Život glumice,umjetničke nade,bunt.....

23.09.2017., subota

Magic

To je grad u koji se uvijek rado vraćam. Grad za koji imam osjećaj da je baš po mojoj mjeri. Grad s kojim se svaki put iznova saživljavam. I kad nisam tamo, moje misli često odlutaju baš u taj grad, u te ulice. I onda kada konačno dođem tamo, imam osjećaj da nikad nisam ni otišla, da sam cijelo vrijeme zapravo tu. Jer on živi u meni.
Obožavam jesen u tom gradu. Slatki miris novih početaka, zagasite boje kojima se ogrnu njegovi parkovi, obećavajuću svježinu u zraku i uvijek isto uzbuđenje dok gledam crvenkasto-žuti zalazak jesenjeg sunca.
Grad je to koji mi mnogo znači. Neke od najljepših sjećanja vežem upravo za njega. Uspomene iz rane mladosti, susreti koje ću uvijek pamtiti, prijateljstva za cijeli život, prilike koje znače blagoslov, hrabri pokušaji, iskušenja, rizici, čežnja, život; sve se to događalo upravo tamo. Svaka ulica i svaki kutak ima svoju priču.

Sjećam se kad smo kao zaigrane i naivne dvadesetogodišnjakinje prvi put došle tamo. Sjećam se našeg oduševljenja i straha kad smo spoznale koliki je. Sjećam se koliko smo žudjele za putovanjima i novim avanturama. Sjećam se onog trenutka kad smo shvatile da smo zbilja tamo. Da ne poznajemo gotovo nikoga, da nemamo krov nad glavom i jako malo novaca, ali imamo snove. Imamo nešto što vrijedi upisati u knjigu života. Usudile smo se, odabrale smo snove. Mi živimo.

Sjećam se tvojih iznenađenih smeđih očiju kad smo ti se obratile za utočište. Sjećam se koliko sam se brinula da me osjećaji koje sam tada gajila za tebe ne odaju. Sjećam se kako si nas zadirkivao kad bismo pogriješile stanicu ili se izgubile. Još uvijek mogu osjetiti miris svježe opranih košulja u tvom ormaru koje smo potajno mirisale. Pamtim kako si mi svaki put uhvatio pogled kada bi odlutao pitajući me što mi je. Pamtim koliko mi je bilo neugodno doći pred tebe nakon što sam ti dvije godine ranije iznijela osjećaje. Pamtim težinu tišine kada bismo ostali sami. Pamtim blagu svjetlost mjesečine koja je osvjetljavala sobu koju si nam ustupio. I zvuk prometa u daljini. Tvoje smeđe oči u kojima sam se tada gubila. I svoje zbunjeno i glupavo ponašanje uvijek kada bi mi bio blizu.

Sjećam se sebe kao zanesene dvadesetogodišnjakinje koja tamo dolazi kako bi ostvarila svoje snove. Sjećam se periferije grada i hladnog ranojutarnjeg zraka. Mirisa čiste i netaknute prirode. Zelenila koje je bilo svuda oko mene i cvijeća u svim bojama i oblicima. Obećavajućeg rujna. Ružičaste zore i zagasitih sutona. I ponosa jer sam se usudila, iako sam se bojala.

Posebno su mi lijepa sjećanja s tobom i prijateljstvo koje smo stvorile i za koje znam da je za cijeli život. Hvala ti na svemu što si učinila za mene otkada se znamo. Hvala ti što si uvijek spremna pružiti ruku, sigurno utočište i dom u pravom smislu te riječi. Hvala ti što si tako predivna osoba. Hvala ti na tome što slušaš, što razumiješ i što si jedna draga, nesebična i topla osoba koja uvijek traži ono dobro u ljudima i koja vjeruje u život. Sjećam se naših dugih razgovora u autobusu dok smo putovale u centar grada, našeg zajedničkog slušanja glazbe, šetnji, druženja s tvojom obitelji, smijeha i povjeravanja. Lijepo je imati prijateljicu kao što si ti.

Sjećam se kako sam upravo u tom gradu došla na ideju da mu dam priliku, da ga ponovno vratim u svoj život.
Sjećam se kako sam upravo u tom gradu učinila ono čega se najviše bojim.
Sjećam se kako sam upravo u tom gradu dobila mnoge ideje za neke od knjiga koje pišem.

I sada sam ovdje, a tako bih rado otišla tamo, makar u jednu kratku jesensku šetnju. Taj grad ima ono nešto čime mi se nepogrešivo uvukao u srce. Obožavam njegove duge i nepregledne ulice, način na koji zgrade bacaju sjene, vrevu gradskog prometa, život koji kola tim ulicama i boju njegovog neba. Obožavam sve to što on za mene znači. Sramežljivo rujansko plavetnilo njegovog neba, čežnju sivih kuća i nebodera, skrivena obećanja, snove koji izviru na svakom koraku, život koji samo čeka da ga se živi, uspomene koje danas čine sve ono što jesam, melodije koje donose uzbuđenje i nostalgiju.

Volim to što se tamo osjećam tako živom i mladom i što se uvijek otvore neke nove stranice koje samo čekaju da ih ispišem, putevi koji samo čekaju da njima pođem...volim ga jer za mene znači život. I, molim vas, nemojte me pitati o kojem je gradu riječ. :)

“I love (...), even though it isn't mine, the way something has to be, a tree or a street or a house, something, anyway, that belongs to me because I belong to it.”



- 19:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.02.2017., nedjelja

Sva naša proljeća

Poželjela je da može biti proljeće. Zalutali miris kasnopopodnevne vlage u varljivo zimsko popodne
sjeti je na proljeće. Rađati se uvijek iznova i ponovno biti mlad. Koračati kroz život s jednakim sjajem
u očima i jednakom nadom. Ne gubiti žar. Biti dijete i biti proljeće. Oprostiti, učiti na greškama i
biti zahvalan zbog svake nove prilike i svakog novog dana. Nositi boje proljeća i slaviti proljeće, slaviti
život. Odjenuti proljetno ruho i nikada ga ne skidati. Proviriti između zraka dugoočekivanog sunca
koje tako godi u ovo zimsko doba i zaželjeti želju. Sjetiti se da su još mnoga sretna proljeća pred njom.
Uvući i njega u svoje proljeće i tamo ga zauvijek zadržati. Dati mu svoje proljeće i zvati ga proljećem.
Osjetiti proljeće kao milovanje blagog zimskog sunca na obrazima. Sačuvati nevinost, zaigranost, mladost
i nesigurnost proljeća i vidjeti u njemu svaki svoj daleki san.

Na trenutak je zatvorila oči i sjetila se onog mjesta. Praktički svog nekadašnjeg drugog doma. Mjesta na kojem
je sanjala najljepše snove. Mjesta na kojem je sve bilo moguće. Mjesta čiji je svaki kutak odisao uspomenama.
Mjesta na koje bi se tako rado vratila, makar na jedan dan, ali zna da to nije moguće. Mjesta na kojem je iz djevojčice
postala djevojkom kada je prvi put iskusila što to znači biti zaljubljen. Mjesta koje je još uvijek tako živo u njezinoj mašti, ali samo u mašti. Još ga uvijek pamti onakvim kakvo je bilo prije desetak godina, svaki detalj, svaku prostoriju, svaku savršenu nesavršenost. Ponekad joj se čini da sunce nikad nije ljepše i jače sjalo. Još pred sobom vidi njegov blijedožuti ranojutarnji odsjaj ili kasnopopodnevni narančasti. Još uvijek čuje zvuk otvaranja vrata i osjeća pravilne stepenice pod nogama.
Toliko je puta sanjala da je na vrhu čeka on. Da joj pruža ruku i potom je privlači u zagrljaj, a zatim je poljubi.
Ponekad bi joj pogled pobjegao kroz prozore kroz koje se pružao čitav jedan svijet, njoj još uvijek nepoznat i
neshvatljiv. Bila je bezbrižna i bila je slobodna. Voljela je veseli cvrkut ptica i opijajuće mirise proljeća u malenom
parku kada se vraćala kući misleći na njegov duboki pogled u kojem bi se svaki put izgubila. Mnogo puta osjećala
ga je u snu. Pažljivo je pohranjivala i još dugo u sebi čuvala svaki njegov pogled, slučajan dodir u prolazu ili dodir bedrima dok su sjedili jedno pored drugoga. Bila je djevojčica i činilo joj se da će trajati zauvijek. Mnogo godina kasnije na sličnim je mjestima bezuspješno tražila tragove tog mjesta, ali bili su to tek blijedi odsjaji. Posebno je voljela bočicu parfema iz tog doba koja bi je svaki put tako nepogrešivo odvela tamo. Bila su to proljeća zbog kojih je i sama postala proljeće.

Netko može proputovati cijeli svijet, seliti se iz države u državu, imati sve što može poželjeti, a opet ne biti sretan.
Netko može cijeli život živjeti na relaciji od dvije, tri ulice i nemati mnogo toga što želi, a opet biti sretan jer sreću ne treba tražiti na dalekim putovanjima ili u beskonačnim prostranstvima. Treba je potražiti u sebi samom.

Mnogo puta pitaju me je li ti ona lijepa, je li ti on lijep. Ljepota je puno više od onog fizičkog. Ljepota nije samo u izgledu, već, po mom mišljenju, u načinu na koji nam se u pogledu vidi srce, duša. Tko je za mene lijep? Osoba koja zrači, osoba kojoj u očima možemo vidjeti emocije. Osoba koja se ne srami pokazati sreću, tugu, nesigurnost, bol ili razočaranje. Osoba koja je prisutna u sadašnjem trenutku, osoba koja živi sada i ovdje. Osoba koja se saživljava sa sadašnjim trenutkom i iz njega izvlači ono najljepše, koja gleda širom otvorenih očiju, koja nas sluša, koja sudjeluje, koja suosjeća i koja proživljava. Osoba koja je živa i koja će to i pokazati. Osoba koja te kao magnet tjera da je gledaš, ne zbog fizičkog izgleda, već zbog života kojim zrači. Osoba koja je srcem prisutna u svemu što se oko nje događa. Toliko puta hodamo ulicom i susrećemo se s bezbroj izgubljenih ljudi koji bezglavo lutaju zadubljeni u svojim mislima, brigama, problemima, nemirima, a malo tko je zapravo prisutan sada i ovdje, pa makar i na koju minutu. Malo tko zapravo vidi i malo tko zapravo čuje. Možda zbog toga i kažemo da vrijeme leti.

Budi sa mnom da te odvedem na mjesto na kojem sam se odlučila za proljeće.
Budi sa mnom da ti ispričam sve svoje čežnje.
Budi tu da ti pokažem sva svoja proljeća. Da vidiš koje su boje moja proljeća.
Budi tu da ti pokažem koliko života ima u nama kada smo zajedno. Da si poklanjamo sunčane dane i pomaknemo granice.
Budi tu da vidiš kakve su naše duge kada se isprepletu.
Budi tu da zajedno prkosimo svim nedaćama i da uzmemo ono najbolje od života.
Budi tu da obojimo svoj život najljepšim bojama.






- 17:35 - Komentari (23) - Isprintaj - #

10.08.2016., srijeda

Thoughts...

I odjednom shvatiš da više nisi ona mala djevojčica, da si već
dugo odrasla osoba...I da nekoć beskrajno dugi sati namijenjeni
za igru sada prebrzo prolaze. I da život brzo prolazi. Kažu nakon određenih godina i sve brže. Ponekad mislim o tome što ako je sve san i ako se najednom probudim i ponovno budem ona mala djevojčica. Željela bih uvijek ostati dijete u srcu. Što je jedan ljudski život u trajanju od nekih osamdesetak godina naspram vječnosti? Tek jedna mala kap. I onda se pitaš što sam sve dosada postigla, što još nisam, što želim, što mogu, a što ne mogu. I ponovno si osvijestiš da ima toliko toga i nadaš se da ćeš imati vremena, ali i sreće za sve to ostvariti. Svi mi želimo ostaviti neki trag iza sebe, napraviti nešto vrijedno, pozitivno, važno, postati netko koga će se sjećati s ljubavlju. Ako čekamo pravi trenutak, on nikada neće doći jer nikada nije pravi trenutak. Ponekad se treba odvažiti i upustiti se u nemirno more jer nitko nam neće reći kada je "pravi" trenutak. Mi sami biramo kada je. Postavljamo si neke prioritete, ciljeve, imamo neke vizije, snove, maštanja, ambicije. Čovjek nije potpun ako nečemu ne teži, ako se nečemu ne nada. Koliko ljudi na kraju svog života bude zadovoljno? Vjerojatno i tu, kao i u svemu vlada ravnoteža. Kroz glavu mi prostruje razne misli pa se znam pitati što bi bilo da život traje vječno, kamo odlazi ljudska duša nakon smrti, što će biti za deset ili petnaest godina, kakav će ovaj svijet biti u budućnosti.

Život treba nekome ili nečemu žrtvovati, pronaći neku svoju strast i slijediti je. Dati se za ljubav, za voljenu osobu, obitelj, dijete ili karijeru. Netko me nedavno pitao koji je smisao života, a ja sam odgovorila da je smisao u tome da sam nađeš smisao. Ne potoji univerzalni smisao, ne postoji unaprijed utkan put i u tome i leži sva ljepota, u otkrivanju, u traganju, u osluškivanju onoga ispod površine. Život može biti čudesan, svaki novi susret, nova osoba, novi razgovor, svako novo iskustvo, neplanirani put, nova knjiga može ti otvoriti neka druga vrata. Svaki novi zalazak sunca, uvijek u drugim nijansama, ali tako predvidiv, može ti otvoriti nešto novo, drukčije, probuditi u tebi davno zaboravljenu misao ili potisnutu ideju.

Ti si moj najljepši i najveći Božji dar, hvala ti na svoj ljubavi i nježnosti, na podršci i razumijevanju. Hvala ti što si moj životni suputnik i snaga. Život s tobom poprimi još ljepše boje. S tobom i sitnice dobiju drugu dimenziju. Da, "sve je neobično ako te volim".Ti si moj oslonac, sigurna luka i bezuvjetna potpora. Hvala ti što umiješ doživjeti i moj najskrivenije osjećaje i što se trudiš pogledati svijet mojim očima. Hvala ti za svaki dan i noć koje dijelimo skupa. Hvala ti za sve ono što si učinio i što nisi, što si rekao i što nisi rekao. Hvala ti jer si baš takav kakav jesi, jer smo vezani srcem i jer me činiš boljom osobom. Hvala ti za sve što je bilo i za sve što dolazi, vjerujem da su pred nama još mnoge sunčane i zlatne godine. Čuvam svaki tvoj korak i osjećam te duboko u sebi. I ne prođe dan, a da ne zahvalim jer si baš ti moj. <3





- 20:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

07.09.2015., ponedjeljak

...sa stranica dnevnika...

Da, volim sebe koja sam s njim. To sam ona ja koja sam oduvijek željela biti. Volim samo biti budna i gledati ga kako spava. Kako diše. Kako živi. Za mene. Volim se priviti uz njegovo toplo tijelo za hladnih i sivih jesenjih popodneva. Na kraju svakog dana, iznad svakog problema i obaveze tu je on, moja luka spasa i sigurno utočište. Moj netko od kojega sve počinje i kojem se uvijek vraćam. Volim ga mirisati i osjetiti u nosnicama onaj isti miris koji je nosio kada smo se upoznali. Volim taj osjećaj kad ga pogledam u oči i znam da je to to. Volim naše snažne zagrljaje kao da su posljednji na svijetu. Naša duga milovanja. Volim se uvijek iznova utapati u njegovim plavozelenim očima. Volim svaku njihovu nijansu. Volim sve što je on.

Vozimo se autobusom kroz noć držeći se za ruke. Zlatni mjesec cijelim nas putem vjerno prati. Promatram njegov zlaćani razmazani odsjaj na namreškanoj morskoj površini. Tvoja blizina uvijek smiruje. Jednim nježnim i brižnim pogledom otklanjaš sve moje strahove. U tvojem sam naručju sigurna i zaštićena od svega. Volim te dane koje ukrademo samo za sebe i odemo tamo gdje ljubav vlada, daleko od svih problema i briga. Tamo gdje postojimo samo ti, ja i ljubav. Spavaš na mojem ramenu, a ja pazim na svaki svoj pokret da te ne probudim. Kad zaspiš, tvoje lice izgleda još nevinije i dječačkije. Kažu da je onaj izraz lica koji imamo dok spavamo pravi odraz toga kakvi smo kao osoba. Očima uprtih u tamnu nepreglednu noć tražim zvijezde koje se sve jedna za drugom utapaju u crnoj kopreni noći. Tek poneka na trenutak zabljesne jače od svih ostalih baš kao i neki davni san koji se na trenutak ukaže na mom horizontu.

Borim se s polusnom i ne želim zatvoriti oči. Želim uživati u svakoj sekundi rađanja zore na horizontu koji se čas čini tako blizu, a čas tako daleko. Noć polako ustupa svoje mjesto blagoj jutarnjoj svjetlosti. Na nebu se izmjenjuju svijetloplava i blaga roza boja. Nestali su i posljednji trzaji noći. Jutro sramežljivo proviruje ispred nas. Autobus i dalje ravnomjerno klizi jednoličnom ravnom autocestom, a oko nas prostiru se nepregledne slavonske ravnice poput kakvog lijepog saga koji zove da se stopimo s njime. Kad bi barem bilo moguće obići sva mjesta na svijetu, vidjeti sve magične uratke prirode. Uskoro se pred nama pomalo počinje uzdizati crvena kugla, sunce, najljepši plod svakog novog dana, dar za sve nas. Rađajući dan još je sasvim netaknut, nevin baš kao i tvoje lice. Sa sobom nosi nova obećanja, nove mogućnosti, nove izazove, nove prilike i nove snove. Kad bismo se barem i mi ljudi mogli iznova rađatii sa svakim novim danom. Iznova vjerovati, iznova se truditi, iznova opraštati, iznova darivati. Iznova biti i ostati dijete.

Dan i noć. Svjetlo i tama. Crno i bijelo. Savršena ravnoteža. Ciklus. Mora postojati ravnoteža. Nažalost, moraju postojati zdravi i bolesni, bogati i siromašni. Ponekad se pitam tko odlučuje o tome hoće li netko imati lijep život ili ne, hoće li netko biti zdrav ili bolestan. Zašto je netko npr. zdrav, a netko ne, netko ima sve, a netko ništa? Po čemu je baš taj netko suđen da npr. bude uspješan, a taj netko drugi jedva sklapa kraj s krajem? Zašto npr. netko u svemu ima sreće, a netko drugi npr. neprestano nailazi na zapreke? Netko s lakoćom postigne nešto o čemu netko drugi može samo sanjati.

Ponekad je lijepo nemati plan, kako je netko jednom rekao. Ponekad je lijepo ne razmišljati i ne opterećivati se time što će biti sutra. Ponekad se lijepo prepustiti. Živjeti polako, dan po dan i iznova otkrivati svijet. Ponekad je potrebno zaboraviti. Ponekad je potrebno sanjati. Ponekad je potrebno imati ono ludo uzbuđenje i optimizam, iako ne znaš ni sam zapravo zbog čega. Ponekad je potrebno jače otvoriti oči. Ponekad je potrebno čvršće zagrliti sadašnji trenutak. Ponekad je potrebno ispisati stranicu do kraja, a tek onda okrenuti novu.

"Ono što je prošlo, više ne postoji. Ono što će biti, još nije došlo. Pa što onda postoji? Samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj je točki sav naš svijet." (Tolstoj)

- 13:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Opis bloga

Najvjernija publika

And me?:)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se