Recenzija/komentar - Film: Živi i mrtvi

06.03.2008.

Predgovor

Pozdrav svima...
Eto mene na kratko. Na žalost u posljednjih mjesec i pol dana sam zauzet raznoraznim poslovima pa stoga ne stigme više ništa pisat, ali isto tako ni pratiti šta vi pišete na svojim blogovima. Zapravo većinu vas posjetim s vremena na vrijeme, ali jednostavno nemam vremena za komentare. eto, živ sam i zdrav...ništa mi se nije dogodilo ako su to neki od vas pomislili, već sam samo zauzet. Blog nije zatvoren, aktivan je i trudit ću se češće pisati jer ideja i volje imam...samo vremena nemam. No valjda će se i toga naći. Za sada "uživajte" u mojoj prvoj recenziji nakon jako dugo, dugo vremena...dame i gospodo izvrstan Hrvatski film - "Živi i mrtvi".
Pozdrav svima koji me posjećuju, komentiraju i čitaju!!


Živi i mrtvi

Eng. The Living and the Dead
God. 2007.
Redatelj: Kristijan Milić
Scenarij: Josip Mlakić, Ivan Pavličić
Trajanje: 87 min.
Žanr: Akcija, Ratni, Horor, Drama
Glume: Filip Šovagović, Velibor Topić, Slaven Knezović, Marinko Prga, Borko Perić, Miro Barnjak, Božidar Orešković, Enes Vejzović, Izudin Bajrović, Ljubomir Jurković, Robert Roklicer, Zvonko Zečević...itd.

Trailer

Image Hosted by ImageShack.us


Radnja: "Živi i mrtvi" prikazuju dvije paralelne ratne priče, međusobno vremenski odvojene pola stoljeće, a koje povezuje rat u istom kraju, ali i rodbinska povezanost glavnih likova. Jedna prati Tomu, vojnika HVO-a koji se za vrijeme Hrvatsko-bošnjačkih sukoba sa skupinom suboraca povlači iz okupirane zone a put ih vodi preko zloglasnog Grobnog polja. Druga priča pak prati njegovog djeda Martina koji je prije 40-ak godina, za vrijeme Drugog svjetskog rata također išao istim putem. I jedan i drugi će otkrili zašto Grobno polje nosi to zloglasno ime...

Image Hosted by ImageShack.us


Recenzija: Od početka 90-ih godina naovamo, u razdoblju od kako je Hrvatska postala samostalna država naš domaći film nikada nije bio baš pretjerano popularan među publikom. Bilo je tu doduše nekoliko naslova koje bi smo mogli prozvati "hitovima", primjerice "Kako je počeo Rat na mom otoku", "Maršal", "Što je muškarac bez brkova" i još možda pokoji. Ali ipak to je bilo poprilično slabašno u usporedbi sa domaćom predratnom kinematografijom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina. Iz tih vremena nam potječu neki od kultnih domaćih naslova kao što su "Tko pjeva zlo ne misli", "U raljama života", "H-8", "Ritam zločina", "Sokol ga nije volio" itd. A kad već spominjemo predratnu kinematografiju i rat općenito, valja naglasiti kako je rat bio i još uvijek je česta tema Hrvatskog filma. Bilo da se radilo o prikazu Drugog svjetskog rata te partizanima, ustašama i "švabama" ili da se pak radilo o domovinskom ratu 90-ih godina te dobrovoljcima i četnicima. Ali razlika je opet u tome što nam razdoblje prije 90-ih nudi pregršt danas legendarnih pa čak i kultnih tkz. partizanskih filmova, od kojih su mnogi čak i za današnje pojmove a kamo li ne i za ondašnje bili ultra skupi spektakli. Budžeti tih projekata su bili iznimno veliki, zahtijevali su veliki broj ljudstva, statista i ratne tehnike a u njima su nastupale najveće glumačke zvijezde ovih prostora, ali isto tako i neka svjetski poznata imena poput Yul Brynnera, Richarda Burtona, Orsona Wellesa te mnogih drugih. Kao kvalitetnije i poznatije naslove iz tih vremena svakako valja izdvojiti "Bitku na Neretvi", "Sutjesku", "Kapelske kresove", "Desant na Drvar", "U gori raste zelen bor" itd.
Novija Hrvatska kinematografija nam na žalost ne nudi ništa tako spektakularno ratne tematike. Hrvatska kinematografija od 90-ih naovamo nema svoju verziju "Neretve", svoju verziju "Sutjeske", ili pak domaće inačice filmova kao što su "Platoon", "Saving Private Ryan", "Rambo" i još neka druga remek-djela ratnog žanra, iako gledajući i prisjećajući se naše i ne tako davne prošlosti, imamo materijala za to. Bilo je pokušaja da se snime neki novi ratni spektakli - "Četverored", "Duga mračna noć" (WWII) i "U okruženju 1 & 2" (Domovinski rat), ali ti su pokušaji neslavno propali, i to s razlogom. Umjesto toga kroz ovih 10-ak, 15-ak godina dobili smo pregršt komedija i socijalnih drama koje su se poslužile ratom kao pozadinskom pričom. Tako su tu već spomenuti "Kako je počeo rat na mom otoku", najveći hit naše novije kinematografije, zatim također spomenuti "Maršal" ali i neki drugi naslovi, recimo "Grbavica", "Put Lubenica" ili pak "Bogorodica". Nije da su to loši filmovi, dapače, većina ih je iznimno gledljiva, ali ipak iza njih nam ostaje gorak okus u ustima kada znamo da možemo napraviti mnogo bolje filmove.
No da ne bi sve bilo tako crno pobrinuo se eto mladi i talentirani Hrvatski redatelj Kristijan Milić svojim prvim dugometražnim filmom, antiratnom akcijskom horor dramom "Živi i mrtvi" koja spaja u jednu priču i domobrane, i četnike, i ustaše, i partizane i švabe prikazujući nam dvije paralelne radnje koje se odvijaju na istom području ali u drugim vremenskim razdobljima. Jedna prati unuka koji se bori u domovinskom ratu a druga njegovog djeda gotovo pola st. ranije.
"Živi i mrtvi" su ekranizacija istoimenog romana Josipa Mlakića, koji je 2002. godine proglašen romanom godine od strane VBZ-a (nakladnička kuća koja izdaje najrecentnije i najkvalitetnije svjetski i domaće naslove kod nas) i priskrbio svom autoru nagradu od čak 100 000 kn.! Mlakić je kasnije ujedno napisao i scenarij za film, ali ne sam već u suradnji Ivanom Pavličićem. A kad se već spominju nagrade, valja spomenuti i već svima poznatu činjenicu da je i sam filmski uradak osvojio pregršt nagrada kao što su Zlatna arena, točnije njih osam - za najbolji film, režiju, kameru, montažu, glazbu, ton, specijalne efekte te najbolju sporednu mušku ulogu. Također tu su još i glavna nagrada na međunarodnom festivalu filmske kamere u Bitoli te najsvježija nagrada sa Beogradskog filmskog festivala FEST, gdje su "Živi i mrtvi" proglašeni najbolji filmom u regionalnom programu "Evropa van Evrope".

Image Hosted by ImageShack.us


I zaista, "Živi i mrtvi" su vrlo dobar hrvatski film...zapravo unatoč nekim nedostacima vjerojatno i najbolji Hrvatski film koji sam imao prilike pogledati, definitivno je zaslužio sve osvojene nagrade. Doduše nije baš savršen i ima tu kao što sam već spomenuo nekih nedostataka, prvenstveno vidljivih financijskih problema koji su utjecali na finalnu kvalitetu filma te naracijskih i scenarističkih nejasnoća, nekih situacija koje su bile nejasne ili su ostale neobjašnjene do kraja filma. Recimo pojavljivanje tajanstvene vatre kojoj se posvjedoče junaci i jedne i druge priče negdje na polovici filma nema nikakvo dublje značenje za daljnji tok jedne i druge radnje. Nigdje nam se dalje kroz film ne ponudi nikakvo objašnjenje o čemu se tu točno radilo, što je ta vatra točno predstavljala, nego se i nas i gl. junake ostavlja u neznanju. Ali doduše cijela radnja je dosta konfuzna i pomalo nejasna i tako predstavlja najslabiju kariku ovog filma.
Pratimo naime skupinu vojnika, njih šestero koji se navodno povlače preko brda i u biti kroz cijeli film samo hodaju kroz šumu i nailaze na raznorazne neprilike - minsko polje, neprijatelji a i oni sami među sobom imaju nekih konflikata. Ono što scenarij čini interesantnijim i bogatijim je činjenica da pratimo dvije paralelne priče koje su u nekim situacijama dosta slične a opet različite i izvrsno se nadopunjuju. Doduše druga priča je sama za sebe još manje razumljiva, tj. destinacija i zadatak gl. junaka su nepoznati, ali prema kraju film postepeno dobiva jedan snažan horor štih i taj prijelaz je izvrsno odrađen. Na kraju sve dobiva kakav/takav smisao, kada junaci i jedne i druge priče završe na Grobnom polju, mjestu koje je zapravo glavna okosnica obiju priča.
Ali u ovom filmu i onako glavnu ulogu ne igra priča, već izvrstan redateljev vizualni stil i odlična horor atmosfera, pomalo mračna i turobna koju Milić izvrsno gradi perfektnom kamerom, fotografijom, dinamičnom montažom te cool kadrovima što ovom filmu daje jedan hollywoodski prizvuk. Milić na taj način uspijeva stvoriti napetost i nelagodu a to posebice dolazi do izražaja kod ove druge priče koja prati ustaše i partizane. Taj segment filma vizualno nadmašuje ovaj dio koji prikazuje domovinski rat te obiluje izrazito cool stripovskim kadrovima a sve je zaokruženo jednim žućkastim tonalitetom kojim Milić naglašava da se radnja zbiva u prošlosti te time ujedno savršeno upotpunjuje vizualnost filma.
Malo mu moram prigovoriti zbog sporog ritma, ali opet s druge strane, i to pridonosi toj pomalo spooky atmosferi. Također i jako dobra muzika Andrije Milića pridonosi tome. Zapravo ne bih ja to čak zvao muzikom jer se cijeli soundtrack svodi na jednu kratku ali efektnu temu koja se ponovi nekoliko puta kroz film i na jedan zvuk bubnjeva veoma slična zvuku otkucaja srca - BOOM, BOOM...BOOM, BOOM...Ali bilo kako bilo to savršeno paše u ovom film. Šta se tiče akcije, akcijskih scena ima više nego i u nekoliko hr. filmova zajedno, i akcija je izvrsna. Pucnjevi, eksplozije, krv, specijalni efekti...kao da gledate neki američki film u režiji Waltera Hilla ili Sama Peckinpaha. Jedino što moram prigovoriti je to da Millić možda malo previše u tim akcijskim scenama forsira slow-motion, previše stilizira akciju. Također vidi se u nekim scenama nedostatak novaca i samim time manjak spektakularnosti. To posebice dolazi do izražaja u finalnom obračunu na groblju. Redatelj nam prethodnim scenama nagovješćuje da možemo očekivati opći masakr kao u "Divljoj Hordi" a na kraju dobijemo tek blago i nasumično puškaranje.
Ali kad se uzme u obzir da su "Živi i mrtvi" prošli kroz sito i rešeto pred produkcije, produkcije i distribucije, te da se snimanje otezalo pa čak i prekidalo na godinu dana zbog nedostatka novaca i vremenskih uvjeta te da je ovo općenito bio najjeftiniji ali ipak prema riječima mnogih i najkvalitetniji film Pulskog festivala, sve mu se to može oprostiti.

Image Hosted by ImageShack.us


Šta se tiče glumaca i njihovih izvedbi, mogu reći da je većina bila jako dobra, pa čak i odlična. Sami likovi su pak dosta plošni, karakterno jednolični te već viđeni na filmu, no ipak odlično odglumljeni. Tako Velibor Topić primjerice igra ogromnu ćelavu šutljivu vojničinu, lika koji uvijek ide prvi u sve akcije i odaje dojam da se ničega ne boji, svojevrsni one man army koji se izdvaja od ostatka skupine. Filip Šovagović je pak poštenjačina i dobričina, uvijek spreman pomoći onome kome treba pomoć ali i pokazati zube po potrebi. Marinko Prga i Slaven Knezović igraju dva neozbiljna zajebanta kojima je gotovo svaka situacija sprdnja i prilika za dobru zafrkanciju, posebice zafrkanciju na tuđi račun. Borko Perić koji je ujedno za svoju izvedbu osvojio i Zlatnu arenu, igra pak slabića i kukavicu, čovjeka koji se voli družiti sa prethodnom dvojcom i volio bih biti poput njih, no kada zagusti manji je od makovog zrna ili napravi neku glupost. Njegov lik bih najlakše usporedio sa vojnikom Timothy P. Uphamom iz filma "Saving Private Ryan". Oni koji će pogledati oba filma znat će vjerojatno i zašto. Lik narednika kojeg igra Miro Barnjak je po meni najmanje interesantan.
Uz spomenuta imena u filmu još glume i Enes Vejzović, Boždar Orešković te nekoliko naturšćika kao što su Robert Roklicer u ulozi još jednog važnog lika - Satnika Dane Boroa koji za sebe kaže da je "jako zajeban". A tu je i Ljubomir Jurković koji glumi ogromnog ustašu. On je najslabija karika tog glumačkoga ansambla. Naime taj čovjek je zbilja pojava i vizualno je impresivan, visok, jak, koščat i u toj tamnoj ustaškoj uniformi zaista djeluje prijeteće, posebice obasjan mjesečinom što je pretpostavljam i bila redateljeva namjera, da stvoriti od njega prijeteću pojavu. Ali kad otvori usta...jao, jao. Ne znam da li je to do njegovih dijaloga ili glume, ali čovjek je jednostavno bio neuvjerljiv.

Ali sve u svemu kad se sagledaju svi minusevi i plusevi, "Živi i mrtvi" su još uvijek daleko najbolje šta je ponudila novija hrv. kinematografija, a ako ništa drugo samo zbog toga se veselim narednim Milićevim projektima. Iako Milić je "zabljesnuo" u mojim očima još i ranije, 2002. kada je snimio kratkometražni 30-minutni triler "Sigurna kuća", jedan segment izvrsnog omnibusa "24 sata" gdje se udružio sa još jednim obećavajućim Hrvatskim mladim redateljem Goranom Kulenovićem. Bio je to vizualno atraktivan akcijski film, krvav, nabrijan, nasilan, dosta dobro režiran, onako u Tarantino/Rodriguez stilu kakav smo mogli vidjeti u "El Mariachiu" ili "Reservoir Dogsima" i to su mu bili glavni atributi zbog kojih se razlikovao od ostalih hr. filmova. Također veseli me i činjenica da je Milić nebrojeno puta istaknuo kako je uvijek volio raznorazne žanrovske filmove po mogućnosti s puno nasilja...filmove Sama Peckinpaha, Waltera Hilla ili Tobea Hoopera čiji mu je "Teksaški masakr motornom pilom" jedan od najboljih filmova ikada. To ulijeva nadu da u budućnosti od njega možemo očekivati velike stvari, uzbudljive filmove, kamo drugačije od ovog šta nam se nudi danas.
Koliko sam čuo, prva u nizu tih velikih stvari bi eto mogla biti ratna serija koja će kroz 12 nastavaka obraditi hrvatski rat, sva poznatija hrv. ratišta u razdoblju od 91. do 95. a završila bi Operacijom Oluja. Svaka epizoda bi navodno trebala trajati sat vremena i svaka će imati zasebnu priču i zasebne likove. Ako Milić odradi dobar posao, u što ne sumnjam mogli bi smo možda dobiti Hrvatsku inačicu "Band of Brothers"...jedva čekam!!

Ocjena: 4/5

By Dragonrage

Galerija fotografija:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

<< Arhiva >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se