...sa stranica dnevnika...
Da, volim sebe koja sam s njim. To sam ona ja koja sam oduvijek željela biti. Volim samo biti budna i gledati ga kako spava. Kako diše. Kako živi. Za mene. Volim se priviti uz njegovo toplo tijelo za hladnih i sivih jesenjih popodneva. Na kraju svakog dana, iznad svakog problema i obaveze tu je on, moja luka spasa i sigurno utočište. Moj netko od kojega sve počinje i kojem se uvijek vraćam. Volim ga mirisati i osjetiti u nosnicama onaj isti miris koji je nosio kada smo se upoznali. Volim taj osjećaj kad ga pogledam u oči i znam da je to to. Volim naše snažne zagrljaje kao da su posljednji na svijetu. Naša duga milovanja. Volim se uvijek iznova utapati u njegovim plavozelenim očima. Volim svaku njihovu nijansu. Volim sve što je on.
Vozimo se autobusom kroz noć držeći se za ruke. Zlatni mjesec cijelim nas putem vjerno prati. Promatram njegov zlaćani razmazani odsjaj na namreškanoj morskoj površini. Tvoja blizina uvijek smiruje. Jednim nježnim i brižnim pogledom otklanjaš sve moje strahove. U tvojem sam naručju sigurna i zaštićena od svega. Volim te dane koje ukrademo samo za sebe i odemo tamo gdje ljubav vlada, daleko od svih problema i briga. Tamo gdje postojimo samo ti, ja i ljubav. Spavaš na mojem ramenu, a ja pazim na svaki svoj pokret da te ne probudim. Kad zaspiš, tvoje lice izgleda još nevinije i dječačkije. Kažu da je onaj izraz lica koji imamo dok spavamo pravi odraz toga kakvi smo kao osoba. Očima uprtih u tamnu nepreglednu noć tražim zvijezde koje se sve jedna za drugom utapaju u crnoj kopreni noći. Tek poneka na trenutak zabljesne jače od svih ostalih baš kao i neki davni san koji se na trenutak ukaže na mom horizontu. Borim se s polusnom i ne želim zatvoriti oči. Želim uživati u svakoj sekundi rađanja zore na horizontu koji se čas čini tako blizu, a čas tako daleko. Noć polako ustupa svoje mjesto blagoj jutarnjoj svjetlosti. Na nebu se izmjenjuju svijetloplava i blaga roza boja. Nestali su i posljednji trzaji noći. Jutro sramežljivo proviruje ispred nas. Autobus i dalje ravnomjerno klizi jednoličnom ravnom autocestom, a oko nas prostiru se nepregledne slavonske ravnice poput kakvog lijepog saga koji zove da se stopimo s njime. Kad bi barem bilo moguće obići sva mjesta na svijetu, vidjeti sve magične uratke prirode. Uskoro se pred nama pomalo počinje uzdizati crvena kugla, sunce, najljepši plod svakog novog dana, dar za sve nas. Rađajući dan još je sasvim netaknut, nevin baš kao i tvoje lice. Sa sobom nosi nova obećanja, nove mogućnosti, nove izazove, nove prilike i nove snove. Kad bismo se barem i mi ljudi mogli iznova rađatii sa svakim novim danom. Iznova vjerovati, iznova se truditi, iznova opraštati, iznova darivati. Iznova biti i ostati dijete. Dan i noć. Svjetlo i tama. Crno i bijelo. Savršena ravnoteža. Ciklus. Mora postojati ravnoteža. Nažalost, moraju postojati zdravi i bolesni, bogati i siromašni. Ponekad se pitam tko odlučuje o tome hoće li netko imati lijep život ili ne, hoće li netko biti zdrav ili bolestan. Zašto je netko npr. zdrav, a netko ne, netko ima sve, a netko ništa? Po čemu je baš taj netko suđen da npr. bude uspješan, a taj netko drugi jedva sklapa kraj s krajem? Zašto npr. netko u svemu ima sreće, a netko drugi npr. neprestano nailazi na zapreke? Netko s lakoćom postigne nešto o čemu netko drugi može samo sanjati. Ponekad je lijepo nemati plan, kako je netko jednom rekao. Ponekad je lijepo ne razmišljati i ne opterećivati se time što će biti sutra. Ponekad se lijepo prepustiti. Živjeti polako, dan po dan i iznova otkrivati svijet. Ponekad je potrebno zaboraviti. Ponekad je potrebno sanjati. Ponekad je potrebno imati ono ludo uzbuđenje i optimizam, iako ne znaš ni sam zapravo zbog čega. Ponekad je potrebno jače otvoriti oči. Ponekad je potrebno čvršće zagrliti sadašnji trenutak. Ponekad je potrebno ispisati stranicu do kraja, a tek onda okrenuti novu. "Ono što je prošlo, više ne postoji. Ono što će biti, još nije došlo. Pa što onda postoji? Samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj je točki sav naš svijet." (Tolstoj) |