Sanity is Overrated
18.11.2009., srijeda
Nova pozadina, stara priča
Zlo mi je.
Eto. Čitav ovaj post koji ću napisati, može se svesti na te tri male riječi: ZLO-MI-JE. Zlo mi je od obavljanja stvari za druge ljude. Zlo mi je od igranja Majke Tereze, u nadi da se dobro dobrim vraća. Zlo mi je od ljudi koji se ne drže dogovora i ne ispunjavaju svoje obaveze. Zlo mi je od objašnjavanja svojih ideja/mišljenja/viđenja svijeta/vjerskih uvjerenja/itd. ljudima za koje ZNAM da ne shvaćaju. Zlo mi je od skrivanja svojih pravih osjećaja prema nekim ljudima ( i ne, ubijte se odmah bestidni romantici, nije ništa takvo, ovo o čemu pričam je sve u negativnom tonu.) Zlo mi je od ustajanja u jutro, kada već ZNAM da mi dan neće ništa valjati. Zlo mi je od toga da ljudi inzistiraju na razgovoru samnom, baš onda kada ja imam potrebu šutjeti. Zlo mi je od zapitkivanja ''što ti je', odgovaranja sa ''nije mi ništa'', kada bih zapravo htjela odgovoriti ''sve mi je''. Zlo mi je od ljudi koji ne shvaćaju da ponekad mi nije do ničega i da to što odbijam izlaziti iz svoje sobe nije depresija, već jednostavna potreba da budem SAMA. Zlo mi je od ljudi koji preuveličavaju sami sebe. Zlo mi je od vlastite zimogroznosti, koja se podupla kad god vidim utegnutu žensku kako mi šeće u jaknici do pola leđa i dopičnjaku, a vani je -10°C. Zlo mi je od pitanja ''koliko ste već dugo skupa'' i ''kad ćete se više ženiti''. Zlo mi je od majki koje navlače drečavu djecu po cesti, umjesto da stanu i pitaju dijete što mu je. Zlo mi je od ZET-ovaca. (ovo zbilja nema potrebe objašnjavati). Zlo mi je od ljudi na vijestima koji nas svakodnevno bombardiraju novim glupostima o svinjskoj gripi. Kakva vražja svinjska gripa... Imali smo kravlje ludilo, ptičju gripu, sad svinjsku gripu... nije više samo svinjska gripa, sad je Farmageddon, što bi rekao moj kompanjon. Zlo mi je od želje da napišem koji post na ovome blogu i onda od naglog odustajanja, jer znam ovo nitko neće pročitati... a ako i hoće, neće ih biti briga. (Unatoč tome, i dalje razmišljam da ponovo počnem pisati. Zaboravila sam koliko je ovaj blog dobar za liječenje frustracija.) Ima nešto u tome kako se starenjem svašta nauči. Svaka nova sijeda vlas je mali podsjetnik nečega kroz što si prošao. Sreća pa se farbam, pa da se ne gledam takva svako jutro u ogledalu. Ali kao i svako sjećanje/znanje, tako se i sijede probijaju na površinu, samo par tjedana nakon što si mislio da si ih se riješio. Promole glavu, tek toliko da znaš da su još tu. Kasnije, malo kada zaboraviš, nakreneš glavu u određenom kutu i evo ih! Zabljesnu u punom sjaju tvoje lampe iznad ogledala, a ti poludiš i kao manijak provedeš 20 minuta pred ogledalom, pokušavajući je naciljati i iščupati. Ponekad uspiješ... a ponekad se tvoja stara prodere na tebe da ćete zakasniti i da koga vraga još radiš u kupaoni. ... Sjetila sam se neki dan kakva sam bila u djetinjstvu. Nepopularna među društvom, vječito sama pod odmorom, sjedeći na torbi ispred učione. Imala sam ja prijatelje... Svega 2. Nyma je to i danas, a ova druga... nije mi baš jasno što se s njom desilo. Jedan dan smo se igrale skupa, a drugi se više nismo pozdravljale na ulici. Ni dan danas joj ne gledam u oči kada prolazim. Neugodno mi je. Ne znam zašto. Kao da sam joj učinila nešto, a ni sama ne znam zbog čega sam to kriva. Ali, vrijeme prolazi... Ljudi se mijenjaju. Pronalaze se novi prijatelji, koji nadopune sve ono što nisi imao kao dijete. Pronalaze se ljudi koji dopunjavaju tebe samog. Prolazila sam parkom jedan dan. Nisam tamo bila valjda dobrih 10-ak godina. Ako ne i više. Imala sam vremena, pa sam si uzela oduška i sjela na ljuljačku. O Bože... sjesti na ljuljačku. Čitav tjedan me držala ta ekstaza tog jednostavnog čina... Sjedanja na ljuljačku i odgurivanja nogama. Dakako, noge mi se sada debelo vuku po podu, za razliku od prije 10 godina, kada su se klatarile, te prstima jedva dodirivale pod. Morala sam čak skoknuti unatrag, kako bih uspjela sjesti. Sjetila sam se tako što sam najviše voljela raditi kada sam bila na ljuljačci. Zaljuljati se čim sam jače mogla, i dok mi je tada još duga kosa lebdjela kroz zrak iza mene, isključiti zvukove djece koja su se igrala do mene i zamisliti sebe gore, skroz gore, u nebesima. Gore iznad iznad grada, iznad smoga, iznad oblaka... Gore, gdje su mi društvo pravili zmajevi. Veličanstveni, u svim bojama i oblicima. Snažni, ogromni, zastrašujući... Ali nikada se nisam bojala. Zašto i bih? Samo su letjeli samnom, kada god bi me ta smiješna škripava ljuljačka zavitlala u beskrajna nebeska prostranstva. |
