Latica prva
Mile kao nespretni baletan premeće nogu preko noge, zamahuje rukama, hoda po žici, cesta mu izmiče. Preko ogromnog trbuha bulji u svoje cipele koje mu se mute od koraka, raspadnute cipele i namočene kišom. Mara uvijek kupi najeftinije, a ove su nabavili kad su išli na svadbu pa su nekad bile i lakirane, a gle sada, imaju rupu. Sve je Mara kriva, glupačica. Sad će on njoj spremiti veselje. Podiže pogled i ugleda susjedin vrt s ružama, ubrat će jednu pa Mari svojoj odnijeti, manje će se ljutiti što opet nije došao na ručak. I evo ga već četveronoške u onom blatu, puže po vrtu i debelim prstima otkida ružu, crvenu. Sav znojav potom do kuće. Uteturao unutra. Marice, srce, vidi što ti je Mile donio.
Mara ga pogleda onako odvratnog, caklenih buljavih očiju, prljavog od blata.
–Opet si pijan, svinjo!
A Mile ti donio ružicu. Kravetina!
Jebala te ružica, imam ih 200 komada. Stoka pijana. Danas bi posao trebao dobro ići. Valentinovo je i ljudi kupuju ruže.. Milina ruža je kraća od ostalih i nekako ocvala, uvalit će je već nekome. A otpala joj je baš jedna latica dok je Mile mahao rukama. Vidjevši to opsuje i laticu nagazi nogom baš kao da se radi o žoharu ili kakvoj štetočini. Mara uzima ružu i stavlja ju u svežanj s ostalima.
- Ja idem, ručak ti je na stolu. I prestani lokati.
-Kravo! čula je taman kad je zalupila vrata. Hladno je i kiša i nema se novaca, a on po birtijama. Izrod ljudski.
-Kupite ružice, usrećite djevojku. Izvikuje Mara i nekako je čudno steže oko srca, od tuge, hladnoće, misli na Miku.
Latica druga
Marko kao spretni košarkaš trči, jer on opet kasni, a kasniti nije lijepo. Kupit ću joj ružu. Žene misle da je to romantično, a za 10 kuna se isplati, samo da gamad nije digla cijene zbog Valentinova. Baba uvaljuje Marku ružu, jedinu koja je bila kraća od ostalih i nekako ocvala. Milina prljava ruža.
Marina je već tamo. Čeka. U plavoj haljinici. Dobar je ona komad, ovako kad se gleda iz daleka, samo da nema tog nosa, ogromnog, preko cijelog lica.
–Donio sam ti ružu.
-Hvala, baš lijepo od tebe! Sjeli u neki kafić. Šute. Pa o čemu bi se uopće moglo pričati. U toj zajedničkoj šutnji odjednom ti proleti čitav život pred očima, svaka sitnica. Nešto što bi mogao iz toga života ispričati.
Marina bulji u onu ružu, takvih imaju doma, majka ih danas prodaje, sigurno će nešto i zaraditi, Valentinovo je.
-Lijepa si danas, ovaj, ono, slatka, znaš.
- Hvala. Štutjeli su tako još nekih sat vremena. Marina je gledala u nokte pa u narančasti zid, možda čitati novine, možda brojati sekunde. Neugodna, odzanjajuća šutnja. Što bi se moglo reći.
Još su se poljubili na odlasku, Marina je držala ružu u ruci i ispade joj latica dok ju je Marko grlio. Okrene se i ode. Kakav mučan susret. Ljudi uvijek previše očekuju. Par metara do kuće pogleda ružu i baci je na pločnik.
Latica treća
Matilda, 32 godine, neudana, oko 22.15 ide u šetnju. Pa ne može se zaboga cijeli dan u kući, treba uzeti zraka, pomaknuti tijelo. Tako je sve monotono pa i pločnik u kojeg gleda dok hoda, a uvijek hoda pognute glave. Digni glavu kad hodaš, gledaj kamo ideš, osvrni se. Slušala je još otkad je dijete bila, ali danas, nema interesa. Samo da je zraka. Vidi na trotoaru ruža, blatnjava, nekako ocvala i pokupi je. Možda je to nekakav znak. Kao netko će nekada možda nešto. To je iznanađenje! Stavit će je u vazu. Sutra će prijateljici reći da ju je dobila. I tako se ozarena vraća kući, gleda ocvalu ružu i čeka da zaspe.
-Koliko si prodala bijednice?? Opet slabo! Jebo ja tebe i tvoje ruže! Čuje iz susjednog stana. Samo da to deranje prestane.
I dok već tone u san, jedna crvena latica padne na stol.
