Sanity is Overrated

Well, well...
Gle ti to. Novi post... *Gleda gore* ... Hm, još krave ne padaju... Sad će, sad će...

Ah, kako je život jedna prokleta, pokvarena skupina neočekivanih suprotnosti.
Koje su šanse da jedna osoba (aka. šmokljan kad je vožnja po srijedi) u četiri dana sa Auto-rally utrka ode sa peharom i prvim mjestom, te potom ode na predstavljanje knjige poezije i tamo otkrije da je jedan balavac s kojim je pred 100 godina bila na izletu, izrastao u silnog komada, postao slavan i sad stoji pred tobom, obučen u nešto što ti je inače strašno sexy na muškarcima i izvodi ariju iz opere Čarobna frula, uz pratnju harfe, stojeći ravno pred tobom? (Ne, ozbiljno. Lik je postao operni pjevač.)
Sad ću vam reći.
Šanse su ili da puknete od smijeha ili da vam dođe da se rasplačete. Ili oboje, ako ste ja.
Naravno, sve obavljeno tiho i u sebi, kako drugi ništa ne bi primjetili.

Nego, ajmo od početka.
Da, auto-rally, Annitrix (ti šuti ;) ) i ja, prva utrka, otišle doma sa peharima na kojima piše da smo prve među ženskim vozačima u Zagrebu.
Što se same utrke tiče, zabavila sam se kao nikada u životu. Nervoza, uzbuđenje, adrenalin, miris asfalta u podne, znojni dlanovi i sklizava kemijska kojom upisuješ rutu vožnje.
I nadasve, dobra ekipa.
Takvih ljudi nigdje nema kao na raznim auto i moto susretima.
Hoćete zabavu?
Imate je.
Hoćete zajebanciju?
Imate je.
Hoćete ručak?
Nemate ga ako je Darko tamo.
Uglavnom, da skratim sranje. Jedva čekam iduću utrku!!!

I tako, sa asfalta i još sva nabrijana od utrke, makar je već prošlo nekoliko dana, iz traperica i tenisica, uskačem u elegantne crne hlače i cipelice (pod prisilom, razumije se. Tko bi ih točan svojevoljno obuo?), te sjedam u svoju limuzinu (zapravo je od moje stare, ali uskoro kad položim vozački biti će moja, pa sam ju ja već prisvojila.) i vozim se do društvenog doma na domijenak u čast moje tete koja je objavila knjigu poezije.
Da, da, cmok, cmok, familije na sve strane. Dok ti to sve izljubiš, možeš se komotno ići umivati da obrišeš 15 kila ruža sa svojih obraza.
Počinje.
Dvije ženskinje čitaju poeziju, ostali zijevaju.
Gomila ljudi govori o knjizi, moja teta se sramežljivo smiješka, Domino me piče laktom u rebra, a ja se smiješkam i pokušavam se namjestiti tako da me od neudobnih stolaca ne boli kičma.
(Znate one uske klupice bez naslona? Ne samo da boli kičma, nego i dupe, da stvar bude bolja.)
Da, da, pljesk, pljesk...
Krajičkom oka vidim nešto bijelo kako ustaje sa stolca i izlazi na pozornicu. Ni tri metra od mene.
Prvo primjetih košulju. Bijelu. Klasičnu, ali ne do kraja zakopčanu, obučenu preko veoma zanimljivih bic... uh, silazim s teme i ulazim u vode od kojih se muške obrve sada podižu, a ženske spuštaju prema... heh. Ponovo u zagonetnim vodama.
Uglavnom, sa sexy košulje, preko raznih dijelova tijela, napokon podižem pogled i pogledam lice.
Poznat mi je, ali ga ne mogu smjestiti.
Ne samo da mi je poznat. I zgodan je.
Ne zgodan zgodan, nego ZGODAN zgodan. Da vam pomognem, cure, onakav je kakvog vodite doma mami. Kapiš?
Kosa upravo dovoljno duga da ne bude kratka i pada ispod uha, uredno začešljana, ali dovoljno razbarušena da ne izgleda kao mamin sin.
Čekam kad će progovoriti, naivno se ponadah da ću ga po glasu prepoznati. Iznenadi me glas kao iz bunara. Dubok, istreniran i kroz uši ide ravno u... znate kamo.
Ruke su mi se naježile. Ali tek kasnije, i ne od ugode. Nije mi bio poznat taj glas. Predubok je. Ne znam nikoga s tako dubokim glasom.
Komad s dubokim glasom objavljuje da su ga pozvali da u čast moje tete otpjeva ariju iz gore spomenute opere.
Žena u pozadini zapetljava prste u harfu i počinje.
Prva pomisao: "Moj Bože... Mogao si biti bilo što, s takvim licem. Baby, zašto, oh ZAŠTO operni pjevač?"
Komad otvara usta i iz njih počinje izlaziti meni poznata melodija, ispjevana dubokim... uh tenor (? Kužim se u operu kao krava u matematiku) glasom i moji prsti se u cipelama zapetljavaju u čvor. Još jedna negativna reakcija na operu. Glas je toliko dubok na nekim mjestima da se čini kao da vam pluća vibriraju.
Sve me jeza prolazi.
Ali usredotočujem se na harfu i na njegovo lice. Još uvijek ga ne mogu smjestiti.
Arija završava, harfačica (lol, polažem autorska prava na ovaj izraz) pušta žice i još neki ljudi drže govore.
Ostatak večeri je uglavnom bilo još cmakanja s familijom, širom i bližom, stajanje vani sa frendicom i Dominom, te tračanje svega što ti padne na pamet. Još uvijek me bunilo od kud ja poznam lika s dubokim glasom.
Napokon, nakon dva sata, moja stara izlazi po Domina i mene, te krećemo prema parkiranom autu.
Nakon što smo Domina odvezle kući, iskomentirala sam staroj kako mi je lik zgodan. Rekla mi je da ne bih to trebala reći tako otvoreno, pošto ju je rodbina čitavu večer ispitivala je li mi Domino dečko. Ja sam se zadovoljila telećim pogledom i odmahivanjem glave.
Slijedeće što mi je rekla me gotovo izbacilo iz stolca. "A znaš ti tko je on?"
Još malo u šoku zbog pitanja koje se misteriozno ponovilo oko 3-4 puta, čim je netko vidio Domina i mene zajedno, ponovo sam odmahnula glavom, makar sumnjam da me vidjela u mraku.
Ali odgovorila mi je svejedno.
"Znaš onu ženu... To mu je baka."
Ja: "Čekaj malo... Ona žena... s kojom sam pričala... To mu je baka? Pa onda sam ja s njim bila pred jedno 5-6 godina u Trakoščanu i on je onaj balavac koji je išao samnom na pedalinu i bio fasciniran žabama u doba parenja??!!" OMG... O_O!!!
Šoka li.
Još uvijek imam sliku, on i ja, u trenirkama, na pedalini mašemo našim bakama.
TO JE ON???
Nije ni čudno da ga nisam prepoznala.
Više definitvno nije balav, i više definitivno nije mali. (Sad ima dva metra... A ŠTO STE VI MISLILI?)
I tako... da nisam bila vani na trač partiji, možda bi se i ponovo upoznali.
Još uvijek se ne mogu odlučiti jel bi mi bilo drago.