Sva naša proljeća
Poželjela je da može biti proljeće. Zalutali miris kasnopopodnevne vlage u varljivo zimsko popodne
sjeti je na proljeće. Rađati se uvijek iznova i ponovno biti mlad. Koračati kroz život s jednakim sjajem u očima i jednakom nadom. Ne gubiti žar. Biti dijete i biti proljeće. Oprostiti, učiti na greškama i biti zahvalan zbog svake nove prilike i svakog novog dana. Nositi boje proljeća i slaviti proljeće, slaviti život. Odjenuti proljetno ruho i nikada ga ne skidati. Proviriti između zraka dugoočekivanog sunca koje tako godi u ovo zimsko doba i zaželjeti želju. Sjetiti se da su još mnoga sretna proljeća pred njom. Uvući i njega u svoje proljeće i tamo ga zauvijek zadržati. Dati mu svoje proljeće i zvati ga proljećem. Osjetiti proljeće kao milovanje blagog zimskog sunca na obrazima. Sačuvati nevinost, zaigranost, mladost i nesigurnost proljeća i vidjeti u njemu svaki svoj daleki san. Na trenutak je zatvorila oči i sjetila se onog mjesta. Praktički svog nekadašnjeg drugog doma. Mjesta na kojem je sanjala najljepše snove. Mjesta na kojem je sve bilo moguće. Mjesta čiji je svaki kutak odisao uspomenama. Mjesta na koje bi se tako rado vratila, makar na jedan dan, ali zna da to nije moguće. Mjesta na kojem je iz djevojčice postala djevojkom kada je prvi put iskusila što to znači biti zaljubljen. Mjesta koje je još uvijek tako živo u njezinoj mašti, ali samo u mašti. Još ga uvijek pamti onakvim kakvo je bilo prije desetak godina, svaki detalj, svaku prostoriju, svaku savršenu nesavršenost. Ponekad joj se čini da sunce nikad nije ljepše i jače sjalo. Još pred sobom vidi njegov blijedožuti ranojutarnji odsjaj ili kasnopopodnevni narančasti. Još uvijek čuje zvuk otvaranja vrata i osjeća pravilne stepenice pod nogama. Toliko je puta sanjala da je na vrhu čeka on. Da joj pruža ruku i potom je privlači u zagrljaj, a zatim je poljubi. Ponekad bi joj pogled pobjegao kroz prozore kroz koje se pružao čitav jedan svijet, njoj još uvijek nepoznat i neshvatljiv. Bila je bezbrižna i bila je slobodna. Voljela je veseli cvrkut ptica i opijajuće mirise proljeća u malenom parku kada se vraćala kući misleći na njegov duboki pogled u kojem bi se svaki put izgubila. Mnogo puta osjećala ga je u snu. Pažljivo je pohranjivala i još dugo u sebi čuvala svaki njegov pogled, slučajan dodir u prolazu ili dodir bedrima dok su sjedili jedno pored drugoga. Bila je djevojčica i činilo joj se da će trajati zauvijek. Mnogo godina kasnije na sličnim je mjestima bezuspješno tražila tragove tog mjesta, ali bili su to tek blijedi odsjaji. Posebno je voljela bočicu parfema iz tog doba koja bi je svaki put tako nepogrešivo odvela tamo. Bila su to proljeća zbog kojih je i sama postala proljeće. Netko može proputovati cijeli svijet, seliti se iz države u državu, imati sve što može poželjeti, a opet ne biti sretan. Netko može cijeli život živjeti na relaciji od dvije, tri ulice i nemati mnogo toga što želi, a opet biti sretan jer sreću ne treba tražiti na dalekim putovanjima ili u beskonačnim prostranstvima. Treba je potražiti u sebi samom. Mnogo puta pitaju me je li ti ona lijepa, je li ti on lijep. Ljepota je puno više od onog fizičkog. Ljepota nije samo u izgledu, već, po mom mišljenju, u načinu na koji nam se u pogledu vidi srce, duša. Tko je za mene lijep? Osoba koja zrači, osoba kojoj u očima možemo vidjeti emocije. Osoba koja se ne srami pokazati sreću, tugu, nesigurnost, bol ili razočaranje. Osoba koja je prisutna u sadašnjem trenutku, osoba koja živi sada i ovdje. Osoba koja se saživljava sa sadašnjim trenutkom i iz njega izvlači ono najljepše, koja gleda širom otvorenih očiju, koja nas sluša, koja sudjeluje, koja suosjeća i koja proživljava. Osoba koja je živa i koja će to i pokazati. Osoba koja te kao magnet tjera da je gledaš, ne zbog fizičkog izgleda, već zbog života kojim zrači. Osoba koja je srcem prisutna u svemu što se oko nje događa. Toliko puta hodamo ulicom i susrećemo se s bezbroj izgubljenih ljudi koji bezglavo lutaju zadubljeni u svojim mislima, brigama, problemima, nemirima, a malo tko je zapravo prisutan sada i ovdje, pa makar i na koju minutu. Malo tko zapravo vidi i malo tko zapravo čuje. Možda zbog toga i kažemo da vrijeme leti. Budi sa mnom da te odvedem na mjesto na kojem sam se odlučila za proljeće. Budi sa mnom da ti ispričam sve svoje čežnje. Budi tu da ti pokažem sva svoja proljeća. Da vidiš koje su boje moja proljeća. Budi tu da ti pokažem koliko života ima u nama kada smo zajedno. Da si poklanjamo sunčane dane i pomaknemo granice. Budi tu da vidiš kakve su naše duge kada se isprepletu. Budi tu da zajedno prkosimo svim nedaćama i da uzmemo ono najbolje od života. Budi tu da obojimo svoj život najljepšim bojama. |