srijeda | 22.11.2006.

PLAY

Pisanje je potreba ukoliko dolazi ničim izazvana...
Stoga pišimo...ionako je pisanje danas poprimilo drugačiji značaj...nije trajnog karaktera i nema tragova grafitnih olovaka na papiru, ni tinte...i sve traje dok ima struje!
A ako nas netko jednom, ili nešto isključi, naš svijet prikopčan na 220 volti, nestat će mnoga pismena ostavljena u virtualnom cyber prostoru mreže.
Nekad dok sam još bio mladi istraživač Svijeta, i dok se isti činio šarenijim i punim iznenađenja, ne negdje daleko već oko nas, sanjao sam budućnost i zamišljao hoćemo li ove 2006 godine krstariti međuzvijezdanim prostranstvima...no nije ispalo baš tako.
Krstarimo u cyber svijetu, bez dodira i sve smo nesvjesniji neba iznad nas i sve smo dalje od otkrića novog horizonta...
A i godine nas ponekad natjeraju na odricanje od poneke želje za slobodnim izborom trenutka...
Zemlja se učini nekako smežuranija i predvidljivija no prije...i manja, svakako manja.
Ono što se nekad činilo kao greška sada se čini kao ispravna stvar, a ono što se činilo pravom odlukom sada se učini greškom...i postaje nekako opipljiviji značaj one famozne izreke..sve je relativno.
Nošen strujom vremena plovim oceanom neizbježnosti, otok za sebe tražeći pogledom...skenirajući pučinu nevolje i horizont sna.
Zmajevi plutaju nebom zagaslih boja, lebde oblaci lijeno i umorno...
Sve se umirilo i čini se poput pogrebne svečanosti...
Ali nitko nema odijelo...niti ruke sklopljene. I nitko nije neveseo, ali ni sretan...na filmu života ovaj trenutak gospodar Laži pritisnuo je tipku Pause..da vidimo kako se nevidi ništa...
No ako znam koliko je vrijedan trud pokreta, daljinski će upravljač života u mojim rukama pronaći mjesto...PLAY
- 21:35 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>