nedjelja, 12.02.2017.

Sva naša proljeća

Poželjela je da može biti proljeće. Zalutali miris kasnopopodnevne vlage u varljivo zimsko popodne
sjeti je na proljeće. Rađati se uvijek iznova i ponovno biti mlad. Koračati kroz život s jednakim sjajem
u očima i jednakom nadom. Ne gubiti žar. Biti dijete i biti proljeće. Oprostiti, učiti na greškama i
biti zahvalan zbog svake nove prilike i svakog novog dana. Nositi boje proljeća i slaviti proljeće, slaviti
život. Odjenuti proljetno ruho i nikada ga ne skidati. Proviriti između zraka dugoočekivanog sunca
koje tako godi u ovo zimsko doba i zaželjeti želju. Sjetiti se da su još mnoga sretna proljeća pred njom.
Uvući i njega u svoje proljeće i tamo ga zauvijek zadržati. Dati mu svoje proljeće i zvati ga proljećem.
Osjetiti proljeće kao milovanje blagog zimskog sunca na obrazima. Sačuvati nevinost, zaigranost, mladost
i nesigurnost proljeća i vidjeti u njemu svaki svoj daleki san.

Na trenutak je zatvorila oči i sjetila se onog mjesta. Praktički svog nekadašnjeg drugog doma. Mjesta na kojem
je sanjala najljepše snove. Mjesta na kojem je sve bilo moguće. Mjesta čiji je svaki kutak odisao uspomenama.
Mjesta na koje bi se tako rado vratila, makar na jedan dan, ali zna da to nije moguće. Mjesta na kojem je iz djevojčice
postala djevojkom kada je prvi put iskusila što to znači biti zaljubljen. Mjesta koje je još uvijek tako živo u njezinoj mašti, ali samo u mašti. Još ga uvijek pamti onakvim kakvo je bilo prije desetak godina, svaki detalj, svaku prostoriju, svaku savršenu nesavršenost. Ponekad joj se čini da sunce nikad nije ljepše i jače sjalo. Još pred sobom vidi njegov blijedožuti ranojutarnji odsjaj ili kasnopopodnevni narančasti. Još uvijek čuje zvuk otvaranja vrata i osjeća pravilne stepenice pod nogama.
Toliko je puta sanjala da je na vrhu čeka on. Da joj pruža ruku i potom je privlači u zagrljaj, a zatim je poljubi.
Ponekad bi joj pogled pobjegao kroz prozore kroz koje se pružao čitav jedan svijet, njoj još uvijek nepoznat i
neshvatljiv. Bila je bezbrižna i bila je slobodna. Voljela je veseli cvrkut ptica i opijajuće mirise proljeća u malenom
parku kada se vraćala kući misleći na njegov duboki pogled u kojem bi se svaki put izgubila. Mnogo puta osjećala
ga je u snu. Pažljivo je pohranjivala i još dugo u sebi čuvala svaki njegov pogled, slučajan dodir u prolazu ili dodir bedrima dok su sjedili jedno pored drugoga. Bila je djevojčica i činilo joj se da će trajati zauvijek. Mnogo godina kasnije na sličnim je mjestima bezuspješno tražila tragove tog mjesta, ali bili su to tek blijedi odsjaji. Posebno je voljela bočicu parfema iz tog doba koja bi je svaki put tako nepogrešivo odvela tamo. Bila su to proljeća zbog kojih je i sama postala proljeće.

Netko može proputovati cijeli svijet, seliti se iz države u državu, imati sve što može poželjeti, a opet ne biti sretan.
Netko može cijeli život živjeti na relaciji od dvije, tri ulice i nemati mnogo toga što želi, a opet biti sretan jer sreću ne treba tražiti na dalekim putovanjima ili u beskonačnim prostranstvima. Treba je potražiti u sebi samom.

Mnogo puta pitaju me je li ti ona lijepa, je li ti on lijep. Ljepota je puno više od onog fizičkog. Ljepota nije samo u izgledu, već, po mom mišljenju, u načinu na koji nam se u pogledu vidi srce, duša. Tko je za mene lijep? Osoba koja zrači, osoba kojoj u očima možemo vidjeti emocije. Osoba koja se ne srami pokazati sreću, tugu, nesigurnost, bol ili razočaranje. Osoba koja je prisutna u sadašnjem trenutku, osoba koja živi sada i ovdje. Osoba koja se saživljava sa sadašnjim trenutkom i iz njega izvlači ono najljepše, koja gleda širom otvorenih očiju, koja nas sluša, koja sudjeluje, koja suosjeća i koja proživljava. Osoba koja je živa i koja će to i pokazati. Osoba koja te kao magnet tjera da je gledaš, ne zbog fizičkog izgleda, već zbog života kojim zrači. Osoba koja je srcem prisutna u svemu što se oko nje događa. Toliko puta hodamo ulicom i susrećemo se s bezbroj izgubljenih ljudi koji bezglavo lutaju zadubljeni u svojim mislima, brigama, problemima, nemirima, a malo tko je zapravo prisutan sada i ovdje, pa makar i na koju minutu. Malo tko zapravo vidi i malo tko zapravo čuje. Možda zbog toga i kažemo da vrijeme leti.

Budi sa mnom da te odvedem na mjesto na kojem sam se odlučila za proljeće.
Budi sa mnom da ti ispričam sve svoje čežnje.
Budi tu da ti pokažem sva svoja proljeća. Da vidiš koje su boje moja proljeća.
Budi tu da ti pokažem koliko života ima u nama kada smo zajedno. Da si poklanjamo sunčane dane i pomaknemo granice.
Budi tu da vidiš kakve su naše duge kada se isprepletu.
Budi tu da zajedno prkosimo svim nedaćama i da uzmemo ono najbolje od života.
Budi tu da obojimo svoj život najljepšim bojama.






17:35 | Komentari 20 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 10.08.2016.

Thoughts...

I odjednom shvatiš da više nisi ona mala djevojčica, da si već
dugo odrasla osoba...I da nekoć beskrajno dugi sati namijenjeni
za igru sada prebrzo prolaze. I da život brzo prolazi. Kažu nakon određenih godina i sve brže. Ponekad mislim o tome što ako je sve san i ako se najednom probudim i ponovno budem ona mala djevojčica. Željela bih uvijek ostati dijete u srcu. Što je jedan ljudski život u trajanju od nekih osamdesetak godina naspram vječnosti? Tek jedna mala kap. I onda se pitaš što sam sve dosada postigla, što još nisam, što želim, što mogu, a što ne mogu. I ponovno si osvijestiš da ima toliko toga i nadaš se da ćeš imati vremena, ali i sreće za sve to ostvariti. Svi mi želimo ostaviti neki trag iza sebe, napraviti nešto vrijedno, pozitivno, važno, postati netko koga će se sjećati s ljubavlju. Ako čekamo pravi trenutak, on nikada neće doći jer nikada nije pravi trenutak. Ponekad se treba odvažiti i upustiti se u nemirno more jer nitko nam neće reći kada je "pravi" trenutak. Mi sami biramo kada je. Postavljamo si neke prioritete, ciljeve, imamo neke vizije, snove, maštanja, ambicije. Čovjek nije potpun ako nečemu ne teži, ako se nečemu ne nada. Koliko ljudi na kraju svog života bude zadovoljno? Vjerojatno i tu, kao i u svemu vlada ravnoteža. Kroz glavu mi prostruje razne misli pa se znam pitati što bi bilo da život traje vječno, kamo odlazi ljudska duša nakon smrti, što će biti za deset ili petnaest godina, kakav će ovaj svijet biti u budućnosti.

Život treba nekome ili nečemu žrtvovati, pronaći neku svoju strast i slijediti je. Dati se za ljubav, za voljenu osobu, obitelj, dijete ili karijeru. Netko me nedavno pitao koji je smisao života, a ja sam odgovorila da je smisao u tome da sam nađeš smisao. Ne potoji univerzalni smisao, ne postoji unaprijed utkan put i u tome i leži sva ljepota, u otkrivanju, u traganju, u osluškivanju onoga ispod površine. Život može biti čudesan, svaki novi susret, nova osoba, novi razgovor, svako novo iskustvo, neplanirani put, nova knjiga može ti otvoriti neka druga vrata. Svaki novi zalazak sunca, uvijek u drugim nijansama, ali tako predvidiv, može ti otvoriti nešto novo, drukčije, probuditi u tebi davno zaboravljenu misao ili potisnutu ideju.

Ti si moj najljepši i najveći Božji dar, hvala ti na svoj ljubavi i nježnosti, na podršci i razumijevanju. Hvala ti što si moj životni suputnik i snaga. Život s tobom poprimi još ljepše boje. S tobom i sitnice dobiju drugu dimenziju. Da, "sve je neobično ako te volim".Ti si moj oslonac, sigurna luka i bezuvjetna potpora. Hvala ti što umiješ doživjeti i moj najskrivenije osjećaje i što se trudiš pogledati svijet mojim očima. Hvala ti za svaki dan i noć koje dijelimo skupa. Hvala ti za sve ono što si učinio i što nisi, što si rekao i što nisi rekao. Hvala ti jer si baš takav kakav jesi, jer smo vezani srcem i jer me činiš boljom osobom. Hvala ti za sve što je bilo i za sve što dolazi, vjerujem da su pred nama još mnoge sunčane i zlatne godine. Čuvam svaki tvoj korak i osjećam te duboko u sebi. I ne prođe dan, a da ne zahvalim jer si baš ti moj. <3





20:57 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 07.09.2015.

...sa stranica dnevnika...

Da, volim sebe koja sam s njim. To sam ona ja koja sam oduvijek željela biti. Volim samo biti budna i gledati ga kako spava. Kako diše. Kako živi. Za mene. Volim se priviti uz njegovo toplo tijelo za hladnih i sivih jesenjih popodneva. Na kraju svakog dana, iznad svakog problema i obaveze tu je on, moja luka spasa i sigurno utočište. Moj netko od kojega sve počinje i kojem se uvijek vraćam. Volim ga mirisati i osjetiti u nosnicama onaj isti miris koji je nosio kada smo se upoznali. Volim taj osjećaj kad ga pogledam u oči i znam da je to to. Volim naše snažne zagrljaje kao da su posljednji na svijetu. Naša duga milovanja. Volim se uvijek iznova utapati u njegovim plavozelenim očima. Volim svaku njihovu nijansu. Volim sve što je on.

Vozimo se autobusom kroz noć držeći se za ruke. Zlatni mjesec cijelim nas putem vjerno prati. Promatram njegov zlaćani razmazani odsjaj na namreškanoj morskoj površini. Tvoja blizina uvijek smiruje. Jednim nježnim i brižnim pogledom otklanjaš sve moje strahove. U tvojem sam naručju sigurna i zaštićena od svega. Volim te dane koje ukrademo samo za sebe i odemo tamo gdje ljubav vlada, daleko od svih problema i briga. Tamo gdje postojimo samo ti, ja i ljubav. Spavaš na mojem ramenu, a ja pazim na svaki svoj pokret da te ne probudim. Kad zaspiš, tvoje lice izgleda još nevinije i dječačkije. Kažu da je onaj izraz lica koji imamo dok spavamo pravi odraz toga kakvi smo kao osoba. Očima uprtih u tamnu nepreglednu noć tražim zvijezde koje se sve jedna za drugom utapaju u crnoj kopreni noći. Tek poneka na trenutak zabljesne jače od svih ostalih baš kao i neki davni san koji se na trenutak ukaže na mom horizontu.

Borim se s polusnom i ne želim zatvoriti oči. Želim uživati u svakoj sekundi rađanja zore na horizontu koji se čas čini tako blizu, a čas tako daleko. Noć polako ustupa svoje mjesto blagoj jutarnjoj svjetlosti. Na nebu se izmjenjuju svijetloplava i blaga roza boja. Nestali su i posljednji trzaji noći. Jutro sramežljivo proviruje ispred nas. Autobus i dalje ravnomjerno klizi jednoličnom ravnom autocestom, a oko nas prostiru se nepregledne slavonske ravnice poput kakvog lijepog saga koji zove da se stopimo s njime. Kad bi barem bilo moguće obići sva mjesta na svijetu, vidjeti sve magične uratke prirode. Uskoro se pred nama pomalo počinje uzdizati crvena kugla, sunce, najljepši plod svakog novog dana, dar za sve nas. Rađajući dan još je sasvim netaknut, nevin baš kao i tvoje lice. Sa sobom nosi nova obećanja, nove mogućnosti, nove izazove, nove prilike i nove snove. Kad bismo se barem i mi ljudi mogli iznova rađatii sa svakim novim danom. Iznova vjerovati, iznova se truditi, iznova opraštati, iznova darivati. Iznova biti i ostati dijete.

Dan i noć. Svjetlo i tama. Crno i bijelo. Savršena ravnoteža. Ciklus. Mora postojati ravnoteža. Nažalost, moraju postojati zdravi i bolesni, bogati i siromašni. Ponekad se pitam tko odlučuje o tome hoće li netko imati lijep život ili ne, hoće li netko biti zdrav ili bolestan. Zašto je netko npr. zdrav, a netko ne, netko ima sve, a netko ništa? Po čemu je baš taj netko suđen da npr. bude uspješan, a taj netko drugi jedva sklapa kraj s krajem? Zašto npr. netko u svemu ima sreće, a netko drugi npr. neprestano nailazi na zapreke? Netko s lakoćom postigne nešto o čemu netko drugi može samo sanjati.

Ponekad je lijepo nemati plan, kako je netko jednom rekao. Ponekad je lijepo ne razmišljati i ne opterećivati se time što će biti sutra. Ponekad se lijepo prepustiti. Živjeti polako, dan po dan i iznova otkrivati svijet. Ponekad je potrebno zaboraviti. Ponekad je potrebno sanjati. Ponekad je potrebno imati ono ludo uzbuđenje i optimizam, iako ne znaš ni sam zapravo zbog čega. Ponekad je potrebno jače otvoriti oči. Ponekad je potrebno čvršće zagrliti sadašnji trenutak. Ponekad je potrebno ispisati stranicu do kraja, a tek onda okrenuti novu.

"Ono što je prošlo, više ne postoji. Ono što će biti, još nije došlo. Pa što onda postoji? Samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj je točki sav naš svijet." (Tolstoj)


13:39 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 20.04.2015.

Mojoj ljubavi. . .

"Al i sada otiđem često na stare adrese mladosti moje."
Neke stvari i osjećaji čine se toliko dalekima kao da su se zbili u prošlom životu, a ponekad je samo sitnica dovoljna da sve one opet nahrupe na površinu..
Zaboravljena pjesma, zaboravljeni miris iz osnovnoškolskih dana, zaboravljena bilježnica, zaboravljena stara ljubav, zaboravljeni san dovoljni su da pred nama iskrsne jedan daleki mali svijet, svijet koji smo gotovo zaboravili, a zapravo leži negdje duboko u nama...
Kako godine prolaze sve se više preispitujem o tome idem li u pravom smjeru, jesam li na dobrom putu, radim li sve ispravno, gdje sam pogriješila, što ako sam mogla više, bolje, što ako to nije to, što ako, što da, je li to zbilja ono što želim i slično.. Dani tako brzo prolaze, toliko vremena prođe na banalne svakodnevne stvari, na utrku za vremenom, na obaveze da mi se nekad čini da sam u svemu tome zanemarila sebe, neke svoje snove, želje, hobije...Nedostaje mi ono vrijeme kada sam imala dan samo za sebe, nedostaju mi oni bezbrižni sunčani dani, nedostaje mi ono vrijeme kad sam se manje preispitivala, kad sam manje racionalizirala, kad sam vidjela manje prepreka i granica, kad sam živjela samo u sadašnjem trenutku, kad sam više sanjala...

Večeras mi nedostaje on, moj najljepši Božji dar..
"Ako izgubim tebe ja izgubit ću ljubav
ovu beskrajnu sreću koju pružaš mi ti
Ako izgubim tebe ja izgubit ću nježnost
i toplinu tog gnijezda koje svili smo mi
Ako izgubim tebe ja izgubit ću sve."

Ponekad mi se činiš tako dalek, a ponekad imam osjećaj kao da se znamo oduvijek. Hvala ti na ljubavi i srcu koje mi nesebično daješ, hvala ti za svaki trenutak u kojem smo sretni, hvala ti za to što i kad me ne razumiješ želiš me razumjeti, hvala ti za to što podržavaš moje snove, hvala ti za sigurnost koju mi daješ, hvala ti za sve zajedničke sunčane dane i za sve obrisane suze. Ima večeri kada samo želim da me zagrliš i da plačem na tvom ramenu. Hvala ti što me ohrabruješ i što mi daješ ono najbolje od sebe. Hvala ti za svako jutro u kojem me obraduješ porukom i za svaku večer kada liježem s tvojim imenom na usnama...
Hvala ti za svaki onaj trenutak u kojem gledam te tvoje nježne oči i zahvaljujem Bogu što si moj moleći ga da tako ostane zauvijek.
Hvala ti za taj nalet emocija koje osjetim svaki put kad ležimo zagrljeni ili kad te pogledam u oči i vidim da si bezuvjetno moj.
Nakon one bolne šutnje jučer zagrlili smo se svatko sa svojim brigama i tugama koje nikako nisu znale prijeći u riječi, ali naši dodiri i poljupci govorili su umjesto nas. Koliko god ponekad bilo teško, mi uvijek imamo našu ljubav, imamo jedno drugo, imamo onaj samo naš trenutak kad se pogledamo i kada cijeli svijet stane jer tada srca govore umjesto nas...

Mi smo samo dvoje zaljubljenih sanjara, dvije romantične duše koje još uvijek vjeruju u sunce poslije kiše, u svaki novi dan, u ljude, u to da u životu, koliko god teško bilo, postoji toliko toga zbog čega ga se isplati živjeti..Toliko neispričanih priča još uvijek leži u mom srcu čekajući tebe da ti ih ispričam, toliko neostvarenih snova čeka na nas, toliko je tu još skrivenih dijelova mene koje želim s tobom podijeliti, toliko malih slatkih tajni, žudnji i maštanja koje moraš čuti jer sve me to čini osobom kakva jesam...

Pođimo hrabro dalje usprkos svim nedaćama, držimo se srcima i rukama, izgarajmo i dalje jedno za drugo slijedeći jedinu ispravnu vodilju - našu ljubav...

"Ti zauvijek znaš da pripadam tebi." Ovakve ljubavi prava su rijetkost, a ja sam presretna i zahvalna svaki put kada se sjetim da imam priliku živjeti jednu takvu. Ti si moj pokretač i moja snaga, moje vječno svjetlo i znaj da odsada nikada više nećeš biti sam. Tu sam za tebe, uz tebe, s tobom, tvoja, tebi predana...

"Moje nebo, moje sunce, moja duga."

Još uvijek čuvam sva naša pisma, pamtim sve tvoje riječi, oduševljavaju me sve naše sličnosti, a trenutak kad sam te prvi put ugledala tako čvrsto živi u meni i ostat će zauvijek..

Neka Bog da da mi se uvijek onako iskreno smiješ i gledaš me onim toplim raznježenim pogledom...

U tebi vidim dijete, nevino, nezaštićeno, iskreno, ali i snažnog i hrabrog muškarca koji je moja najsigurnija luka...

Činiš me istodobno tako ranjivom i krhkom, a opet snažnom i hrabrom...
Ti imaš tu moć da me uništiš, ali i da me digneš iz krhotina..

Volim to što izvalačiš ono najbolje iz mene, što uz tebe i zbog tebe postajem bolja osoba, što učim i rastem u svakom danu provedenom s tobom...

Nedostaje mi sada onaj naš zagrljaj na palubi broda, daleko na pučini, u suton, onog vrućeg ljetnog dana dok mi je vjetar milovao kosu, a zadnji traci sunca počivali na tvojim snažnim rukama..

Neka Bog da da ostanemo uvijek ovakvi, bezuvjetno zaljubljeni jedno u drugo, povezani, bliski, sa srcem na dlanu, otvoreni prema onom drugom, spremni na sve zbog ljubavi, te sile koja znači život i smrt, koja piše najljepše, ali i najtužnije priče, koja sve pokreće i sve zaustavlja, koja sve može i zna, koja ne zna za granice..


<3



19:54 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se