Sanity is Overrated

24.11.2009., utorak

Of old guys and young meat

Nemam pojma kako da započnem ovaj post, zato ću odmah prijeći na stvar.

Mislim da me muškarac 30 godina stariji od mene pokušava ''pokupiti''. (Nećkala sam se kako ovo napisati, htjela sam prvo staviti ''upucava'', ali to je pre-nova riječ za nekoga njegovih godina, a opet ako stavim ''zavodi'', to mi je prestara riječ za mene. Bit je u tome da se događa nešto što mi se nimalo ne sviđa.)

Ok, neću davati imena ni mjesta, ali dovoljno je reći da sam igrom slučaja završila na praksi u firmi gdje on radi.
Mene i mojeg kolegu zajedno rotiraju po radnim mjestima svakih nekoliko dana, tako da smo otprilike svaka 2 tjedna kod njega.

Isprva mi se činilo kao da je veoma ljubazan, čak mi je i odgovaralo što mi netko poklanja toliku pažnju.
A onda mi se počelo činiti kao da se... hm... nemam baš neki dobar opis za to...
Kao da se malo previše trudi oko toga da nam se svidi.

Tada sam se počela uvjeravati da je možda malo ipak previše umišljen i sve u stilu ''ajde, ima priliku pokazati se malo u društvu ljudi puno mlađih od njega, pa ne može odoljeti.''

Pomalo se čak i činilo da kad opisuje sebe i sve što je radio, kao da se pokušava prodati.
Došlo mi je da mu kažem da nije auto, i da me njegove sposobnosti, postignuća i kilometri koje je prošao, zbilja pretjerano ne zanimaju.

Ali, već tada, onaj mali glas koji svatko od nas ima u glavi, počeo mi govoriti da nešto ipak nije u redu, i da ovo nije način kako se ''profesionalno'' ponaša prema nekome.

Uvjeravala sam se da pretjerujem, i da umišljam stvari... Dok stvari nisu krenule na gore.

Također, bilo je poprilično čudno što je suptilno pokušavao ispitati u kakvom smo odnosu moj kolega i ja. Što je smiješno, jer se vidi da smo samo prijatelji na kilometar.

Par puta smo završili na ručku zajedno u pauzi, on, njegov kolega, moj kolega i ja.
Bilo mi je čudno kako se baš svaki put.. pa, nema druge riječi koja mi pada na pamet, osim ''zguzio'' da sjedne do mene za stol.

Još je imao dovoljno obraza komentirati kako ''uvijek ima sreću sa smještajem za stolom''.

Sjećam se da sam samo pogledala svojeg kolegu preko svog tanjura. Ni njemu nije bilo baš jasno na što je dotičan gospodin mislio.

Srećom, pa sam imala dovoljno pameti da svojem kolegi doslovce čitavu praksu visim iz džepa i ne odvajam se od njega.

Još jedna stvar mi je zapela za oko... Puno nam je pričao o svome životu, poslu, hobijima, putovanjima, interesima itd... ali, dok ovaj njegov kolega nije prestajao govoriti o svojoj ženi i djeci, naš ''dotični gospodin'' nije niti jednom spomenuo ni jedno od toga.

Ne dajući tome previše značaja, zaključila sam da ili nije oženjen, ili da se rastao, pa mu je neugodno govoriti o tome.

I tako, ostalo bi to sve na ''previše prijateljski raspoložen'', da mi moja mama nije nešto napomenula prije nepunih pola sata.

Počele smo razgovarati o tome kako mi je na praksi, i slučajno je napomenula ''dotičnog gospodina''.
Prvo, pitala me kako mi je kod njega na praksi.

Onda je rekla da ga poznaje.

...

Zatim je spomenula da je oženjen.

...

A zatim da je imao vezu prije otprilike dvije godine sa curom, ne puno starijom od mene, koja je, povrh svega bila zaručena, te se jedva ipak odlučila udati.

...


Tada mi je sinulo.

O moj Bože...
Nikada nije spominjao ni ženu ni djecu.
Pokušavamo me impresionirati svojom imovinom, društvenim statusom, poslom itd...
Bacao je suptilne pozitivne komentare na moj izgled.
Propitkivao se za moj prvatni život, i još 20 drugih stvari... Koje su sve bili hintovi, koje sam ja ignorirala.

Ok, možda zbilja pretjerujem...
Ali mislim da sam dovoljno zaprepaštena da pristojno odbijem njegovu slijedeću ponudu za pomoć, kada je idući put dobijem.

30 godina je stariji od mene...

TRIDESET.

... Mogao bi mi biti tata.



- 19:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.11.2009., srijeda

Nova pozadina, stara priča

Zlo mi je.
Eto.

Čitav ovaj post koji ću napisati, može se svesti na te tri male riječi: ZLO-MI-JE.

Zlo mi je od obavljanja stvari za druge ljude.
Zlo mi je od igranja Majke Tereze, u nadi da se dobro dobrim vraća.
Zlo mi je od ljudi koji se ne drže dogovora i ne ispunjavaju svoje obaveze.
Zlo mi je od objašnjavanja svojih ideja/mišljenja/viđenja svijeta/vjerskih uvjerenja/itd.
ljudima za koje ZNAM da ne shvaćaju.
Zlo mi je od skrivanja svojih pravih osjećaja prema nekim ljudima ( i ne, ubijte se odmah bestidni romantici, nije ništa takvo, ovo o čemu pričam je sve u negativnom tonu.)
Zlo mi je od ustajanja u jutro, kada već ZNAM da mi dan neće ništa valjati.
Zlo mi je od toga da ljudi inzistiraju na razgovoru samnom, baš onda kada ja imam potrebu šutjeti.
Zlo mi je od zapitkivanja ''što ti je', odgovaranja sa ''nije mi ništa'', kada bih zapravo htjela odgovoriti ''sve mi je''.
Zlo mi je od ljudi koji ne shvaćaju da ponekad mi nije do ničega i da to što odbijam izlaziti iz svoje sobe nije depresija, već jednostavna potreba da budem SAMA.
Zlo mi je od ljudi koji preuveličavaju sami sebe.
Zlo mi je od vlastite zimogroznosti, koja se podupla kad god vidim utegnutu žensku kako mi šeće u jaknici do pola leđa i dopičnjaku, a vani je -10°C.
Zlo mi je od pitanja ''koliko ste već dugo skupa'' i ''kad ćete se više ženiti''.
Zlo mi je od majki koje navlače drečavu djecu po cesti, umjesto da stanu i pitaju dijete što mu je.
Zlo mi je od ZET-ovaca. (ovo zbilja nema potrebe objašnjavati).
Zlo mi je od ljudi na vijestima koji nas svakodnevno bombardiraju novim glupostima o svinjskoj gripi.
Kakva vražja svinjska gripa... Imali smo kravlje ludilo, ptičju gripu, sad svinjsku gripu... nije više samo svinjska gripa, sad je Farmageddon, što bi rekao moj kompanjon.
Zlo mi je od želje da napišem koji post na ovome blogu i onda od naglog odustajanja, jer znam ovo nitko neće pročitati... a ako i hoće, neće ih biti briga. (Unatoč tome, i dalje razmišljam da ponovo počnem pisati. Zaboravila sam koliko je ovaj blog dobar za liječenje frustracija.)

Ima nešto u tome kako se starenjem svašta nauči. Svaka nova sijeda vlas je mali podsjetnik nečega kroz što si prošao.
Sreća pa se farbam, pa da se ne gledam takva svako jutro u ogledalu.
Ali kao i svako sjećanje/znanje, tako se i sijede probijaju na površinu, samo par tjedana nakon što si mislio da si ih se riješio. Promole glavu, tek toliko da znaš da su još tu. Kasnije, malo kada zaboraviš, nakreneš glavu u određenom kutu i evo ih!
Zabljesnu u punom sjaju tvoje lampe iznad ogledala, a ti poludiš i kao manijak provedeš 20 minuta pred ogledalom, pokušavajući je naciljati i iščupati.
Ponekad uspiješ... a ponekad se tvoja stara prodere na tebe da ćete zakasniti i da koga vraga još radiš u kupaoni.

...

Sjetila sam se neki dan kakva sam bila u djetinjstvu.
Nepopularna među društvom, vječito sama pod odmorom, sjedeći na torbi ispred učione. Imala sam ja prijatelje... Svega 2. Nyma je to i danas, a ova druga... nije mi baš jasno što se s njom desilo. Jedan dan smo se igrale skupa, a drugi se više nismo pozdravljale na ulici. Ni dan danas joj ne gledam u oči kada prolazim. Neugodno mi je. Ne znam zašto. Kao da sam joj učinila nešto, a ni sama ne znam zbog čega sam to kriva.

Ali, vrijeme prolazi... Ljudi se mijenjaju. Pronalaze se novi prijatelji, koji nadopune sve ono što nisi imao kao dijete. Pronalaze se ljudi koji dopunjavaju tebe samog.

Prolazila sam parkom jedan dan. Nisam tamo bila valjda dobrih 10-ak godina. Ako ne i više. Imala sam vremena, pa sam si uzela oduška i sjela na ljuljačku.

O Bože... sjesti na ljuljačku. Čitav tjedan me držala ta ekstaza tog jednostavnog čina... Sjedanja na ljuljačku i odgurivanja nogama. Dakako, noge mi se sada debelo vuku po podu, za razliku od prije 10 godina, kada su se klatarile, te prstima jedva dodirivale pod. Morala sam čak skoknuti unatrag, kako bih uspjela sjesti.

Sjetila sam se tako što sam najviše voljela raditi kada sam bila na ljuljačci.

Zaljuljati se čim sam jače mogla, i dok mi je tada još duga kosa lebdjela kroz zrak iza mene, isključiti zvukove djece koja su se igrala do mene i zamisliti sebe gore, skroz gore, u nebesima. Gore iznad iznad grada, iznad smoga, iznad oblaka... Gore, gdje su mi društvo pravili zmajevi. Veličanstveni, u svim bojama i oblicima. Snažni, ogromni, zastrašujući...
Ali nikada se nisam bojala. Zašto i bih?
Samo su letjeli samnom, kada god bi me ta smiješna škripava ljuljačka zavitlala u beskrajna nebeska prostranstva.



- 01:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.11.2008., ponedjeljak

Kad tri slijepca slijede čoravoga + plagijat

Pa dobro, ŠTO je to s ljudima da vole krasti tuđe zasluge?
ZBOG ČEGA im je draže uzeti nešto tuđe i hvaliti se da su to sami napravili?
I zašto oni ''pokradeni'' uvijek nekako postanu negativci, čim se usude pobuniti protiv toga?

I zašto se ljude smješta u zatvor kad zadave nekoga?

ARGH!! (<-- neartikulirani zvuk proizašao iz akumulirane frustracije)

Skoro 5 dana, ja crnčim kao zadnji kreten nad time.
Odbijam pozive na kavu, žrtvujem svoje slobodno vrijeme, istražujem, proučavam, trudim se da to napravim čim bolje i kvalitetnije...
A onda dođe serator koji nađe jednu grešku, ispravi ju i potpiše se na to, kao da je on cijeli posao napravio! (Što je sve skupa 15 sekundi posla, jer je trebalo samo dvije znamenke promijeniti).

A ja?!
Samnom ništa!
Ja nek se složim s njime, štoviše, nek mu zahvalim što je on svojom božanskom superiornošću uspio uočiti tu grešku i smilovao mi se toliko da mi ju čak i ispravi...
I što onda na kraju, kad se budu davale ocjene?
''Oho, bravo kolega. Vi ste radili čak i kolegičin posao... A vi, kolegice, vi si niste dali truda?''

I naravno, još mi skoči za vrat jer se ja USUĐUJEM BUNITI što mi on krade dokument!
Ma nemoj! Genijalac!
Sad JA idem ispravljati svoj dokument.
Neka mi samo pisne jednu sutra...

Do that again, you bastard, and I'll RIP OUT YOUR HEART and fuckin' EAT IT!!!!!!!!!

Image Hosted by ImageShack.us



Ok, sad sam se ispucala...
Sad je malo bolje.

A što se tiče ova 3 slijepca koja slijede čoravoga?
To je samo figure of speech.
Tu se ubrajaju 4 osobe, među koje spadamo Annitrix i ja.
Zna ona o čemu govorim. ;)
Samo ne znam tko je u toj našoj gluposti slijep, a tko čorav.

I btw. da, imala si pravo, zbilja smo obje super-ultra-turbo glupe. Zato si i jesmo tako dobre! XD

- 23:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.09.2008., srijeda

'Tis a sad day for human race

Yeah..
Neću se ispričavati što nisam dugo pisala, niti ću obećati da ću pisati češće.
Svi znamo da bih lagala za oboje, tako da nema smisla.

Anyway, došlo mi je da napišem novi post, jer me opet primilo... Onaj period kad mrzim 80% ljudske rase.

Čini mi se u zadnje vrijeme, kako je nekim ljudima životni cilj da me iznerviraju.
Istina, postoje neki koji ne spadaju onamo. To su uglavnom moj v4MP1r3, s kojim nešto u zadnje vrijeme jako često završim na kavi.

Annitrix, koja je (svaki joj dao), valjda jedina koja me kuži kad pizdim i opet, opet i opet dokazuje zašto mi je najbolja frendica (Da, znam, zvučim corny, ali istina je. Bila je tu za svako sranje koje mi se dogodilo. Ako to nije prava frendica, onda ne znam što je.)

Lirik –stari moj, još uvijek rulaš, bez sumnje. :)

I The One Who Shall Not Be Named – moj trusty friend, koji mi svaku večer radi društvo i zbilja je jedina stvar kojoj se veselim na kraju dana...

I tako.. Fucks mi počinje idući tjedan... Ajde, raspored mi je Bogom dan, predavanja su samo ponedjeljkom, utorkom i srijedom, a čet. i pet. mogu imati sve četiri u zraku.

Žalosno je što se zapravo veselim faksu. Uglavnom zato jer mi fali društvo ( i markiranje, ali to je sad nebitno *kašljuc*).

Jedino čemu se ne veselim je sretanje određenih ljudi.. Kao danas, naprimjer...
Ni manje ni više, u busu za doma bilo je troje ljudi iz moje osnovne škole... E, TROJE!!
Imam problema sa podnošenjem samo jednog, a kamo li troje...
Bože, ta vožnja doma je trajala predugo...
Zbilja se teško smješkati i glumatati da ti je drago što ih vidiš i raspitivati se kako im je i odgovarati na pitanja za koja znaš da ih nije briga, baš kao ni tebe...

Umjesto svega toga, htjela sam im reći nešto u stilu ''Da, u vezi sam. Štoviše, udana sam. Ja i moja cura smo baš posvojile dvomjesečnu curicu koja ima HIV i jako smo sretne!''

Mislim, i onako će se svi uzduž i poprijeko istračati, čim maknu rit iz autobusa, pa da im barem dam malo materijala...
A ovako... Da, više je bilo u stilu ( u busu): ''Da, dobro sam. Aha, da, idem na faks. Da, dobro je prošla godina. Da, imam vozačku, ali ne vozim... Zašto? Jer mi se ne da, a i stara mi uzima auto svaki dan... A kako je tebi? Oh, zbilja?! Da, vidiš.. Svašta... O? Kaj se već udala? Pa kako to? Ostala je trudna? O, da, nezgodno... A kaj ćeš.. Jel' ti radiš negdje? Ja ne. Ipak budem prvo faks završila... Aha... Ma da? ... Da, da... *klimanje glavom*... Eh, da, vidiš... O da, već smo skupa godinu dana.. Da, da... Ti? ... Oh, baš mi je žao... Da, ma naravno! NARAVNO da se vidimo na kavi koji dan! Jedva čekam! Ok, čujemo se! Pusica!! ''

(Van busa): ''Mrš, kučko, umri! Da bogda 4 tone krastavaca pale na tebe.''

Eto.
Mrzim sve te ljude. Osnovnjak mi je zbog njih ostao u lošem sjećanju, a sad bi one na kavicu... Nalijte si vi tu kavicu u uho.

Eh, kad smo već kod nerviranja...
Ne idu mi u glavu ljudi koji ne znaju podnjeti dobronamjernu kritiku.
Znate ono, kažeš im nešto, kako bi mu dao šansu da to popravi, ne zato da mu pokvariš dan, a on se zapjeni kao da si mu na pasja kola izvrijeđao mamu.

Dobronamjerne kritike su tu kako bi ti ukazale na grešku i dale šansu da ju ne ponavljaš.
Ali ne...
Ok, ne prihvaćaš kritiku? Suckaj onda. Kaj da ti ja radim?

Pa kamo bi svi dospjeli da nam nitko ne kaže gdje griješimo?
Scena (Zubar pokušava izvaditi zub): Oh? Gospodine, nešto ste mi tihi? Sestro, dajte pogledajte što nije u redu... Aha, znači NISAM mu smio prerezati vrat i onuda mu čupati zub...''

Kužite me?

Sad si samo razmišljam kako će se ti ljudi snalaziti na radnom mjestu..
Hoće li se tako i na šefa pjeniti, kad im kaže da nešto nisu dobro napravili?

Uglavnom, na kraju dana... Nekako mi samo dođe da kažem: ''Živote... Ajde ODFAKAJ!''

Image Hosted by ImageShack.us


- 16:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.03.2008., utorak

Little ''Personal Victory'' Book

Već neko vrijeme mi se po glavi mota dosta čudna ideja, koju koju sam nedavno sprovela u dijelo i mogu vam reći da mi je ego porastao za čitavu razinu.
I upravo zbog toga sam odlučila ovu ideju podijeliti s vama, blogerska nacijo, u nadi da će osobe sa niskim samopouzdanjem ( ali i svi ostali) probati ovo, bar na kratko vrijeme, pa da vidite kako će vam se podići mišljenje o sebi.
Zabavno je, jednostavno i vjerojatno ćete se nacerekati kao blesavi dok ćete to raditi...

Što vam treba:

1) Mali rokovnik, blokić ili nešto slično, ne veće od vašeg dlana, sa vanjskim omotom ili sa slikom nečega što vas veseli, makar to sami naljepili gore. Samo pazite da budu jarke boje i da sami vanjski izgled vrišti da je to VAŠE.

2) Obična kemijska ili olovka (možete čak i nabaviti onakve notese koji već imaju malu kemijsku pričvršćenu na sebi, praktičnije je)

3) Sat, mobitel ili bilo što od kuda ćete u bilo kojem trenutku moći vidjeti koji je datum i vrijeme

E sad, ako ste nabavili sve ovo, mogu prijeći na objašnjavanje pravila.

1) Ovo je vaša Knjižica Osobnih Pobjeda, u nju pišete sve one male stvari koje druge ne zanimaju baš pretjerano, a i vi ne govorite o njima, ali u trenu kada se dogode, makar izvana izgledali cool i hladni, iznutra vas nešto tjera da radite ovo:

Image Hosted by ImageShack.us


Jer ste zapravo ''ludi'' od sreće. ;)

2) Upisuje se tako da prvo napišete datum, vrijeme i nakon toga, natuknicu o onome što vam se dogodilo.

Cijelokupan primjer: 15.3.2008. (15:43) sasvim slučajno sam nabavio igricu za kojom slinim i hoću je igrati već mjesecima
ili 3.1.2008. (11:06) napokon sam spustila onoj maloj gaduri koja mi pokušava preoteti dečka

(Naravno, primjere sam nagađala, vi pišete što hoćete)

I to je u biti to. :)
Samo pazite da ju većinu vremena imate uz sebe, ili ako vam je jednostavnije, popamtite vrijeme i datum, pa to zapišite u Personal Victory Book kad dođete do nje.

Nakon što napravite samo 2-3 zapisa, već će vam kasnije biti dovoljan samo jedan pogled na tu knjižicu, da se bez razloga počnete cerekati dok se sjećate što ste zadnje upisali unutra.

Eto, toliko o toj ideji...
A sad nešto sasvim drugo.
Tko je od vas gledao film 10 000 bc, tj. 10 000 Prije Krista?
Okay, znam da je film na nekim dijelovima šrotan i da baš i ne slijedi odgovarajuće vremenske periode i povijesne činjenice...
Pa tako, možete naći mamute u pustinji, ptice-polu-dinosauri, koje su već bile izumrle kada su se tako napredna plemena ljudi počela razvijati, i slični ''propusti''... Ali na stranu sve to.. Ono što se mene najviše dojmilo je bio jedan čovjek.
Ne, ne onaj dreadlocksani Calvin Klein maneken, sa savršenim zubima, makar im onda pasta za zube i četkica nisu bili ni na kraj pameti, nego onaj drugi, stariji, koji je glumio Warlorda, koji na početku dođe sa svojim kompićima i pokupi robove po selu mamutolovaca.

Evo, priznajem... nemam baš puno pojma što se dogodilo sa ostalim likovima, ali ja sam većinu filma provela blejeći u njega.
Da, znam! Dovoljno je star da mi bude tata, ali cure, daaaajteeee... Kao što kaže moja novopečena frendica: ''I'm a sucker for bad guys with soft spots''.
A navrh toga, tip ima onako nekakve mačkaste oči, duboki raspy glas koji te pogađa ravno u... ;) i boju kože kao da se nagledao sunca i onda se bacio na roštilj...
Sveukupan dojam? ... Striček Warlord? Bacite tu glupaču s konja i dođite mene oteti. XD

Dobro, sad kad sam si naslinila tipkovnicu zbog tog frajera, povlačim se pod tuš i u krevet.
Nije lako imati dobre ideje svaki dan. ;)





- 20:13 - Komentari (14) - Isprintaj - #

06.03.2008., četvrtak

Kia strikes again

Hm... *miče prst debeo sloj prašine i paučine koja se nakupila na blogu od kad je zadnji put tu bila*...
Ne bi mi škodilo da si dam malo više truda oko ovoga, huh?
Anyways, osjećam se odgovornom da napišem novi post.
Uglavnom jer je prošlo toliko vremena i bila sam na to prisiljena od strana osoba koje sad neću navesti, ali znaju one tko su. ;)
Ugl, nisam dugo pisala jer sam bila zauzeta (čitaj: lijena kao krme).
Ali nije da sam bila baš besposlena.
Naime, danas ću se dotaknuti teme koja vam vjerojatno već na uši ide van, ali i ja hoću izraziti svoje mišljenje o tome.
Svaka od ovih vijesti počela je nedužnim ispijanjem kave u kafiću gdje kratimo vrijeme kada nam se ne da biti na faxu.
Zavalim se u udobne crvene fotelje, srknem iz šalice, otvorim novine i prva stvar koju vidim:

#Dvije klinke se bacile s balkona.. ne, shit.. sa zvonika.... Tako je, sa zvonika. Zašto? Nitko ne zna.

Prođe neko vrijeme... Sjedim u kafiću, otvorim novine.

#Objesio se klinac. Nitko ne zna zašto.

Kafić, srk kave, novine.

#Utopila se djevojka.

Kafić, kava... ne moram ovo više ponavljati, shvatili ste bit, jel da?

#Zapalio se klinac. Zašto? ...HAH! Dobra fora! naravno da ne znaju.

K, k, n...

#Ubila se klinka. Zašto... AHA!!! BRAKETHROUGH!! Jer je bila depresivna jer se onaj mali zapalio...

I tako sjedim ja i srčem svoju kafu... i razmišljam koji im je jarac svima bio da se odjednom poubijaju...
Prva pomisao: Depresija... teška... i vjerojetno opaka doza čistog kukavičluka.
''Ajme! Svijet je okrutan! A ništa... Odo' se ja ubit'!''

Naravno, to je riješenje! Ostavila te cura. Pa da. Bila je zadnja na svijetu. Najbolje da se ubiješ.
Imaš loše ocjene u školi. To je također ogroman i nepremostiv problem, jer, naime, ne postoje popravni rokovi i slične bajke.
Pukao ti je nokat? O MOJ BOŽE!!! Ubit se odmah! Nemaš šta čekat, odmah vješaj omču i skači s prozora...

...

Primjećujete li koliku količinu sarkazma moram upotrijebiti kako bih dokazala da su bili u krivu?
Stara me isto danas šokirala kad smo potegnuli tu temu.
Pitala me jesam li ja u pubertetu bila depresivna.
Rekla sam da jesam, ponekad, kada stvari nisu išle kako sam planirala.
Ali svi prođu kroz tu fazu. Nisi normalan tinejdžer, ako bar jednom u 2 mjeseca ne budeš depresivan.
Ali opet... Zar je ZBILJA NUŽNO da se ubiješ?
Da dobro, to je ono, što bi Ameri nazvali ''The easy way out''.
Zar zbilja ljudi toliko nemaju muda, da pokušaju riješiti problem, nego se odlučuju na samoubojstvo?
...
Čitala sam također po novinama da se djeca u dobi od 13 do negdje 18-19 godina ubijaju uglavnom zbog nesretne ljubavi...
MOLIM?!
13-godišnjaci se ubijaju zbog NESRETNE LJUBAVI???
Mislim, pozdrav svima u toj dobi koji će možda pročitati taj post, nemojte se uvrijediti, ali kako možeš s 13 godina uopće imati ikakvog pojma o nesretnoj ljubavi?
Nesretna ljubav je, po meni, kad muž tuče ženu, a ona je previše zaljubljena u gada, da bi ga ostavila.
Nesretna ljubav je kad saznaš da ti žena ima ljubavnika.
Nesretna ljubav je kad ti muž ode od doma na motoru u dućan, a za sat vremena te zovu da dođeš identificirati tijelo.

TO je, dragi moji, nesretna ljubav.

A ovo što se svi uzduž i poprijeko, ostavljaju i prekidaju. Hej, to je život.
Tako svijet danas funkcionira...
Probaš puno pari cipela, dok ne nađeš one koje ti odgovaraju i onda ih kupiš, i ako su kvalitetne, možeš ih nositi čitav život.
(Ok, možda budućeg supruga ili suprugu ne možeš baš uspoređivati s cipelama, ali toga sam se jedinog uspijela sjetiti.)

Umjesto da odmah smatraš da je smak svijeta ako te dečko ili cura ostavi, bilo bi bolje da jednostavno promijeniš način shvaćanja stvari.
Smatrajte to, recimo, znakom da niste bili jedno za drugo i da je ovo prilika da nađeš nekog boljeg.

Evo vam još jedan savijet, kao varijacija na temu, a da je vezan uz ovaj post.
Evo što je moja mama meni od negdje 10. godine, ponovila negdje trilijun puta:

Ništa nije konačno, osim smrti. Zato, neka ti to uvijek bude zadnja opcija.


Da, istina, bila je dosadna kao da-ne-kažem-sad-šta dok mi je to tupila, ali sad, kada sam malo zrelija i ipak vidim stvari sa malo racionalnijeg gledišta, shvaćam da je bila apsolutno u pravu.
Izvucite i vi nešto iz toga.
- 23:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.12.2007., utorak

All the shades of gray

Ok... više se ne ljutim na čitav svijet.
Trenutno sam ljuta samo pojedince.

Ne razumijem ljude koji sve vide crno- bijelo.
Imam razlog zašto ovo kažem.
Upravo sam se posvađala s tipom koji mi tupi da postoje dvije vrste žena: One ženstvene i one, citiram: '' muškobanjaste rugobe''.
Pokušavala sam mu objasniti da ne može trpati ljude u isti koš.
Pitao me kako to mislim, pa sam mu rekla, da je upravo izjavio da ako žena nije u svakom pogledu praznoglava fufica, koja se ulickava i šminka čak i kad ide van po poštu, onda je ružna koza s brkovima, u zaflekanim hlačama i muškoj košulji koja nije oprana 2 mjeseca...

... Um... HALOOOOOOOOOO!!!
Da mu se izderem na uho, brijem da bih čula jeku.

Također je izjavio da ni žene koje se bave muškim poslovima, sportom itd, također nisu ''prave žene''.

Nisam ništa više zapravo htjela komentirati, pa sam mu rekla: ''A što ako, recimo, postoji cura koja se bavi, ne znam... npr. auto-utrkama, a JOŠ UVIJEK je sposobna obući se pristojno i izaći u javnost izgledajući kao '' pravo žensko'' kako si se ti izrazio?''

Zblenuto me pogledao i promrmljao: ''Pa.. cure s takvim osobinama ne postoje.''

EKSKJUZ MI???

U jebate, mora da sam ja onda neki fenomen!

Ja ne postojim, čujete?
Do sad ste čitali postove imaginarne osobe, koja uopće nije stvarna.
Luđaci jedni!
Odmah k psihijatru!!
Kaj vi tu imate čitati nepostojeće posteve... ?

XD


Mislim, ako takav način razmišljanja nije žaljenja vrijedan...

Sad ti ja dođem, lik, i ženstveno te opalim peharom po glavi...

Zbilja me to kopkalo, od kad sam pričala s njim i eto, moram znati što vi mislite, inače ću si živce požderati nad gluposti takvih ljudi.

Vi, koji me znate od prije (prema tome znate da s Annitrix vozim auto-rally) i koji ste me vidjeli kako izgledam...Recite mi, jesam li ja muškobanjasta rugoba, ili sam u pravu da doista postoje neke nijanse sive, koje se mogu primjeniti na sve ljude, ne samo na cure?

Image Hosted by ImageShack.us

- 22:42 - Komentari (19) - Isprintaj - #

23.11.2007., petak

Zdravo svijete, mrzim te.

Jeste li se kad probudili u jutro, nakon samo 3 sata sna i još u krevetu zaključili da će vas danas sve živcirati?
Ako ste cura, jeste li kad imali PMS koji je trajao 2 tjedna?
Je li vam se kad iz čistog mira zgadila bakica koja se gura iza vas u busu i stalno zapitkuje ''Silazite li na prvoj stanici''?
Ne, gospođo. Ne silazim. Stala sam direktno na vrata, kako bi se ljudi izvana mogli nesmetano diviti mojoj božanskoj ljepoti dok prolazimo uz njih i kako bih se divila krajoliku.

Sad, ako zbrojite 3 sata sna, PMS od 2 tjedna i bakicu, dobijete jednu VERY PISSED OFF mene.

Nadodajte k tomu jednu čistokrvnu seljačinu koji se nije ševio 5 mjeseci i dvije 'grupie' cure, koje ćemo prepoznati pod formulom: ''MIND SET TO KILL''.

Ok, izračunajmo to sad.

VERY PISSED OF ME + MIND SET TO KILL = GET THE HELL AWAY FROM ME OR YOU WILL DIE!

Pretpostavljam da želite objašnjenje ovog zadatka. (Ako vas ne zanima, prekinite čitati odmah i idite raditi što već radite kad ne čitate tuđe izljeve gnjeva.)

Ok... imali ste svoju priliku. Nemojte reći da vas nisam upozorila.

Činjenica: LJUDSKA RASA JE PREPUNA KRETENA.

Molim da mi netko objasni zašto ljudi s toliko, oh toliko bolno očigledno jednostavnim umovima INZISTIRAJU da se sramote u javnosti, tako da mentalno izazivaju one intelektualno na višoj razini od njih?


Ok... postoji taj jedan tip na mom faxu...
Visok je, atletski građen i više-manje izgleda pametno... dok ne otvori usta.
Naime, ima valjda pik na mene, pa me uporno provocira s glupostima. A kad mi pukne film pa mu bezobrazno ''spustim'', onda se sav silno uvrijedi... I tko je kriv?

KIA, naravno!!

A zašto me provocira? Valjda zato jer sam sposobna koristiti riječi dulje od 4 sloga.

Da ne spominjem da zalazi u naše društvo... Pod ''naše'' mislim nekoliko cura iz razreda i nekoliko dečkiju.
Naravno, kako to obično biva, cure ga apsolutno obožavaju i smatraju ga ''naprosto neodoljivim'' i svojevremeno su mu se obje upucavale...
Hm... ok, ako je TOLIKO šarmantan i prekrasan, zašto se, zaboga, meni toliko gadi da ne bih ni bicikl naslonila na njega?!

Kao osoba mi je apsolutno ODVRATAN, a kao pripadnik muškog spola... Hm...
Nije ni čudo da već dugo nije dobio nekakav š-boink. XP!

Vozio nas je jednom u svom autu i izvodio gluposti po cesti.
Cure su samo vrištuckale i smijale se, a ja sam, zahvaljujući Annitrix, ostala hladna kao krastavac.

Pitao me jedan tip koji je sjedio do mene, ''kako to da se nisam izbezumila kao i ostale''?
Ja sam samo rekla da kad taj luzer donese 4 pehara doma s auto-rallyja, nek mi se onda javi.

To je pravi neandertalski mentalitet.
''Zadivimo cure divljanjem po cesti kako bismo pokazali kako smo pravi pastusi i kad im skoči adrenalin čim malo jače prikočimo, odmah vozimo do obližnje šume i napravimo ševljadu!!''

Bravo... zakon si.

Ali opet, kad tako pogledaš... ok, glup si.
Zašto to svima dokazuješ???

Kao što rekoh, lik me iritira na sve načine poznate čovjeku.

Moving on.

ŠTO je to s tim dijetama??? (Ni curama ovaj put ne ostajem dužna.)
Požalila mi se frendica... ''Znaš, rekao mi je dečko da sam predebela. Moram hitno izgubiti 5 kila.''

Ok, kao prvo: KOG BRIGA što on priča?
Drugo: ZAŠTO si s nekim tko te vrijeđa i očigledno te koristi kao trofej?
Treće: Izbaci si mozak! To ti je odmah kila i pol manje. Ma kvragu, kad smo već tu, odreži si GLAVU. To ti je već PET kila manje...

Cure, ima vas normalnih, ali ne puno.

Dalje.

ŠTO je, kvragu, TOLIKO zanimljivo u osobi koja sjedi na klupi u parku i ČITA dok čeka bus?
ŠTO?!
Zašto tri babe moraju blejati u mene kao tele u šarena vrata tih čitavih 25 minuta koliko sam tamo sjedila, samo zato jer sam čitala?
HALO!!
Ako ČITAM, znači da imam MOZAK i da ga, gle čuda, UPOTREBLJAVAM!
Da, znam čitati! To što vi niste išle u školu, nije MOJ FUCKING PROBLEM!

Da, iza toga je bila afera s napornom babuskarom u busu, koja me, hvala lijepo, još odvalila nekakvom vrećicom u kojoj je valjda cigle nosila, u nogu, da slučajno ne zaboravim da je iza mene i da ona silazi.

Ne znam... čula sam već sa više strana da kad sam ljuta ''izgledam kao da sam spremna na ubojstvo''.
Ne bih znala kako izgledam, ali vam mogu reći da vam je neizmjerno drago što me niste sreli danas.
Drago vam je, vjerujte.

Ljudi koji su vječito ljuti na sve? Metalci? Darkeri?

HA!

Pojedem vas za doručak.

Znaš što, svijete?

Jebi se.




- 16:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #

31.10.2007., srijeda

HAPPY HALLOWEEN!!! XD

Weehee!!
Opet sam na konju!

Noć vještica je! Ja i stara planiramo hajku na malu djecu noćas.
Već smo spremile metle i sve... Pa ako vidite neke čudne stvari kako lete po nebu, ne pucajte. To smo samo mi.
Usput, moram pitati Annitrix jel hoće s nama. lol!

Ugl. Pitate se zašto sam ''opet na konju''? (Ne doslovce, naravno.)

Zato jer mi je život krenuo na bolje.
Hrpu stvari za koje sam mislila da neću uspijeti napraviti, napravila sam i odlično su ispale.


Eto vam, da ne velite da Kia opet nije napisala novi post.

Odoh sad. Stara pali metle. Javim se opet ubrzo. Časna izviđačka.

Toddles! ;)

Image Hosted by ImageShack.us

- 21:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

13.10.2007., subota

Život bira čudne načine da dokaže kako su neki ljudi jednostavno nesposobni

Krasno.
Apsolutno pregenijalno.
Divota Božja.


Ajde vi sad meni recite, koja je najveća ironija koju ste u životu doživjeli?
Moja se meni dogodila danas.
Naime, pred nekih sat vremena, Annitrix i ja smo doživjele laganiju prometnu nesreću. (Bez brige, ništa nam nije, samo se sad Annitrixin autić vjerojatno plače jer ga boli.)
Bubnula nas je ženska (u moju, suvozačku stranu) i pobjegla s mjesta nesreće. (Ljudi, kad tak nekaj napravite, ne odlazite s mjesta nesreće jer vam za to može biti oduzeta vozačka, a onda ste tek nadrapali.)
I dakako, ironija ne bi bila ironija, da Trixie i ja nismo upravo išle doma s utrke i nosile pehare za osvojeno prvo mjesto u ženskom auto rally-u. Vidite to?
IRONIJA!!!
Damn it...
*mrmlja sebi u bradu*
...majku nesposobnu...tko...dao vozačku...gunđ,mrmlj, mrmlj...
*čuje se zvonjava telefona*
Zvoni mi telefon.
I sad ja moram ići skroz do dnevne sobe da bih se javila...
ZVONILI TI MAMI DOMA U ČUŠPAJZ!
*sejva post i trči se javiti.*


- 17:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2009 (2)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Besmisleno je pisati opis nekoga tko mrzi samog sebe opisivati

Linkovi

Let Go - by Frou Frou

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se