Image Hosted by ImageShack.us

22.06.2006., četvrtak

Image Hosted by ImageShack.us

Antropolog Desmond Morris, autor čuvene studije "Goli majmun", u knjizi "Promatranje čovjeka" ("Manwatching") daje upečatljivo objašnjenje zašto duge ženske noge djeluju na muškarce tako uzbuđujuće. On podsjeća da se djevojačke noge izdužuju pri ulasku u seksualnu zrelost, te je upravo razdoblje puberteta, (kada je već dosegnuta mogućnost spolnog općenja, ali tijelo nije konačno oblikovano), ona životna dob u kojoj su ženske noge proporcionalno najduže u odnosu na cijelu visinu. Uzmemo li to u obzir, možemo lako zamisliti naše pećinske i pretpećinske pretke kojima je nagla, "prekonoćna" promjena u tjelesnim omjerima neke, do jučer, dječice izazivala nagli priliv krvi u glavu i još neke dijelove tijela. Pa, ako je već našim tako dalekim precima duga noga bila prvi i najočitiji znak da je izbor spolnih partnera obogaćen još jednom prinovom, ne trebamo se čuditi što su i suvremeni muškarci genetski jednako podložni uzbuđenju pri pogledu na duge ženske noge.

Činjenicu da duge ženske noge muškarci doživljavaju "seksi", Morris potvrđuje podsjećajući na erotizirane crteže idealiziranih pin-up ljepotica: noge su na tim crtežima i slikama u pravilu izduženije od nogu realnih modela. Mjerenja su pokazala da je produživanje nogu na crtežima dalo idealizirane duge noge koje su jedan i po puta duže od stvarnih koje su poslužile kao predložak crtačima.


Image Hosted by ImageShack.us

Dobar primjer su pin-up crteži i slike za koje je pozirala Merylin Monroe. Premda se već nekoliko desetljeća uvriježilo da je M.M. bila žena idealnih proporcija - umjetnik koji je crtao ih je promijenio da bi pojačao erotski naboj svojih djela. Jasno, jedna od najupadljivijih razlika je upravo u tome da je nacrtanoj M.M. produžio noge.

Rekordi Engleskinja

Stopama crtača krenuli su i fotografi. Doduše, zbog prirode medija njihov posao nije jednostavan kao crtačima, ali su rezultati daleko upečatljiviji. Kao prvo, fotografi se trude pronaći modele koji stvarno imaju natprosječno duge noge. Taj je trud očit pratimo li povijest fotografije. Leona Siebenschön u "Cosmoplitanu" (prenesno u "Izboru" od lipnja 1986. godine) upozorava da "... usporedimo li slike, primjerice s natjecanja ljepotica u prvoj polovini 20. stoljeća i danas, zapazit ćemo vrtoglav razvoj. Čovjek današnjice sustiže visinom žirafu." U "Večernjem listu" od 13. i 14. ožujka 1982. godine nalazimo kraći članak "Noge - sve dulje" (uz prigodnu fotografiju): "Noge Engleskinja sve su dulje. Stručnjaci jedne londonske tvornice čarapa pratili su, kažu, visinu ženskih nogu u posljednjih 50 godina i utvrdili da su se one produžile za 3,8 centimetara..." Međutim, iako moramo priznati da je bolja ishrana, zdraviji život i bavljenje sportom u evropskih žena nakon prvog, a naročito nakon drugoga svjetskog rata, zasigurno doprinijelo njihovom izgledu, zdravlju i kondiciji, a vjerojatno i ukupnoj visini, teško možemo povjerovati da je išta moglo promijeniti proporcije duljine udova. Ono što se promijenilo jest da je broj žena voljnih fotografiranju višestruko uvećan, te je između njih lakše odabrati one koje više odgovaraju traženom idealu. Pored toga fotografi se često obraćaju šesnaestogodišnjih ili sedamnaestogodišnjim djevojkama koje preko noći postaju "zvijezde".

Image Hosted by ImageShack.us

Nakon izbora modela na scenu stupa fototehnologija i trikovi: koriste se pogodni objektivi, kutovi snimanja i položaji modela kako bi noge ispale što duže. Nakon pola stoljeća bombardiranja rezultatima takvih nastojanja došli smo do situacije da je kao ideal ljepote i poželjnosti nesrazmjerno dugonoga žena, zamišljena ljepotica kojoj noge počinju gotovo ispod grudiju (a grudi strše uvis). To što je u stvarnosti takvih žena izuzetno malo, nimalo nije olakšalo situaciju ostalim ženama. Da bi se barem donekle mogle mjeriti s idealom zamišljene ljepotice preostalo im je samo da se u stvarnosti posluže trikovima koji će nadoknaditi trikove foto-tehnike.

Najefektniji od tih je cipela s visokom petom.

Privlačna visina

Žene su nosile cipele s visokim petama već i onda kada se o Isabeli Kastiljskoj i visokomoralnoj kraljici Victoriji tvrdilo i narodu obznanjivalo da "kraljice nemaju noge", i onda kada je u Engleskoj "noga" bila opscena riječ, i onda kada su se noge koncertnih glasovira zastirale suknjicama da ne bi izazivale povredu ćudoređa...

Ne bi nas trebalo zavarati što se noge tada uopće nisu vidjele, što se puritanski ljubavnici nisu nikad razodijevali do kraja i što su se dodirivali samo u mraku. Muškarci su znali da noge postoje, a po prilici i gdje se nalaze. Za razliku od pretpećinskog pretka koji je izravno gledao i roktao, ondašnji potomci su naslućivali i pretpostavljali kolike su i tiho stenjali razdirani genetskim uprogramiravanjem. Jedino mjerilo za procjenu bio im je odnos ukupne visine i širine vidljivih dijelova tijela, te je visoka peta skrivena krinolinom - povoljno za žene - uspješno doprinosila nabrijavanju rezultata te procjene.

Od početka prošlog stoljeća, kada je ponovo dopušteno da se cipela vidi, pa kroz razdoblja u kojima je nužno da se vidi što više cijele noge, moda se mijenjala, ali je visina visoke pete dio koji najmanje mijenjamo. Visina ženske pete može biti niska, srednja, visoka i vrlo visoka. Čak iako se vrlo rijetko nosi, cipela s visokom petom je obavezni dio ženske garderobe.

Visoka peta nesumnjivo doprinosi privlačnosti žene povećavajući joj ukupnu visinu i stvarajući iluziju dužih nogu, ali time njezini efekti nisu iscrpljeni.

Kad žena obuje cipele s visokom petom, anatomija njezina tijela u trenu se prilagodi i nastanu promjene u držanju i obliku tijela. Kut između bedrene kosti i zdjelice se poveća, pa se zdjelica mora prilagoditi tako da se izvije prema naprijed. Time se pomakne prema naprijed i karlična kost što mijenja njen kut s lumbalnom kralježnicom. Mijenja se statika prenošenja opterećenja s lumbalne kralježnice na zdjelične kosti, čemu su zglobovi kukova, koljena i stopala anatomski neprilagođeni jer tako raspoređeno opterećenje neravnomjerno opterećuje prednje strane zglobova. Prva fiziološka posljedica kod slabije muskulature je brzi zamor mišića zbog pojačanog rada uslijed poremećene ravnoteže...

Narodski rečeno, žena koja obuće cipele s visokim petama izvije se u struku prema naprijed, stražnjica se jače isturi i otvrdne, gornji dio trupa drži se uspravnije što istakne grudi, isprsi se, trbuh postane zategnutiji, ali jače naglašen, stopalo postane vizualno kraće, skrati se i korak, ali gibanja lijevo-desno pri hodu se povećavaju. Sve u svemu, naglašuju se sve razlike naspram muškog tijela, te cjelina figure i njeno držanje djeluju izazovnije na muškarce. Koljena manje strše i cijela noga je ne samo izduženija, nego i elegantnija. Silueta žene iz profila doživljava transformaciju: jaka prsa, uspravno držanje i duge noge asociraju na lovca-mesoždera, umjesto ranije asocijacije na opuštenog biljoždera-preživača. Ili, drugim riječima, žena na visokim petama je sličnija Merylin Monroe nego što je bosa žena slična Veneri Milskoj.

Emitiranje izazova

Bilo je u povijesti mode nekoliko razdoblja u kojima su visoke pete nosili i muškarci. No, dok je muškarac s visokom petom feminiziran, žena je ženstvenija. Varijantu feminiziranog muškarca možemo naći u nekim razdobljima uniseks-mode, može čak biti i poželjna kao namjerna feminiziranost, međutim to su ili privremeni modni trendovi ili transvestitska patologija, tako da je logično da visoka peta može djelovati samo kao detalj (mali, ali značajan; stup oslonac!) ženske mode.

Dok glavnina ostalih dijelova ženske garderobe, ne računajući ukrase, ima kakav-takav funkcionalni izgovor, cipela s visokom petom je proizvod koji nema nikakvo drugo opravdanje osim emitiranja seksualnog izazova.

Do tog zaključka možemo doći i ako razmotrimo kako se u praksi ostvaruje tvrdnja Rolanda Barthesa iz knjige "Mythologies" da se "žena deseksualizira upravo u trenutku kada se potpuno razodjene".

Žene koje se svlače s namjerom da djeluju čedno, recimo pred doktorom ili pred ljubavnikom do kojeg im je stalo "što će misliti poslije" (tj. da ostave dojam "nepokvarene") ili ako se svlače pred partnerom do kojega im nije stalo, redovno kao posljednji dio odjeće skidaju gaćice.

Nasuprot njima, one koje se svlače s namjerom da djeluju erotizirajuće kao posljednje odbacuju cipele s visokom petom ili ih čak zadržavaju na nogama nakon što su se potpuno razodjenule. (Naravno, ako tom prilikom nisu došle obučene u hlače ili ne nose onu glupu deerotizirajuću napravu zvanu "hulahopke".) Problem mogu biti čarape koje je nemoguće skinuti prije cipela, ali se on rješava tako da se i čarape zadržavaju.

(Jasno, ova dva scenarija svlačenja odgovaraju ljubavnim situacijama u kojima je gledanje željeni ili neizbježni dio igre. U mraku ili tijesnom kontaktu međusobnog svlačenja više ih se ne može tako dijeliti ni ocjenjivati.)

U tim mehanizmima svlačenja možemo naći uzroke poznatoj ikonografiji pin-upa: jedan od likova u kojima se pojavljuje imaginirana žena-boginja seksa, je gola, ali s peticama, čarapama, pa i halterima. Nerazodjevena do kraja, pa, po Rolandu Barthesu, još uvijek "seksualizirana", nogata, ali sve erogene zone na vidjelu promatraču ili raspolaganju partneru.

Inače, ima ljudi koji se kunu da visoke pete, osim vizualno stimulirajućeg dojma, imaju i prednosti pri ljubavnoj igri. Potkrepljuju to pozivajući se na uobičajenu razliku u visini muškaraca i žena, tvrdeći da je idealan omjer partnera kada se stojeći gledaju oči u oči, što je ženi moguće postići ako se propne na prste ili, još lakše, ako nosi visoke potpetice.

Odrastanje i neprimjetno sjećanje

Kod čovjeka se osnove karaktera i mentalne slike svijeta, pa tako i seksualnog karaktera, formiraju još u djetinjstvu, u onoj fazi koja se kasnije zaboravlja, ali su njene pouke neizbrisive. Većina muškaraca zapadne civilizacije je u tom razdoblju doživjela da se majka, najljepše stvorenje na svijetu, nešto posebno uređivala. Bili su maleni, pa je ono što su najbolje vidjeli bilo upravo noge, a na nogama začudni element kojeg se rijetko viđalo, te time upečatljiviji - cipele s visokom petom. Uzbuđenje oko uređivanja rezultiralo je uređenom majkom koja je bila je posebno, nadnaravno lijepa. Dvadesetak godina kasnije, i još kasnije, odrasli dječak se više ne sjeća odakle mu to, ali kad vidi ženu na visokim petama, ona mu je - neznano zašto - posebno atraktivna i uzbudljiva.



Visoke pete i krevet

Ikonografija pin-upa očito pokazuje seksualni karakter visokih peta. Ako su modeli bosi, onda je noga u takvom položaju da izgleda izdužena ili se ne vidi. Ako imaju cipele, onda su visoke pete gotovo obavezne. Dapače, cipele s visokim petama su toliko snažni seksualni simbol da ih često možemo naći na fotografiji iako nisu na nozi modela; recimo, nemarno odložene pokraj kreveta ili ih bosa manekenka nosi u ruci. Ako je slučajno model u nekoj drugoj vrsti obuće (tenisicama, skijaškim "pancericama" ili ronilačkim perajama), onda su drugi erotsko-uzbuđujući sadržaji takvi da cjelina slike nadoknađuje nedostatak "krucijalnog elementa".

Drugo obilježje po kojemu možemo odrediti taj karakter je povezanost cipela s visokim petama i kreveta (ili bilo koje pogodne ležaljke). Pogledamo li stotinjak tisuća fotografija na kojima se vide žene (a to iskustvo ima danas svaki odrasli muškarac zapadne civilizacije) zapazit ćemo da što je žena koju prikazuju bliža krevetu (ili nekoj drugoj sličnoj podlozi), to su visoke pete češće prisutne. Ženu u visokim petama snimljenu u kuhinji gotovo da i ne možemo pronaći, (osim ako je gola i raskrečena na kuhinjskom stolu ili presavijena preko daske za peglanje ili sl.) Što je sadržaj fotografije više povezan uz proizvodni rad ili druge korisne poslove, koje žene obavljaju u društvu, to su visoke pete manje zastupljene. U posljednjem slučaju moramo izuzeti fotografije sekretarica, stjuardesa i zanimanja u kojima se očekuju da žene djeluju "ženstveno", no i u tim slučajevima prisutnost obuće o kojoj govorimo ukazuje da li je fotografija napravljena s informativno-dokumentarističkom ili lascivno-erotskom namjerom.

Treći element pin-up ikonografije vezan uz visoke pete na koji valja obratiti pažnju su đonovi cipela. Gotovo u pravilu, a kod ambiciozno rađenih fotografija kakve viđamo u visokoprofesionalnim magazinima kao što je "Playboy", bez izuzetka đonovi su sasvim novi. To su đonovi s kojima se nije hodalo. Drugim riječima, cipele čija je namjena da obuku noge podignute u zrak!

Fatalnost fatalnih žena

Dok je djelotvornost prvog elementa svojstvena dugim nogama samim po sebi i izravnom podsjećanju na poželjne ženske osobe iz životnog iskustva potrošača pin-up proizvoda, u djelotvornosti drugog elementa ogleda se prošireno mišljenje po kojem je seksualnost (kao vrsta zabave i užitka) nešto izuzetno i oštro odijeljeno od proizvodnog rada, životnih obaveza i svakodnevnog rasporeda.

Treći pak element zasniva svoju snagu na mašti. Psihijatar Arthur H.Feiner u časopisu "Medical Aspects of Human Sexuality" od listopada 1970. godine kaže: "... seksualna atraktivnost je sposobnost pobuđivanja fantazije". I odista - neoštećeni đonovi pobuđuju s jedne strane asocijacije na takav standard u kojemu se hoda samo po tepisima i medvjeđim krznima ili se cipele obuvaju samo jedanput, a onda bacaju; takav standard koji lišava sve probleme i omogućuje ispunjenje i najmanjih i najhirovitijih prohtjeva. S druge strane, oni pobuđuju asocijacije na ženu koja ne hoda, koja lebdi ponad tla, toliko izuzetnu da je oslobođena gravitacije, a kad je već toliko izuzetna onda bi i seksualni čin - izuzetan događaj sam po sebi (tumačenje drugog elementa) - morao biti po svemu toliko izuzetan da je nestvaran, dakle, sasvim odijeljen od stvarnosti i time neusporediv i neprocjenjiv.

Svijet mašte pin-upa u kojem se đonovi ne habaju je svijet oslobođen svih ostalih životnih problema koji inače onemogućuju, ometaju i ograničavaju ljude u dosizanju željenog. Problemi opterećuju svijet te se ne možemo u potpunosti prepustiti ograničenom uživanju.

Stoga su "fatalne žene" još i prije pojave Marlene Dietrich uvijek propete na visoke pete. One obećavaju neispunjivo. Ipak, i lažno obećanje, dok mu se vjeruje, bolje je nego ništa. Zato su "fatalne žene" neodoljive.


Image Hosted by ImageShack.us


- 02:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak



U proljeće žene mijenjaju tešku zimsku garderobu lepršavijom odjećom. Još koji mjesec pa će i ljeto, sezona godišnjih odmora, sunčanja i kupanja. Ta perspektiva nameće ženskom svijetu i jedan problem koji muči samo njih. Dok i muškarci i žene pri odabiranju kupaćih kostima zabrinuto i s nelagodom promatraju suvišne deke i kilograme nakupljene preko zime, samo žene otkrivaju da su im noge, od jeseni skrivene čarapama i hlačama, nedopustivo okosmatile - i kako sad na plažu, među ljude? Problem je, doduše, lako uklonjiv, gotovo da i nije problem. Međutim, čak i kada se riješi ostaje čisto teorijsko pitanje: zašto žene uopće briju noge? Dok se muški briju po licu, brijanje nogu ili drugi načini obezdlačivanja, isključivo je ženska specijalnost. Zašto ih smeta nogodlakavost? Kome su dlake što skrivile?

Da ih ne vole, to je činjenica. Kada su prije dvadesetak godina anketirali Talijane što misle o Jugoslavenkama, čulo se dosta pohvale na račun ljepote, ali i zamjerke na račun suvišnih malja. ("Za i protiv glatkih nogu", "Politika", 20. kolovoz 1986.) U novinama se često može naići na pismo očajne čitateljice koja traži savjet, poput ovoga: "Četrnaest mi je godina. Prije nekoliko mjeseci sam primijetila po svojim nogama mnogobrojne dlačice. Obrijala sam ih. Sada mi opet rastu. Što da radim?"

Problem, ma koliko lako uklonjiv, ima gadnu navadu da učas ponovo iskrsne. O tome govori podatak da nam dnevno izraste 25 metara dlaka i malja. Samo vlasi dnevno izraste oko 70 i njihov je vijek najdulji - vlas može živjeti i do pet godina, dok se trepavice obnavljaju najbrže, svaka tri tjedna. ("Kako se riješiti malja", "Večernji list", 4.lipnja 1985. godine.)

Dvije teze o izbrijavanju

Čemu uopće otklanjati ženske dlake? Za prvi tren možemo se zabaviti s dvije teze.

Prvo, zato da bi se ženske što više razlikovale od muškaraca. Muški spol je nesumnjivo dlakaviji po tijelu od ženskog, te potenciranje te razlike ističe opreku muškost-ženskost i vjerojatno povećava međusobnu privlačnost. Kako su dlake na nogama takve prirode da ih je muškarcima nemoguće povećati, preostalo je jedino da ženske svoje smanje do minimuma, da ih uklone.

Druga, dlake na nogama podsjećaju da na ženskom tijelu postoji jedno još kosmatije mjesto, a toga razni puritanci i seksualni strašljivci ne vole ni da se sjete. U prilog te teze govori i opažanje da ženske na plažama na kojima se kupa u kostimima, (gdje je "opasno mjesto" pažljivo skriveno, pa se može potisnuti iz svijesti da uopće postoji,) mnogo rigoroznije izbrijavaju noge i čuperke ispod pazuha kad ih se usporedi s ležernijim dlakozatirućim ponašanjem onih žena koje pasionirano posjećuju samo nudističke plaže.

No povijest nas uči da nogodlakavost nije oduvijek bila problem. Dapače. U biblijskim legendama se spominju dvije neodoljive ljepotice - Kraljica od Sabe i Lilit, demon strasti i čuvena zavodnica. Te dvije legendarne ljepotice povezuje jedna epizoda: kad je kralj Salomon prvi put vidio kraljicu od Sabe, pomislio je da je ona Lilit, jer je imala dlakave noge! I ta je anegdota stoljećima bila ljudima prihvatljiva. Nasuprot tome, čuveni slikar Amadeo Modigliani (1884-1920) imao je problema sa galeristima koji su odbijali izlagati njegove slike jer su se na aktovima koje je izrađivao vidjeli "trokutovi" stidnih dlačica.

Što se to dogodilo u međuvremenu da su ženske dlake došle na tako zao glas kakav danas uživaju?

Povijest bijega od dlake

U međuvremenu je proteklo nekoliko stoljeća. Raspojasano opuštenu prirodnost grčko-rimske civilizacije zamijenilo je kršćansko ćudoređe. Kult tijela transformirao se u kult odijela. Tijelu je zanijekana putenost i počelo se tretirati kao vješalica-nosilica za odijelo. Već feudalna vlastela je bolje znala kako sasjeći tuđe tijelo mačem nego kako njihovo vlastito izgleda. Evropa je potonula u mračni srednji vijek.

I upravo u tom vremenu i miljeu možemo tražiti početke uzroka koji su doveli do današnje istrijebe ženskih dlaka.

Do objašnjenja tog običaja nikako se ne može doći ako umjesto srednjevjekovnog feudalca uzmemo za polazište Samou i ostale južne otoke ili druge djevičanske krajeve gdje djeca oduvijek trče gola, rastu zajedno i odaju se nesputanim igrama tijela čim biološki sazriju. Objašnjenju neće pomoći ni razmatranje primjera Arapa, pustinjskih ljudi, kod kojih oba spola izbrijavaju čitavo tijelo. U oskudici vodom kupanje je bilo nepoznat pojam, a borba protiv ušljivosti je takvo izbrijavanje imperativno nametala. Jednom uspostavljeno kao dio folklora, spojilo se s religioznim vjerovanjima i običajima.

Za pojave među ljudima uvijek postoji više nego jedan uzrok i uvijek gotovo nebrojeno faktora koji pojavu modificiraju. Da bi pojednostavili objašnjenje teme koja nas zanima krenut ćemo od sredine devetnaestog stoljeća, kada je Fridrich Engels pisao svoje djelo "Položaj radničke klase u Engleskoj".

Glatkonogi ideal

Gradski proletarijat je živio u bijedi. Stanbene prilike su bile stravične; u istoj sobi je spavalo do dvadesetak osoba svih generacija i oba spola, odjeveni u rite, na slami. Cvjetao je alkoholizam i prostitucija. U takvim prilikama pripadnici potlačene klase sigurno nisu stizali brinuti o dlakama na ženskim nogama, niti su im one bile nešto strano.

Nasuprot njima, aristokracija, bogataši i srednji slojevi koji su se trsili oponašati ih, odgajali su svoju djecu u strogom puritanskom duhu. Njima su dlačice mogle priskrbiti neslućena neugodna iznenađenja.

Već više od deset stoljeća u odgoju djece evropskih vladajućih slojeva strogo se primjenjuje načelo da se djeca odmalena maskiraju u tradicionalnu žensku i mušku odjeću. Do relativno nedavno dječja je odjeća bila tek umanjena kopija odjeće odraslih. Karakteristika te odjeće jest da od površine kože pokazuje samo lice, vrat i šake - dijelove tijela koji su kod žena slabo ili nikako obrasli dlačicama. Pored toga, često su djevojčice odgajane odvojeno od dječaka i mogli su se vidjeti samo u rijetkim prilikama ili izdaleka.

Tipični dječak evropskih "gornjih slojeva" stoljećima je odrastao bez ikakve predstave o stvarnom ženskom tijelu. Zamotane u čarape, omotane suknjom, djevojačke noge su počinjale dobivati dlačice, o čemu u najvećem broju slučajeva njihovi vršnjaci nisu imali ni slutnju.

I kad su mladići stasali za prvu posjetu javnoj kući, za prvo noćno ušuljavanje u postelju sobarice ili za prvu bračnu noć, karakterizirale su ih dvije crte: nisu znali ni kako žensko tijelo izgleda ni kako reagira, i, drugo, neznanje je rađalo nesigurnost, nelagodu ili čak strah.

A - prisjetimo se - kada je čovjeka strah, čak i najbeznačajnija pojedinost može poprimiti fantastične razmjere. Prisjetimo se nekih napetih kriminalističkih ili horror filmova: kad očekujemo pucanj iz pištolja ili napad čudovišta, čak i iznenadno paljenje šibice može natjerati čitavo gledalište da uzvikne.

Krećući se na nesigurnom terenu, mladi junoše su odjednom nailazili na nešto neočekivano: fine malje ili dulje i jače, svjetlije ili tamnije dlačice na nogama. Gledajući obučene ciljeve svojih želja nikada to ne bi pretpostavili, a podatak je tako nevažan da ih nitko nije na to upozorio. Iznenadno otkriće lako može izbaciti iz labilne ravnoteže; kako je povratiti? Dlačice izrastaju u nešto uznemirujuće, odbojno... Opširnije o tome možemo naći u članku Igora Mandića "Opasnost od golotinje" u "Erotici" broj 5 od 1985. godine, u odlomku pod naslovom "Tajna skrivene picice".

Djevojke mora da su to osjetile. Rješenja su im se nametala sama od sebe: ili se "pokazivati" samo tamo gdje se ionako ništa ne vidi - u mraku, ili ukloniti dlačice. Po rješenju kojemu su se priklonile možemo pretpostaviti i kakve su bile one koje su ga odabrale.

One koje se usuđuju ili čak vole pokazivati na svjetlu vjerojatno su skladnijeg izgleda no one što se vole sakriti. Što se odgoja tiče, vjerojatno su manje strogo odgajane, opuštenije. Što se karaktera tiče, vjerojatno su slobodnije, živahnije, strasnije i lako moguće - s egzibicionističkim sklonostima. Ukratko, one koje su odabrale uklanjanje dlačica vjerojatno su bile primamljivije. A kada se neke pojave javljaju uvijek zajedno, vrlo je lako zaboraviti koja je prije koje, koja je kojoj uzrok. Ne trebamo se čuditi što se brijanje nogu poistovjetilo sa senzualnošću, rafiniranošću i obojilo blagom nijansom poželjne perverznosti, a otkad ženska moda razgolićuje noge postalo je i obavezni element uljepšavanja.

Ljudi kao kipovi

Ideal glatkonoge ljepotice izbrijanih pazuha prizvođen je i osnaživan i jednom zabludom koja proističe iz načina stjecanja prvih spoznaja o ženskom tijelu.

U već spomenutom članku, u odlomku "Funkcija umjetničke golotinje", Mandić opisuje kako su generacije mladića stjecale prva saznanja o izgledu ženskog tijela promatrajući slike i kipove. Stupajući na prag spolne zrelosti prodirali su u nju kao moreplovci koji su prvo na geografskim kartama vidjeli daleke kontinente ka kojima plove, orijentirali se prema tim kartama, a tek na kraju stizali na odredište. Mladići su prvo proučavali slike, a tek dugo nakon toga imali prilike dohvatiti ono što su slike prikazivale.

Crkvene slike Magdalene grešnice, grešnih duša u paklu, rubensovske debeljuce u muzejima i Modiglianijeve izdužene ljepotice, te kipovi grčkih božica, bili su izvor prvih informacija o željenom, ali istovremeno - zbog prirode medija - proizvodile su i zabludu. Naime, na svim tim prikazima, zbog neprelaznih tehnoloških ograničenja, nedostajali su i najmanji nagovještaji o postojanju dlačica na nogama.

Ta je zabluda moćno osnažena i višestruko proširena pojavom fotografije.

Od najranijih dana postojanja fotografije ženski je akt jedan od njenih najčešćih sadržaja. Već 1839. godine Louis Jaques Daguerre (1787-1851), izumitelj dagerotipije, usnimio je žensku i mušku statuu. Prvi fotoaparati su zahtijevali dugotrajnu ekspoziciju, više od pola sata, što je ljudima bilo teško izdržati nepomičnim, te su kipovi bili idealni modeli. No i kasnije, kada su fotoaparati uznapredovali, a ekspozicije se ubrzale, ukus formiran na slikama i kipovima navodio je fotografe da aranžiraju modele u poze klasičnih kiparskih djela, a osvjetljenjem pretvaraju putenost mesa u hladnoću mramora. Tome je doprinosilo i osjećanje ćudoređa, zbog kojeg su se dugo (a često i danas) fotografi izgovarali da slikaju gole žene iz "umjetničkih pobuda", te su i njihovi proizvodi morali što više naličiti onome što je važilo kao "umjetničko". Seksualnost je svrstavana u "niske strasti", te je jedini način da se dokopa prava na javni život bilo da se zamaskira u atribute "uzvišenosti", kakvi su pridavani umjetnosti. Uistinu, gledajući te prve, najranije fotoaktove, imamo dojam da se na njima nalaze kipovi, a ne živi ljudi.


Pin-up fotografija iz perioda prije magazina s duplericama.

Dokazi "varljivosti" dokaza

Ipak je ta erotska dagerotipija bila na visokoj cijeni, stajala je cijelu sedmičnu zaradu radnika. Naravno da je radnici nisu mogli kupovati, već je to bilo dostupno samo imućnima, a udio radništva u tim proizvodima svodio se na to da su modeli bile siromašne radničke kćeri, te se i tu očitovala društvena podjela - bogati su se zabavljali tijelima siromašnih.

Krajem pedesetih godina devetnaestog stoljeća Pariz postaje centar fotoerotike. Zabilježeno je da tada samo u tom gradu 33.000 ljudi živi od fotografije. Fotografija je postala jedan od bitnih načina komunikacije čovjeka sa svijetom. Godine 1905. u Velikoj Britaniji već je bilo četiri milijuna fotoaparata. ("Osećanje tela", "NIN", br.1770, 2.prosinac 1984.)

Ljudi su skloni doživljavati fotografiju kao očit dokaz stvarnosti, što ona nije. Dokaz varljivosti "dokaza" je i ova priča o ženskim dlačicama na nogama. Fotografija je pružala snažni uvjerljivi prikaz ženskog tijela, ali na njoj ni najmanjeg traga dlačicama naprosto nije bilo. Nije ni moglo biti ma koliko bile oštre fotografije, dlačice su izmicale snazi objektiva i utapale se u zrnatost filma i fotopapira. Učeći s tih fotografija muškarci su odrastali u zabludi da je ženska koža glatka kao mramor. I kad nakon tog "saznanja" neiskusni momak nađe da je odabranica njegova srca pokrivena nježnim paperjem, pomislit će da nešto s njom nije u redu.

Nadalje, ukoliko ona njemu želi biti jednako privlačna kao seksi-uzor čiju sliku on nosi u unutarnjem džepu, napravit će ne samo sličnu frizuru, obući haljinu sličnog kroja i iste cipelice kao model, već će ukloniti i dlačice.

Zabluda je samo dobila na snazi i djelotvornosti pojavom pokretne fotografije - filmom. Između 1930. i 1935. godine u Hollywood je stiglo više od 160 milijuna pisama iz cijelog svijeta; obožavaoci su tražili fotografije filmskih zvijezda. Propagandna mašinerija im je krenula u susret: jeftine fotografije filmskih diva, formata razglednice, preplavile su svijet. Ilustrirani magazini sa slikama ljepotica postali su mnogima dostupni, tako da su između dva svjetska rata i siromašni postali ovisni o fotografijama kao izvoru saznanja, a ženama svih slojeva je predočeno kako bi trebale izgledati ako žele biti što poželjnije.

Konkurencija koja je nametala estetsko-erotske kriterije bila je prejaka da bi je se moglo zanemariti: golobradi saveznički vojnici nosili su u džepu na prsima, pored srca, tik uz fotografije majki, zaručnica i Blažene Djevice Marije i fotografije pin-up djevojaka, ginuli s njima.

Početkom pedesetih godina našeg stoljeća zabluda o glatkim nogama je dobila konačni "dokaz". Razvoj tehnologije fotografije i štampanja omogućio je pojavu magazina tipa "Playboy" u višemilijunskim nakladama. Iako je na "Playboy"-evoj "duplerici" već bilo moguće izvesti da se vidi svaka dlačica, već oformljeni ukus je nametnuo svoje kriterije i suspregnuo izražajne mogućnosti fotografije. Modeli su pažljivo izbrijavani i gle! - sve se vidi, svaka mrvica, svaka trepavica, ali koža je glatka kao staklo!


Fotografija: kao da se sve vidi, ali ne!

Na podlozi puritanskog odgoja fotografija je definitivno preokrenula prirodne estetsko-erotske kriterije na način tipičan za našu civilizaciju. Da bi spoznali stvarnost, saobraćali s njom, ljudi stvaraju posrednike. Zatim ti posrednici počinju djelovati na samu stvarnost tako da je prilagođavaju svojoj prirodi, mogućnostima i dosezima. Posrednik se osamostaljuje, a stvarnost kaska za njim.

Erotske pin-up fotografije su ustvari neka vrsta reklame, reklame koja propagira ideal erotske poželjnosti. O utjecaju te propagande piše i Slavenka Drakulić: "... reklamna fotografija ne samo što izražava, odnosno slijedi, već postojeće promjene... nego uspostavlja stvarnost i na razini materijalne činjenice i na razini promijenjenih sadržaja svijesti... Problem je u ovome: što je reklama bolja, to je teže odvojiti svijet stvarnih potreba od svijeta nestvarnih obečanja. A oboje čine stvarnost..." ("Eros u reklamnoj kampanji", "Start", br.455, 28.VI 1986.)

Iako je zapadna civilizacija ne samo masmedijski obujmila svijet, tako da se - naročito živeći u njoj - lako može učiniti da je univerzalna, ipak velike dijelove svijeta nije suštinski prožela. Jedan od pokazatelja njenog dosega je i to da li u nekoj zemlji žene depiliraju noge, zbog kojih razloga, koji slojevi žena su to prihvatili i kolika je prisila da to rade.

Čak i kod nas se mogu naći krajevi koje mehanizam opisan u ovom članku nije zahvatio. U pravilu su to zabačeni ruralni predjeli gdje ljudi odrastaju u snažnijoj vezi s prirodom i manje izloženi masovnim medijima no njihovi suvremenici u gradu. Onaj koji od najranijih dana promatra kako se pare životinje i prihvaća to kao nešto prirodno i svakodnevno, vrlo vjerojatno ima upravo obrnute estetsko-erotske kriterije od onih koje nameću puritanski odgoj, mistificiranje odnosa među spolovima i medijski posredovano učenje o drugom spolu. Dapače, kod tih ljudi, koje su malograđani skloni smatrati primitivnim, može se naići na reagiranje upravo suprotno ovdje opisanom. Nemalo sam se iznenadio kada sam prvi puta čuo iskreno oduševljene uzvike dva mlađa čovjeka koje je izazvao prolazak neke mlade žene: "Kako lijepo dlakave noge!"

Ni danas, četvrt stoljeća nakon što sam napisao ovaj tekst, nije se mnogo promijenilo. O tome svjedoči ako u google-tražilicu upišete "tražim dlakavu ženu".

Image Hosted by ImageShack.us



Snaga potiskivanja

Da je taj "primitivni" stav prirodniji i zdraviji, a "civilizirani" ustvari nasilje nad ljudskom prirodom, svjedoči jednostavna, svima poznata činjenica: pojava dlačica je znak spolnog sazrijevanja, te bi kao takva morala djelovati seksualno poticajno. No civilizacija koja se zasniva na potiskivanju prirodnog i dehumanizaciji prodire i u najintimnije sfere ličnosti.

Snaga tog potiskivanja i izvitoperavanja vidljiva je često na došljacima u gradu koji razvijaju dvostruke kriterije: "estetsko-erotske", po kojima znaju cijeniti "lijepo dlakavu nogu" i "socijalno-erotske", po kojima otpor sredini i okolnostima iz kojih su došli (ili u kojima i dalje žive) i želja za asimilacijom u novu sredinu (ili uživanjem blagodati urbanog blagostanja) može iskazati kao čežnja za glatkonogom gospođicom.

Šezdesete godine prošlog stoljeća i probuđeni duh otpora eksploatatorskom karakteru društva i zahtjev za povratkom prirodnosti donijeli su kratkotrajnu pobunu i protiv uklanjanja dlačica: feministkinje i ljevičarske studentice su demonstrativno odbacivale i spaljivale grudnjake i isto tako demonstrativno njegovale vlastitu dlakavost. No iako je neokonzervativizam sedamdesetih i osamdesetih obesnažio taj trend, ponešto je ipak ostalo, prvenstveno ono što se podudaralo s tzv. "seksualnom revolucijom". Na primjer - ljetno nošenje laganih majica ispod kojih se grudi nesputane grudnjakom - o, kako uzbudljivo! - gibaju pri hodu. Zahtjev za "povratkom prirodnosti" odrazio se u masovnim medijima najsnažnije upravo kroz promijenjen stav prema dlačicama na nogama. Krajem šezdesetih godina počele su se na "duplericama" magazina za muškarce poput "Playboy"-a, "Lui"-a i "Penthouse"-a pojavljivati i nedepilirane noge. Doduše, i do danas su to tek nježne, prozračne dlačice (izbijeljene rastvorom hidrogena) koje u kontrasvjetlu ostavljaju uz rub noge na fotografiji dojam zlaćane svjetlosne aure. Višestoljetna inercija se nije mogla tek tako, u jednom desetljeću, do kraja potrti.

Image Hosted by ImageShack.us
Dio duplerice "Hustler-Honey" iz studenog 1988. godine. Velićina cijele fotogafije je 28 X 61,5cm.

Problem je i dalje ostao. Da barem donekle utješimo čitateljice koje muči, navedimo pjesmu "Portret djevojke" Leonarda Cohena, jednog od vodećih bardova šezdesetih


Sjedi iza drvenih žaluzina
po vrlo toplom danu
Soba je mračna, fotografije sumorne
Duboko je zabrinuta
da su joj butine prevelike
a zadnjica debela i ružna
Pored toga je i previše dlakava
Sretne američke devojke nisu dlakave
Znoji se previše
Fina se izmaglica uhvatila
na tamnim dlakama iznad njenih usta
Želio bih joj pokazati
što takva kosa i bedra
čine čovjeku kao što sam ja...



- 23:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.01.2006., nedjelja

One koje zanima gornja problematika upućujem na Virtuelin post od četvrtka 19.01.2006, "O psihomotoričkim (ne)sposobnostima, ljubiteljima dlakavih žena i još nekim sitnicama…"a>, te link na članak u listu "The Opserver" na koji je upozorila.
- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se