DRAGONFLY WORLD

Godina...odlazi u viječnost...dok ne se ne zaboravi, vidljiva u snovima. Ljudi kroz godinu su prošli, pješke i svakako drugačije. Mirisi su stari i pozanti ponekad, na trenutke ispunili dane. Bilo je velikih ljepljivih vrućina, trenutaka radosti i mnogih trenutaka ispraznih, dana koje sam zaboravio još dok su tekli i dana kojih se nikako sjetiti nemogu. A bilo je i toliko čudnih, ali lijepih trenutaka koje je godina nenajavljeno donijela, zagasila mračne slutnje beskonačnog nemira i odbacile me u sam drugi ugao svemira.
Borba, traje...jer život i jest borba, lov na trenutke, rat s ludilom ljudi, s nerazumjevanjem postojanja.
Koliko sam se puta pitao, treba li sve biti teško dostupno, zašto ja ne vidim u blizini police s nagradom za životna djela? No težak taj put što ga rijetki hode, bose noge uvijek donesu na neko čarobno mjesto, tako mirisnije i tako lijepih boja...i tada sve trnje zabijeno u tabane zaboraviš, svu bol, prašinu i znoj..jer čarolija je trenutak spoznaje da smisao još postoji i imaš dar vidjeti iskonsku pjesmu Zemlje. Na ravni jednog od onih dana, tako posebnih i drugačijih, mirnijih i smirenih...umotanih u pjesmu cvrčaka...bagremovo cvijeće u suton proljeća i grm divlje ruže u osvit ljeta, oštri brid sjeverca u dahu kasne jeseni, miris kolača i voska pred zatvaranje godine....
Ustanite i odite na svoje vlastite staze sa širokog bezbojnog puta dosade...
Zemlja je završila još jedan krug na putu oko Sunca...

Na rubu noći odlučio sam odgovoriti na pitanja koja teku rijekama misli...nema me neko vrijeme u virtualnom svijetu? Nema me u svijetu još nestvarnijem od onoga koji živim?
Ma gdje se nalazi ta čudna granica između sna i jave, imaginacije i zbilje? Mnoge sam ljude sreo putujući dugo prema obali jutra...i mnoge sam snove posijao..na pogrešna mjesta.
No takav je ovaj život, načinjen od toliko fleksibilnog...tijesta(poput onoga za štrudle).
Ili je sve poput kupusa, pa se lista?
Koliko se trudio hodati, bježeći od mjesta, čovjek zaboravi ponekad kako je svijet okrugao , pa putujući dugo i ustrajno na koncu svih potraga dolazi do polazišne točke.
Svaka bol ima svrhu, baš kao i osmjeh i plač, strah i tuga... I čini se kako je unatoč mnogim zalima ponovo sve na svojemu mjestu...
Godina se urušava u svoj kraj, mijena i nestalnost o kojoj tako često govorim opet je na djelu. I što smo učinili, naučili i stvorili u tom malenom kovitlacu u jednom jedinom krugu planete oko Sunca koji zovemo godina?
Ponekad čini se čak i anđeli pjevaju đavolju pjesmu, ogrnuti jezikom vatre i plamenom pakla...jer u svemu što činiš ne nazireš smisao.
Zato što ga tražiš!
tamo gdje ga nema!?
Na ivici svih mojih snova našao sam trag koji me doveo na ono isto mjesto skojega sam utekao davno, bježeći od sebe ...sada se vraćam kako bi se suočio sa samim sobom...kako otcano zvuči ova rečenica?
No istina je stalna, čini se i podosta otrcana i jednostavna..ili nije?
Ukoliko ovaj tjedan završi onako kako bi volio da završi bit ću dosljedan i ponizan reči hvala, makar zraku i praznini, noćnoj tmini...svemiru.
A taj svemir što me oduvijek uvlači u svoj svemir poznat mi je koliko je i velik...iako su moji suputnici njega svjesni kao mrav što je svjestan mene...
Na rubu noći, malo riječi prosuto po virtualnom papiru..jer po pravom ljudi sve rjeđe pišu, stoga veliku vrijednost svako pismo ima!
I mnogi noćas zgrčeni iznad tipkovnica rade isto...malo samoće da podjele s nevidljivim licima!
Tek, tako...prije Božića, prije zvonca koji samo još djeca čuju...još samo...neka od njih..