petak, 05.11.2010.

I can smile at the old days..

Neku večer zanijela su me oživjela sjećanja, u mom polusnenom stanju samo su se nizala poput slika iz filma koji smo nekoć davno gledali. Živa slika ili miris nečega, nekoga može ti točno vratiti osjećaje koji si imao u vremenu kada si svaki dan imao priliku osjetiti taj miris, vidjeti te slike. Dovoljan je trenutak i imaš dojam kao da si opet u tom vremenu, a sve ono što ti se dogodilo nakon toga već je izblijedjeli san. Upravo zato volim Proustov Combray, njemu je davno zaboravljeni okus oživio pred očima i u srcu cijelu galeriju slika i čuvstava koju je bila prekrila prašina vremena.

Lijepo je imati tu moć da ponovno proživiš sjećanja, da vratiš vrijeme, da se sjetiš sebe nekad, svojih misli, želja i snova koje si imao tada, svog pogleda na svijet.

Sjećam se tako vremena dok sam trenirala. Svakog petka nakon treninga ostajala bih sama u bazenu. Blage zrake popodnevnog sunca učinile bi vodu još čišćom, razmicala sam je tako laganim kretnjama i uživala, tako je dobro prijala mojoj koži i mom duhu, osjećala sam kako mi u svaku poru unosi dašak života i svježine. Glasovi iz susjednog bazena polako bi se sudarali i nestajali poput mjehura sapunice. Odjednom nije bilo ničega, samo ja i voda. Oduvijek sam bila vezana uz vodu, bilo bazensku bilo morsku. Često je sanjam. Mnogi kažu da je to značajka emotivnih osoba. Nakon što se probudim ostane mi uvijek neki snažan osjećaj koji ne znam objasniti. Voljela sam ostajati sama kako bih osjetila tu krhkost vode, tako je prozirna, ništa ne može sakriti, tako je čista kao da briše sve grijehe. Osjećala bih se iznova rođena, puna snažnih čuvstava. Tijelo bi mi se stapalo s vodom, osjećala sam se sigurnom u bazenu, a dušu bi obuzimali snovi, isprva sramežljivo, a potom sve više, sve jače. Pitala bih se tada što se događa vani, što se događa u gradu, što se događa u državi, u svijetu, proživljavaju li drugi ljudi slične osjećaje kao i ja, u što vjeruju, što ih zaokuplja, koja im je strast što ih pokreće..Osjećala bih tada da je sve moguće, mašta bi pred sobom rušila granice..
Plivajući tako lagano, osjećala sam se tako gipkom, tako preporođenom, spremnom da se prepustim tom zanosu tijela i duha..tom poljupcu nježnosti i lakoće..

Sjećam se osjećaja koji bi me i koji me još uvijek obuzimaju kada prođem kraj neke bolnice. Tamo su samo dva puta. Život ili smrt. Tamo se ljudi rađaju, tamo dobivaju druge prilike, tamo počinju novi život, a kada dođe vrijeme za to i završavaju svoj zemaljski vijek. Koliko suza i osmijeha se svaki dan tamo može vidjeti. Tamo se dobije Božji dar, tamo stvaramo nove planove, ali tamo vlada i oštra ruka sudbine. To podvojeno čuvstvo uvijek u meni ostavi osjećaj nelagode kada prođem pored bolnice.
Koliko velika može biti sreća ljudi kojima je tamo dana nova prilika za život, koliko zahvalni mogu biti Bogu, koliko uporni u traženju razloga takvog Božjeg blagoslova njima?

Svjetlo je uvijek poput vala koji dira moju dušu. Fascinira me svjetlost, djeluje na moja unutarnja stanja koja su uvijek drukčija baš kao i bezbrojne nijanse svjetla. Dok svjetlo ulične lampe plače na vlažnom kolniku i moja duša plače. Kad vidim žarko žuto prošarana stabla pred kućom život odmah dobiva drugu dimenziju, sve je odmah lakše. Nijedan put nije dalek, nijedan san nije neostvariv. Svjetlo doživljavam kao Božju ruku koja nas pomiluje kada se sve čini ispraznim i sivim. Svako novo sunce znak je Božje prisutnosti među nama, znak je života. Trgnimo se jer Bog pred nas stavlja novi dan, novu priliku, novi izazov i k tome nas još prati na našem putu.

Sjećam se svoje prve ljubavi. Davno potrošeni miris svojim posljednjim atomom vratio mi je svu paletu osjećaja kojima sam ga tada krasila. U mislima, naravno, jer on nikad nije doznao da ga potajno volim. Mislila sam da ću ga voljeti vječno, osjećaj je bio tako snažan, cijelo moje biće bilo je okrenuto njemu. Reagirala sam i na najmanji znak, smišljala priče, tražila izlike da ga vidim, uživala u tome da nam se ruke slučajno krznu, gubila se u dubini njegovih toplih očiju, zbunjivala se u njegovoj blizini, noću proživljavala sve ono čime je zrači tog dana. Tražila sam i najmanje tragove da osjeća isto što i ja, tako sam željela da me voli. Nikada nisam shvatila njegove signale, možda sam ja sve preuveličala, možda je takav prema svim djevojkama. Energija je postojala, ali sam je najvjerojatnije ja krivo shvatila.

Sjećam se kad mi je baka darovala zlatnu ogrlicu na srce. Uvijek ju je nosila na sebi, bila joj je najdraža. Bila sam mala pa nisam razumjela zašto je sada odjednom meni daruje. Tako sam se veselila tom daru, a nisam ni shvaćala da to znači oproštaj, da to znači kraj. Sjećam se kad sam posljednji put vidjela njene predivne zelene oči. I izašla sam iz njenog i djedovog stana, a neka sila mi je govorila da se vratim ,da je još jednom poljubim prije nego što odemo kući. Utješila sam se misleći da ću je ionako vidjeti kroz dan - dva. Naravno ,to se nije dogodilo, više nikada nsiam vidjela njene zelene oči pune ljubavi. Te noći zauvijek je otišla. Nisam poslušala znak i nisam se htjela vratiti.

Sjećam se kada sam prvi put pustila glas i shvatila da mogu pjevat. Koliko sam se samo radovala tom Božjem daru, daru kojim mogu doprijet do ljudi, kojim mogu otopiti njihova tvrda srca. Znala sam da nemaju svi tu sposobnost i bila sam i još danas sam beskrajno zahvalna. Sjećam se sreće koja me obuzimala dok bih pjevala, danas je ona još i jača, danas je ona strast i potpuno davanje sebe. Danas je ona samoostvarenje i svjetlo u noći. Danas je ona snaga koja me tjera naprijed.

Sjećam se prvog ulaska u kazalište. Preda mnom se otvori jedan novi, nepoznati svijet. Sjećam se suza i ushićenja koji su navrli gledajući prvu predstavu, sjećam se divljenja prema ljudima koji tu rade. Sjećam se svake suze skrivene u kutku oka za vrjeme najjačeg pljeska, u nosnicama osjećam svaki miris rasplesanih kostima. Sjećam se svake molitve iz gledališta upućene Bogu da mi pruži jednom mogućnost da i sama budem dio tog svijeta. Sjećam se svakog razočaranja pri izlasku iz kazališta i ulasku u svijet realnosti. Još i danas moje oči su velike i znatiželjne neposredno prije predstave, moje srce zatitra na pomisao da sam u kazalištu kojeg toliko volim. Na putu do škole i od škole vodila me jedna te ista misao, moje pjesme, moji snovi, moje kazalište, moje utočište.....
Moja velika ljubav koju želim živjet..
moje nedovršene pjesme, moje nenaslikane slike, moje neuslišene molitve i moja velika vjera da ću jednom ostvariti svoj san i biti ono što u duši i srcu odvano već jesam...




14:52 | Komentari 28 | Print | ^ | On/Off |

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se