bi se Souter par godina nakon potvrde imenovanja profilirao kao jedan od liberalnijih sudaca. Mnogi su se bojali da bi se ista priča mogla ponoviti s Miers, pogotovo zato što nije imala nikakvog sudačkog iskustva te nije ostavila presude po kojima bi se mogao procjenjivati njen svjetonazor.

Gotovo odmah po imenovanju Miers je doživjela cijeli niz kritika zdesna, i to od strane dijela javnosti koja je dotada s Bushom bila spremna ići i u vatru i u vodu. Mnogi su se pitali zašto Bush želi riskirati s Miers nakon što je prethodno bio isprofiliran veliki broj konzervativnih sudaca. Iako je Bijela kuća nastojala kritičare smiriti opisivanjem Miersove kao žene koja je krajem 1980-ih doživjela vjersko prosvjetljenje te svake nedjelje odlazi u crkvu, mnogima je smetalo što je 1980-ih financijski potpomagala demokrate. Ključno je, ipak, bilo otkriće da je i nakon tog razdoblja na sudovima zastupala organizacije za prava homoseksualaca, odnosno tužbe kojima je cilj bio uvođenje rasnih, seksualnih i drugih kvota u javnim ustanovama i poduzećima. S obzirom da gay pokret i tzv. afirmativna akcija predstavljaju crvenu krpu za većinu američkih konzervativaca, Miers je odmah počela gubiti glasove, što se odrazilo i na američke kladionice.

Bush je s Miersovom nominacijom na kocku stavio sav svoj politički autoritet na kocku, i gubitak ove bitke će značiti da će u ostatku mandata prilično teško moći funkcionirati ne samo kao vođa države, nego i kao vođa stranke. Mnogi od njegovih stranačkih kolega, a Schwarzenegger je u Kaliforniji po tom pitanju bio prilično eksplicitan, su ovime jasno stavili do znanja kako smatraju da će im nakon Katrine i drugih neugodnosti Bush donijeti daleko više štete nego koristi na zakonodavnim i drugim izborima koji se redovno održavaju slijedeće godine.

Bush u cijeloj ovoj priči treba najviše kriviti samog sebe, jer mu se upravo njegova tvrdoglavost i vjernost prijateljima po svaku cijenu - koja se nekad tumačila i kao politička vrlina - obila o glavu. Već sada se govori kako će nakon "borkanja" još jedan izraz ući u engleski rječnik - "miersovanje", koje mnogi opisuju kao "borkanje" od strane najbližih saveznika i pristaša.
- 15:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2005.

RIP Rosa Parks (1913 - 2005)

Sinoć je u Detroitu, u krugu svoje obitelji, umrla Rosa Parks, jedna od najvažnijih švelja u povijesti.

1.12. 1955. je u gradu Montgomery u američkoj saveznoj državi Alabami ušla u autobus. Bila je umorna i uhvatila prvo slobodno sjedalo. Problem je bio u tome što je sjedalo bilo u sekciji koja je, prema tadašnjim zakonima Alabame, bilo namijenjeno isključivo bijelcima. Kada je Rosa Parks odbila ustati, uhapšena je te potom oglobljena s 14 US$.

No ispostavilo se da je taj potpuno minorni incident i simbolička kazna kap koja je prelila čašu ne samo crnačkog stanovništva, nego i američke javnosti. Za njen slučaj se zainteresirao malo poznati crni baptistički svećenik Martin Luther King Jr. te organizirao jednogodišnji bojkot autobusa u Montgomeryju s ciljem ukidanja segregacije. Ta je akcija označila početak pokreta za građanska prava crnaca u južni državama SAD te dovela do konačnog ukidanja institucionalne rasne segregacije nekoliko godina kasnije.

Neki povjesničari drže da postupak Rose Parks i nije bio tako slučajan, s obzirom da je ona, poput njenog supruga, i prije incidenta bila članicom NAACP, američke organizacije za prava crnaca. Rosa Parks je i nakon incidenta ostala aktivna u politici. Godine 1957. se, nakon niza prijetnji i nemogućnosti nalaženja posla, preselila u Detroit. Tamo je radila kao službenik u uredu demokratskog kongresmena Johna Conyersa sve do umirovljenja godine 1988.

Grad Detroit se njome ponosio, te su po njoj nazvani ulica i škola. Također je primila brojna priznanja od predsjednika i Kongresa. Posljednje godine života provela je radeći u institutu za poboljšanja uvjeta života crne omladine, djelomično potaknuta vlastitim premlaćivanjem kada joj je godine 1994. mladi narkoman provalio u stan.

Život Rose Parks je lijep primjer kako ponekad i ljudi koji se po uobičajenim kriterijima nazivaju "malima" mogu pokrenuti velike stvari.
- 10:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 19.10.2005.

MINI-RECENZIJA: Bezuvjetna zaštita (2001)

BEZUVJETNA ZAŠTITA
(LIVVAKTERNA)
(EXECUTIVE PROTECTION)

uloge: Jacob Eglund, Sven Fröler, Alexandra Rapaport, Lia Boysen, Christoph M. Ort
režija: Anders Nilsson
proizvodnja: Švedska, 2001.
distribucija: Discovery
trajanje: 112 '

Akcijski film je vjerojatno posljednje mjesto na kojem bi netko mogao pronaći ozbiljni prikaz nekih gorućih društvenih, političkih i ekonomskih problema, pogotovo onih koje obično ignoriraju "infotainment" mediji. No, kada je u pitanju Švedska, zemlja koja je dala tvorce likova kao što su Martin Beck i Carl Hamilton, onda važe neka druga pravila. To se može vidjeti i u ovom, drugom po redu filmu o svojeglavom geteborškom policajcu Johanu Falku (Eglund). Na početku on odlazi na pogreb u švedsku provinciju te sreće prijatelja iz djetinjstva, industrijalca Svena Perssona (Fröler), koji ga brzo zamoli za uslugu. Naime, nakon što je bio učinio pogrešku investirajući u Estoniju i tako postao metom ucjene lokalne mafije, učinio je još veću grešku unajmivši njemačkog "specijalista za sigurnost" i bivšeg stasijevca Nikolausa Lehmana (Ort) da riješi taj problem. Ubrzo se ispostavilo da je Lehman taj problem rješava mecima i užasnuti Person je postao predmetom još gore ucjene. Falk mu odluči pomoći tako što ga poveže sa svojim bivšim kolegama koji vode zaštitarsku tvrtku u Stockholmu. Oni Svena i njegovu obitelj podvrgnu 24-satnoj zaštiti na seoskom imanju, ali su Lehman i njegovi ljudi daleko sposobniji i bezobzirniji nego što je to itko pretpostavljao.

Bezuvjetna zaštita je snimljena za relativno male novce, ali se to ne vidi, osim u izoliranoj lokaciji i relativno malom broju akcijskih scena. Razlog je u dobroj Nilssonovoj režiji i sjajnom radu s glumcima, odnosno scenarijem koji na vrlo tečan način objašnjava sve detalje zapleta. Od svih njih je možda najzanimljivija autorova teza kako su se u prethodnom tranzicijskom desetljeću mafijaši, tajkuni i oligarsi s Divljeg istoka tako izviještili u privatizacijskim i drugim trikovima da će, koristeći globalizaciju i širenje EU na istok, pojesti "civilizirane" zapadne države za doručak. Iako je završnica nepotrebno melodramatična, Bezuvjetna zaštita predstavlja film koji će zadovoljiti ljubitelje filmske akcije, čak i one koji ne vole razbijati glavu s mračnim predviđanjima bliske budućnosti.

OCJENA: solidan (++)
- 23:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2005.

Hrvatski "Big Brother" kao potonuće Evrope u balkanski mulj

(Napomena: Originalni tekst trebao je biti objavljen u petak, ali se objavljuje tek sada iz tehničkih razloga)

Slično kao i "Bar" na svom neslavnom početku, tako se nakon određenog vremena i druga sezona hrvatskog "Big Brothera" polako ali sigurno iskristalizirala kao vjerni odraz hrvatske stvarnosti, i to daleko jasnije nego prva sezona, iako je u potonjoj daleko u većoj mjeri na djelu cenzura i manipulacija.

Prije godinu dana Hrvatska je tek bojažljivo kucala na vrata velike EU-kuće te se njen politički, ekonomski i kulturni establishment nastojao po svaku cijenu prikazati što drukčijim od svega onog što se vezuje uz Balkan, dakle kao "europejski", "liberalan", "kultiviran" i "prosvijećen". Takva su se nastojanja reflektirala i na "Big Brother", odnosno na sastav kandidata, što je u jednom od intervjua i priznao Mario Kovač, jedan od glavnih članova produkcijskog tima. Gotovo svi kandidati su, na ovaj ili onaj način, pripadali onome što se u Hrvatskoj voli nazivati "urbana kultura" odnosno "zdravi đir" i u kome je, da citiramo jednog od kandidata, Anu Gotovac, "nacionalizam" bila korišten kao ružna riječ.

Godinu dana kasnije situacija se skroz promijenila. Hrvatska je na putu da postane dio EU i, ma koliko mnogi u Hrvatskoj htjeli vjerovati u suprotno, to je u najmanjoj mjeri posljedica bilo čega na što bi Hrvatska mogla imati kakav utjecaj. U pitanju je prilično jeftina i providna igra u kojoj su geopolitički i ekonomski interesi imali daleko veću važnost od nekakvih tričarija kao što su ljudska prava, tolerancija, građansko društvo, pravna država ili moderne "evropske" vrijednosti. Svima će s vremenom postati jasno kako su kriteriji pripadnosti "Evropi" bitno sniženi, odnosno da će takvima postati. A ono što se dešava na natjecanjima za Pjesmu Eurovizije jasno pokazuje kako će se u budućnosti "prosvijećeni" Zapad morati prilagođavati "divljem" Istoku a ne suprotno, što znači da će balkanski standardi postati evropskima umjesto obrnutog procesa koji je temelj eurofilske misli u Hrvatskoj i drugdje.

Tih trendova je RTL Televizija, kao komercijalna televizija ovisna o rejtingu i reklamama, daleko svjesnija od ostalih medija. I zato se druga sezona "Big Brothera" počela baždariti prema onome što će postati kulturna norma na ovim prostorima.

Isto kao što je "Bar" prikazao hrvatsku mladost kao gomilu primitivnih, lijenih, bezobraznih niškoristi kojima je cilj zaraditi kruha bez motike, tako "Big Brother" sada pokazuje kako u hrvatskom društvu caruje primitivizam, anti-intelektualizam, neobrazovanost i nesnošljivost prema svemu što odskače od stereotipa.

Večeras će se, ako je vjerovati kladionicama, sve to ispoljiti u konačnom izbacivanju Kristine - djevojke koja šarmom, ljepotom, inteligencijom i smislom za zabavu odskače od svih ispraznih likova koji gledatelje "zabavljaju" svojim besposličarenjem u Dubravi. Kristina je u usporedbi s njima predstavljala osvježenje, ali je isto tako na duži rok poremetila neke korporativne planove i unaprijed pripremljeno veliko finale između Hamdije, Matka, Kristiana i Lane. Zato je produkcija vještom montažom i psihološkim manipulacijama isprovocirala vjerski sukob u Kući pri čemu je Kristina svojom beskompromisnom obranom agnostičkih stavova i kritikom Katoličke crkve navukla trajnu omrazu od licemjerne hrvatske javnosti i još licemjernijeg establishmenta. Kada je, u skladu sa željama producentskog tima, nominirana u paru s tihim, šutljivim i simpatičnim katoličkim seljačićem Ivanom, njen izlazak je postao skoro u potpunosti izvjestan, iako ankete - u kojima obično sudjeluju nešto mlađi i kultunro još nedovoljno kondicionirani ljudi - ukazuju na prilično izjednačenu utrku.

I što će nakon Kristine - koja je predstavljala jedinu pravu alternativu - ostati u "Big Brotheru"? Ostat će hrvatska sadašnjost uobličena u Hamdiji čija tri razreda osnovne škole predstavljaju budući prosjek hrvatskog obrazovanja, u Matku i njegovom thompsonovskom desničarenju koje će postati krajnji doseg hrvatske političke misli, u polupismenoj "jet set wannabe" frizerki Lani kao idealu hrvatske žene, te, konačno, u "altronativcu" Kristianu čiji dredovi, tetovaže i pirsinzi kriju najgoru moguću kombinaciju sva tri prethodna lika.

A da li je uopće moglo biti drukčije u showu koji taj odraz te iste hrvatske stvarnosti ima i među vlastitim voditeljskim i produkcijskim kadrovima?
- 01:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2005.

James Blond?


Naslovnice "James Blond" bile su dovoljne urednicima Nove TV da na tickeru vijesti stave kako je uloga novog Bonda pripala Orlandu Bloomu.

Britanski mediji zapravo govore kako je uloga pripala Danielu Craigu, plavokosom karakternom glumcu specijaliziranom čiji repertoar uključuje uloge psihopata, homoseksualaca, fanatika, ali i osjećajnih intelektualaca, a koji trenutno puni naslovnice vezom sa Sienom Miller (ma tko ona bila).

Ma tko od te dvojice dobije ulogu, meni će biti drago. Zbilja ne bih volio da zbog zbog recenzija na buduće Bondove filmove riskiram titulu nacionalnog izdajnika.
- 17:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10 pravila romantične komedije

Nije originalno, ali s potaknut sličnim postom Jesusa Quintane, odlučio sam dati skromni doprinos proučavanju američke stvarnosti kroz prizmu holivudskih filmova, ovaj put kroz sve ono što osobe slabijeg spola mogu naučiti u romantičnim komedijama:

Dakle:

1. Ne možete sresti muškarca svog života u kafiću ili na zabavi. To se događa jedino ako se on slučajno pojavi u vašem uredu, ako se okladio u vezi vas, ako je spasio vaš život ili ako se kojim slučajem pretvarate da ste neka druga osoba.

2. Ako se približivate 30. godini života, a još uvijek ste sami, to je zato što previše radite, a ne zato što s vama nešto nije u redu. Samo se potrudite pronaći supruga što je brže moguće, bez obzira ako ćete pri tome uništiti nečiji život ili počiniti neko kazneno djelo.

3. U vašoj potrazi za ljubavlju uvijek ciljajte prema učiteljima, barmenima, udovcima i svima onima koji su nekoć bili uspješni prije nego što ih je izdala sreća. Na taj način, kada im se konačno posreći i dobiju nešto novaca, smatrat će da ste vi za to odgovorni.

4. Ako održavate vezu s nekim tko osjeća strast prema nečemu, on će u potpunosti to napustiti zbog vas, jer svi muškarci se mijenjaju čim se zaljube. Pogotovo ako imaju luksuzan stan.

5. Možete imati samo tri prijateljice: mudricu koja je lijepa na egzotičan način, dvoličnu ljepoticu koja je moralno iskvarena i debeljucu koja ne govori previše. Možete se družiti samo s te tri osobe istovremeno. Ako postoji itko u vašem životu koji ne spada u te tri kategorije, odmah ga se riješite.

6. Prijatelji vašeg dečka vam samo stoje na putu. Što ih prije uništite, to bolje.

7. Ako zatrudnite, nemojte brinute - nećete roditi. To je samo privremena dilema zbog koje možete prekinuti vezu na mjesec dana i omogućiti mu da shvati kako ne može živjeti bez vas - i to zato što je otjerao sve prijatelje i uništio svoj život.

8. Ako prekidate s dečkom zato da dokažete nešto, odmah pronađite najzgodnijeg momka u uredu ipozovite ga na večeru, nadajući se da će se vaš dečko slučajno pojaviti. Kada se pojavi, on neće svetiti tako što će se napiti i zavoditi najbližu drolju. Umjesto toga će se jednostavno prestati brijati i tuširati sve dok jedan od njihovih prijatelja ne ode u njegov stan i vrati ga u stanje zdravog razuma.

9. Kada se konačno pomirite, pobrinite se da to bude na najblesavijem mogućem mjestu - nogometnom terenu, vrhu nebodera, lansiralištu za svemirske brodove i sl.

10. Ili ćete živjeti u sretnoj vezi dok ne umrete, ili ćete pronaći duboko prijateljstvo s homoseksualcem koje će vas jednako zadovoljiti.
- 13:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2005.

MINI-RECENZIJA: Državni neprijatelj (1931)


DRŽAVNI NEPRIJATELJ
(THE PUBLIC ENEMY)

uloge: James Cagney, Jean Harlow, Joan Blondell
režija: William Wellman
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 1931.
distribucija: Intercomm Issa

Drugi po redu film iz "Warner Brosove" DVD-kolekcije klasičnih gangsterskih filmova snimljen je samo nekoliko mjeseci nakon "Malog Cezara", ali u njemu se može primjetiti dramatičan napredak u tehnologiji zvučnog filma, koji je omogućio snimanje eksterijera, bolje kretanje glumaca itd. Sličan napredak se može primjetiti i u mnogo kompleksnijem i realističnijem prikazu gangsterskog fenomena u Americi ranih 1930-ih. Gangsteri više nisu samo zlikovci s egzotičnim stranim imenima, nego i naizgled normalni dječaci iz susjedstva koji, poput protagonista Toma Bowersa, odrastaju u nasilne psihopate. "Državni neprijatelj" je nastao prije nego što je Hollywood uveo zloglasni cenzorski Kodeks, pa se u njemu mogu naći hladnokrvnih ubojstava bespomoćnih ljudi i zlostavljanja žena. Zahvaljujući njima je James Cagney, tumač glavne uloge, stekao ne samo status velike holivudske zvijezde nego i "image" "tvrdog momka" kojeg će se nastojati riješiti tokom ostatka svoje karijere. Iako tehnički još uvijek inferioramn kasnijim filmovima iz kolekcije, "Državni neprijatelj" zasluženo uživa u reputaciji jednog od najboljih gangsterskih filmova svih vremena.

Kao i sva izdanja iz kolekcije, "Državni neprijatelj" dolazi uz hrpu dodataka. Uz uobičajeni 15-minutni dokumentarac gdje, između ostalih, o filmu govori Martin Scorsese, dolazi Warnerova filmska večer - niz kratkih filmova koji su godine 1931. bili prikazivani kao dodatak "Državnom neprijatelju". Film prati i prilično zanimljiv audio-komentar filmskog povjesničara Roberta Sklara.

OCJENA: vrlo dobar (+++)
- 20:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2005.

Bushova odvjetnica u Vrhovnom sudu?

Kada se budući povjesničari budu bavili predsjednikovanjem Georgea W. Busha, ono će najvjerojatnije biti opisivano kao doba krajnje neizvjesnosti u kojemu su se kršila sva dotadašnja nepisana pravila američke politike. U jednoj stvari je Bush, pak, predvidljiv - odanost je najvažnija od svih osobina koje cijeni među svojim potčinjenima, pristašama i pomagačima, te ju je uvijek spreman velikodušno nagraditi, čak i kada mu to prouzroči velike probleme. Tim načelom rukovodio sve vrijeme svog predsjednikovanja, pa i danas, kada je donio najvažniju kadrovsku odluku u svojoj karijeri, ako ne i najvažniju odluku svog predsjednikovanja.

Nakon nekoliko tjedana neizvjesnosti izazvanog smrću Williama Rehnquista, dotadašnjeg presjednika Vrhovnog suda SAD, Bush se konačno odlučio za kandidata koji bi trebao ispuniti njegovo ispražnjeno mjesto. To je 60-godišnja Harriet Miers, koja se trenutno nalazi na funkciji glavnog pravnog savjetnika Bijele kuće. Rodom je iz Teksasa te je bila prva žena na mjestu predsjednika dallaske, a poslije i teksaške odvjetničke komore. No, od svega toga je najvažnije to što je skoro dvadeset godina bila Bushova osobna odvjetnica, jedna od njegovih najbliskijih prijateljica te dugogodišnja suradnica u političkim kampanjama.

Za razliku od Johna Robertsa, konzervativnog katolika koji je prije nekoliko dana bez nekih većih problema od strane Senata potvrđen za novog predsjednika Vrhovnog suda, Miers bi mogla izazvati daleko žešću političku bitku.

Dok je Roberts kao konzervativac naslijedio konzervativca Rehnquista i time ostavio neizmijenjim ideološki sastav suda, dotle će Miers morati zamijeniti Sandru Day O'Connor, koja je u dosadašnjem sastavu Suda stekla reputaciju umjerenjaka i jezičca na vagi koji presuđuje između oštro suprotstavljenih liberalnih i konzervativnih sudaca - od čega je najpoznatiji njen glas koji je riješio izborni spor na Floridi. Za Miers se još uvijek ne zna kakvi su njeni politički stavovi, ali se pretpostavlja da je, s obzirom na učešće u političkim kampanjama, na istoj valnoj duljini s konzervativnim Bushem.

Demokrati, koji se izboru Robertsa, izuzev liberalno orijentiranih senatora, nisu suprotstavili, mogli bi postaviti pitanje Miersinih kvalifikacija, s obzirom da nikada nije bila na sudačkoj funkciji, iako i za to postoji presedan u povijesti Vrhovnog suda. S druge strane, Miers se nikada nije udavala i nema djecu, i kao takva uživa reputaciju radoholičarke, odnosno predstavlja oličenje feminističkih ideala prema kojima je ženi posao važniji od obitelji.

O tome kakvu važnost izbor novog suca Vrhovnog suda ima za budućnost SAD svjedoči i sudbina Alberta Gonzalesa, ministra pravde u Bushovom kabinetu. Gonzales je godine 2005. naslijedio Johna Ashcrofta, ali ne nakon žestoke bitke u Senatu, prilikom koje je ga je veliki dio demokratskih senatora razapinjao zbog memoranduma koji je protumačen kao prihvaćanje korištenja torture kako bi se dobile informacije od zarobljenih terorista. No, taj isti Gonzales je tim istim demokratima naglo postao prihvatljiv kada se njegovo ime počelo spominjati kao moguća zamjena za Sandru Day O'Connor, s obzirom da su mu stavovi po pitanju pobačaja i nekim društvenim pitanjima daleko "mekši" od konzervativnih sudaca o kojima je razmišljao Bush. Drži se da bi Gonzales u Vrhovnom sudu slijedećih par desetljea bio umjerenjak te daleko manje usmjeravao SAD u za demokrate neželjenom smjeru nego tokom jednogodišnjeg mandata na mjestu ministra pravde.
- 14:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>