petak | 26.01.2007.

ČEKIĆ VOLJE

Dani se sumanutom brzinom obrušavaju na mene i prolaze poput expressnog vlaka..samo na večer zastanu, kao kad vlak ulazi u stanicu... Siječanj odumire, a prvi pravi snijeg je tek sada pokrio tlo, učinio zemlju gnjecavom i blatnom...dodatno začinio sve nekim sumornim ugođajem..s pitanjem, nema potrebe za zimu sada, kasno je!
Svijet se smanjio do bola, postao je napučen, smrdljiv, bezobziran i siv, sve više pomišljam kako je vrijeme između posla i sljedećeg dana zapravo vrijeme kada u balonu virtualnog svijeta učinjenog unutar stana jedino vrijeme koje postoji.
Nedostaje mi zraka, sunca, mogućnosti da se ode tek tako bez šala, rukavice i automobila negdje gdje je sve mirnije, mirisnije i jednostavnije...
Ovako postajemo zatočenici gnjilog vremena, čije oči sjaje pored ekrana, gledaju se filmovi, sluša se glazba, jede se, radi i spava...
Ipak u svom tom kovitlacu prolaznosti, izbjegavam rutinu poput skijaša prepreke i prečke, jer nisam od onih kojima rutina postaje navika, a navika život i tu se stane...
Nema stajanja, nema odmora, jer tko zna koliko još ima vremena...
Mamurluk viroze u prvom stupnju napredovanja osjećam od jutros...moram iskoristiti moć kemije, malo max flu, malo čaj...ne volim biti bolestan napola, ili sve ili ništa!
Uskoro počinje i vrijeme fašnika, iako mi je besmisleno to maskiranje, jer maske se nose neprekidno i tijekom godine, malo tko svoju masku ikad skine, ne vjerujemo si i ne poštivamo, sumnjičavi prema svima , svatko s figom u džepu, i nožem u nogavici, s prstom uvijek blizu obarača, čak kada su na okupu samo...braća!
Uskoro će ipak proći sve...proći zima, snijeg, blato, bljuzga, sivo nebo i sve ostalo...pa možemo pokušati još jednom otkriti kako je svijet i ono što zaboravljamo, što se nalazi izvan kuća, soba, automobila, izvan svakodnevice prožete s onom starom, "moram, jer rade i drugi tako"...forma, zadnji stupanj smrti žive duše i čovjekova JA!
Nikad robom tuđih želja, moja je odluka davna, na ledenim poljanama zemlje bola, grizem zimu i ona grize mene, zimski ljudi dahom magle horizont, samo tako s plamenom u očima, i sječivom volje možeš doći do drevnih dvijeri Vremena...i prijeći na sveto tlo zemlje koja će ti usuti sreću u prazan rezervoar!

- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se